Deset političkih mitova o sukobu između Izraela i Palestine

Povezani članci

• Operacija Konzum
• Bilo jednom u Hrvatskoj
• Svetislav Besara: Oj Moravo, ladna Drino
• Globusovo uređivanje Bosne i Hercegovine
• Kad zvona više ne pozivaju na misu
• U sjećanje žrtvama višegradskog genocida: Neka istina dovede do pravde

Piše: Jeremy R. Hammond foreignpolicyjurnal.com

Uredio/la: M.G.

Mit 1.: Židovi i Arapi su uvijek bili u sukobu u regionu

Iako su Arapi bili većina u Palestini prije stvaranja države Izrael, tu je uvijek bilo židovskog stanovništva, također. Palestinski Židovi su se uglavnom vrlo dobro slagali sa Arapima. Ovo se počelo mijenjati sa početcima cionističkog pokreta, zato što su cionisti odbili pravo Palestincima na samoopredjeljenje te su htjeli Palestinu za sebe da stvore „židovsku državu“ na teritoriji gdje su Arapi bili većina i posjedovali većinu zemljišta.

Na primjer, nakon niza pobuna u Jaffi  1921. koje je rezultiralo sa smrću 47 Židova i 48 Arapa, okupatori Britanci održali su istražnu komisiju, što je rezultiralo njihovim pronalaskom da „nema inherentnog anti-semitizma u državi, rasističkog ili religijskog.“ Tačnije, arapski napadi na židovske zajednice su rezultat arapskog straha od navedenog cilja cionista da zauzmu njihovu zemlju.

Nakon što je veliko nasilje ponovno eruptiralo 1929. godine britanska Shaw komisija zabilježila je „Za manje od deset godina tri ozbiljna napada su se dogodila od strane Arapa prema Židovima. 80 godina prije ovih napada nije zabilježeno ništa slično.“ Predstavnici obje strane sukoba koji se pojavljuju svjedočili su komisiji da prije Prvog Svjetskog rata „Židovi i Arapi živjeli su jedni pored drugih u prijateljstvu, ako ništa sa tolerancijom, sa kvalitetom koja je danas nepoznata u Palestini.“ Problem je bio taj što „Arapi, stanovnici Palestine danas su ujedinjeni u svom zahtjevanju za reprezentativnu vlast“ ali su osporavani od strane cionista i njihovih britanskih dobročinitelja.

Britanski Hope-Simpson izvještaj iz 1930. godine govore da židovski stanovnici koji nisu članovi cionističke grupe u Palestini uživaju u prijateljstvu za svojim susjedima Arapima. „Veoma je uobičajeno vidjeti Arapina da sjedi na verandi židovske kuće“, istakao je izvjestitelj. „Pozicija je skroz drukčija u cionističkim kolonijama.“

Mit 2.: UN stvorili Izrael

UN su se uključili kada su Britanci htjeli oprati ruke od nastale situacije koju je i njihova politika stvarala, da bi se izvukla iz Palestine. U tom smislu, zahtijevali su da UN mora pozvati na odgovornost.

Kao rezultat, UN specijalna komisija za Palestinu (UNSCOP) je stvorena da ispita problem i ponudi prijedloge kako riješiti konflikt. UNSCOP nije imao predstavnike iz arapskih zemalja te su na kraju izdali izvješće koje je izričito nijekalo prava Palestinaca na samoopredjeljenje. Odbijajući demokratsko rješenje za konflikt, UNSCOP je umjesto toga predložio da se Palestina razdijeli na dvije države: jedna arapska i jedna židovska.

Generalne skupština UN-a je podržala UNSCOP-ovu Rezoluciju 181. Često se tvrdi da je ova rezolucija „razdijelila“ Palestinu ili da je osigurala cionističkim vođama sa legalnim mandatom za sljedeću deklaraciju postojanja države Izrael  ili neku drugu sličnu varijaciju na temu. Sve takve tvrdnje su netačne.

Rezolucija 181 samo je potvrdila UNSCOP-ov izvještaj i zaključke kao preporuke. Nužno je reći, za Palestinu da je službeno podijeljena, ova preporuka je trebala biti prihvaćena od obe strane, Židova i Arapa, što se nije dogodilo.

Štaviše, rezolucije Generalne Skupštine nisu se smatrale kao legalno obavezujuće (samo rezolucije Sigurnosnog Vijeća). Nadalje, UN nema nadležnosti  da uzme zemlju jednog naroda i preda je drugome, i bilo koja druga rezolucija koja traži dijeljenje Palestine će biti nevažeća i bezvrijedna, svakako.

 Mit 3.: Arapi su propustili svoju priliku da imaju vlastitu državu 1947.

UN-ovi prijedlozi za dijeljenje Palestine su odbačeni od strane Arapa. Mnogi komentatori danas označavaju ovo odbijanje kao propuštenu priliku za Arape da imaju svoju državu. Ali karakterizirajući ovo kao „priliku“ za Arape je očigledno suludo. Plan podjele bio je bez sumnje kontura ili forma „prilike“ za Arape.

Kao prvo, kao što je već naglašeno, Arapi  su bili velika većina u Palestini u to vrijeme, sa Židovima koji su činili trećinu populacije tada, usljed masovnih imigracija Židova iz Europe (1922. za razliku od britanskog popisa koji je pokazao da su Židovi predstavljali samo oko 11% stanovništva).

Dodatno, statistika vlasništva zemljišta iz 1945. Kaže da su Arapi posjedovali  više zemlje nego Židovi na cijelom području Palestine, uključujući i Jaffu, gdje su Arapi posjedovali 47% zemljišta dok su Židovi posjedovali  39% – a Jaffa se hvalila sa najvećim postotkom zemljišta koji su posjedovali Židovi na svim područjima. U drugim krajevima, Arapi su posjedovali čak i veći dio zemlje. Na krajnjem drugom dijelu, na primjer, u Ramallahu, Arapi su posjedovali 99% zemlje. U cijeloj Palestini, Arapi su posjedovali 85% zemlje, dok su Židovi imali manje od 7% što je ostao slučaj sve do stvaranja Izraela.

Ipak, unatoč ovim činjenicama, UN-ov prijedlog cijepanja je pozvao da se više od pola zemlje Palestine preda cionistima za njihovu „židovsku državu“. Istina je da se od niti jednog razumnog Arapina nije očekivalo da prihvati takav nepravedan prijedlog. Za političke komentatore danas koji opisuju arapsko odbijanje prihvaćanja preporuke da im se oduzme zemlja, utemeljeno na očiglednom odbijanju na njihovo samoopredjeljenje, kao „propuštena prilika“ predstavlja ili nevjerojatno ignoriranje korijena konflikta ili nevoljkost da se iskreno pogleda u prošlost.

Također je trebalo biti naglašeno da plan podjele nije bio prihvaćen od strane mnogih cionističkih vođa. Među onima koji su podržavali ideju, koji uključuje i David Ben-Guriona, njihov razlog je taj da će ovo biti pragmatični korak naprijed njihovog cilja stjecanja cijelog teritorija Palestine za „židovsku državu“ – nešto što će kasnije  konačno biti završeno sa vojnom silom.

Kada je ideja dijeljenja prvotno bila uzdignuta godinama prije, na primjer Ben-Gurion je napisao “kada postanemo snažna sila, kao rezultat stvaranja države, ukinut ćemo pregradu i proširit ćemo se na cijelu Palestinu.“ Pregrada bi trebala biti prihvaćena, kazao je „da pripremimo tlo za našu ekspanziju na cijelu Palestinu“. Židovska država će onda „očuvati red“ ako se Arapi ne budu htjeli prešutno složiti „i strojnicama ako bude trebalo“.

Mit 4.: Izrael ima „pravo postojati“

Činjenica da se ovaj termin koristi isključivo u svezi Izraela poučno je i prema legitimnosti, kao i činjenica da je zahtjev postavljen prema Palestincima da prepoznaju izraelsko „pravo na postojanje“, dok niti jedan sličan zahtjev nije postavljen pred Izraelce da prepoznaju „pravo na postojanje“ palestinske države.

Nacije nemaju prava, ljudi imaju. Pravilan oblik za diskusiju je u sklopu prava svih ljudi na samoopredjeljenje. Gledajući u to, pravilan oblik, osnovno je zapažanje da Arapi nisu zanijekali židovsko pravo nego su Židovi zanijekali to pravo Arapima. Terminologija izraelskog „prava na postojanje“ je stalno zaposlena da zamrači tu činjenicu.

Kao što je već spomenuto, Izrael nije stvoren od strane UN-a, ali je nastao 14.5.1948. kada su cionističke vođe jednostrano, bez legalne vlasti, proglasile postojanje Izraela, bez ikakvih specifikacija prema širenju ka novim državnim granicama. U trenutku, cionisti su objavili da Arapi više nisu vlasnici svoje zemlje – sada ona pripada Židovima. Cionisti su odmah proglasili da su većinski građani Palestine Arapi, sada drugorazredni građani „židovske države“.

Arapi, mora se reći, nisu pasivno prihvatili ovakav razvoj, te su Arapi iz susjednih zemalja proglasili rat cionističkom režimu u cilju da spriječe veliku nepravdu prema većinskom stanovništvu Palestine.

Moram naglasiti da cionisti nisu imali pravo na većinu zemlje koju su proglasili kao dio Izraela, dok Arapi jesu. Ovaj rat, nije kako se obično tvrdi u mainstream komentarima, je agresivni akt arapskih država na Izrael. Bolje rečeno, Arapi su branili svoje pravo, da spriječe cioniste od ilegalnog i nepravednog oduzimanja arapske zemlje i na drugi način liše prava na izbor arapskog stanovništva. Akt agresije je bilo cionističko proglašenje vodstva jednostranom deklaracijom postojanja Izraela i cionističkog upotrebljavanja nasilja da provedu svoje ciljeve kako prije tako i nakon objave.

U toku rata koji je uslijedio, Izrael je implementirao politiku etničkog čišćenja. 700,000 arapskih Palestinaca bili su ili protjerani iz svojih domova ili su pobjegli od straha od masakra, kakav se dogodio u selu Deir Yassin malo prije cionističke deklaracije. Ovim Palestincima nikada nije dozvoljeno da se vrate svojim domovima, iako je to prepoznato i međunarodno kodirano u međunarodnom pravu, da takve izbjeglice imaju imanentno „pravo na povratak“.

Palestinci se nikada neće pomiriti sa zahtjevom koji su im postavili Izraelci i njihovi dobrotvori SAD, da priznaju izraelsko „pravo na postojanje“. Da biste to učinili ustvari tvrdite da Izrael ima „pravo“ uzeti arapsku zemlju, dok Arapi nemaju pravo na vlastitu zemlju. Učinkovito je tvrditi da Izrael ima „pravo“ etnički očistiti Palestinu, dok Arapi nemaju pravo na život, slobodu i ostvarenje sreće u njihovim domovima i zemlji.

Učestalo korištenje termina „pravo na postojanje“ u današnjem diskursu služi jednoj specifičnoj namjeri: Napravljeno je da zamrači realnost koju su Židovi zanijekali Arapima da imaju pravo na samoopredjeljenje, a ne obrnuto, i drukčije pokušati legalizirati izraelske zločine prema Palestincima, oboje povijesno i suvremeno.

Mit 5.: Arapi su prijetili Židovima istrebljenjem 1967. i 1973.

Činjenica je da je Izrael prvi ispalio metak u „šestodnevnom ratu“. Rano ujutro 5.juna Izrael je isporučio borce u iznenadnom napadu na Egipat (tadašnja Ujedinjena Arapska Republika) i uspješno desetkovala egipatsku zračnu silu iako su svi avioni bili još uvijek na zemlji.

Gotovo je obavezno da se ovaj napad opiše od strane današnjih komentatora kao „preventivni“. Da bi bio „preventivni“ po definiciji morala je postojati bliska opasnost od egipatskih agresora prema Izraelu. Tada ih nije bilo.

Obično se tvrdilo da ratoborna retorika predsjednika Nasera, blokira tjesnac Tiran, kretanje trupa na poluotok Sinaj, progon UN-ovih mirovnjaka sa njihove strane granice, zajedno čine neminovnu prijetnju.

Štoviše, oboje SAD-ovi  i izraelski specijalci u to vrijeme procijenili su da je vjerojatnost Naserovog napada veoma niska. CIA je procijenila da Izrael ima veliku nadmoć u vojnoj sili, i da će u tijeku rata poraziti arapske snage u roku od dva tjedna; u roku od tjedan dana ako Izrael napadne prvi, što se  ustvari i dogodilo.

Mora se imati na umu da je Egipat bio žrtva agresije od Britanaca, Francuza i Izraelaca 1956. „Suecka kriza“ sljedeći egipatsku nacionalizaciju Sueckog kanala. U tom ratu, tri agresorske nacije odlučili su ratovati po Egiptu, što je rezultiralo izraelskom okupacijom poluotoka Sinaj. Pod pritiskom SAD-a  Izrael se povukao sa Sinaja 1957., ali Egipat nije zaboravio izraelsku agresiju.

Štoviše, Egipat je oformio labavi savez sa Sirijom i Jordanom, gdje je svaki rekao da će doći pomoći u slučaju rata sa Izraelom. Jordan je kritizirao Nasera što nije ispunio to obećanje nakon što je Izrael napao zapadnu obalu, selo Samu godinu dana prije, i njegova retorika je bila transparentan pokušaj da se vrati obraz arapskom svijetu.

Naserovo pozicioniranje je bilo obrambeno radije nego da projiciranje namjera da vodi ofanzivu protiv Izraela, bila je dobro priznata među uglednim Izraelcima. Kao što je Avram Sela iz Shalem centra primjetio, „Egipatsko okupljanje na Sinaju bez jasnog ofanzivnog plana, i Nasserove obrambene instrukcije izričito preuzete za izraelski napad.“

Izraelski premijer Menachem Begin priznao je „U junu 1967. ponovno smo imali izbor. Egipatska vojska koja je pristupala Sinaju nije bila dokaz da će nas Nasser napasti. Moramo biti iskreni prema sebi. Mi smo odlučili napasti njega.“

Yitzhak Rabin koji je također postao premijer Izraela kasnije, priznao je 1968. da “Mislim da Nasser nije želio rat. Dvije divizije koje je poslao na Sinaj ne bi bile dovoljne da otpočne rat. On je to znao, a i mi smo.“

Izraelci su također priznali da njihova retorika u to vrijeme o „prijetnjama“ i o „uništenju“ od strane arapskih zemalja je bila čista propaganda.

General Chaim Herzog, zapovjednik i prvi vojni guverner u okupiranoj Zapadnoj obali, nakon rata priznao je da „Nije bilo opasnosti od uništenja. Izraelsko zapovjedništvo nikada nije vjerovalo u tu opasnost.“

General Ezer Weizman je slično rekao „Nikada nije postojala opasnost od istrebljenja. Ova hipoteza nikada nije bila razmatrana niti na jednom ozbiljnom sastanku.“

Šef osoblja Haim Bar-Lev priznaje „Nije nam prijećeno genocidom u noći šestodnevnog rata i nikada nismo pomislili na takvu mogućnost.“

Izraelski ministar stanovanja Mordechai Bentov je priznao „Cijela priča o istrebljenju je bila izmišljena do svakog detalja, pretjerana aposteriorno da se opravda aneksija novog arapskog teritorija.“

1973. u kako ih Izraelci nazivaju „Yom Kippur ratu“ Egipat i Sirija su lansirali iznenađujuću ofanzivu da preuzmu Sinaj i Golan visoravni, redom. Ova zajednička akcija je popularno opisana u suvremenom rječniku  kao „invazija“ od ili čin „agresije“ protiv Izraela.

Kao što je već navedeno, nakon juna ’67, Sigurnosno Vijeće UN-a donijelo je rezoluciju 242 pozivajući Izrael da se povuče sa okupiranog teritorija. Izrael je, moram navesti, odbio to uraditi i od tada ostao trajno kršiti međunarodno pravo.

Tijekom rata 1973., Egipat i Sirija su tako „napali“ svoj vlastiti teritorij, pod tadašnji nelegalnom okupacijom Izraela. Posljedica opisa ovog rata kao akta arapske agresije implicitno pretpostavlja da poluotok Sinaj, Golan visoravni, Zapadna obala i pojas Gaze su bili izraelski teritoriji. Ovo je, moram naglasiti, odvratno lažna pretpostavka koja pokazuje apsolutnu predrasudu i pristranu prirodu mainstream komentara kada je u pitanju izraelsko-arapski rat.

Ova lažna priča uklapa se u cjelokupnu priču, jednako pogrešnu, Izraela kao „žrtve“ arapske nepopustljivosti i agresije. Ova priča, uvelike neispitana na zapadu, okreće stvarnost naglavačke.

Mit 6.: Sigurnosno Vijeće UN-a je Rezoluciju 242 prozvao zbog djelomičnog izraelskog povlačenja

Rezolucija 242 je donijeta u jeku rata u junu 1967. i poziv za „Izraelsko povlačenje vojnih snaga sa teritorija okupiranih u ranijem konfliktu.“ Dok su navedeni argumenti uživali veliku popularnost, nema zasluga uopće.

Glavna teza ovog argumenta je da je nedostatak člana  „taj“ prije „okupirani teritorij“ po toj klauzuli ne znači „svi od okupiranih teritorija“ su bili namjenjeni. U biti, ovaj argument leži na smiješnoj logici zato što je riječ „taj“ bila izostavljena iz rečenice, možemo nadalje razumjeti da ovo znači „neki od okupiranih teritorija“ i da je to i bilo namjenjeno značenje.

Gramatički, izostanak riječi „taj“ nema efekta na značenja rečenice, koja se odnosi na „teroriste“ množina. Jednostavno lakmus pitanje je: Je li to teritorija koju je Izrael okupirao ’67 u ratu? Ako da, onda, po međunarodnom pravu i Rezoluciji 242, od Izraela se traži da se povuče sa teritorija. Te teritorije uključuju sirijske Golan visoravni, Zapadnu obalu i pojas Gaze.

Francuska verzija rezolucije, autentična engleskoj, sadrži jasan članak, i većina članova Sigurnosnog Vijeća bili su jasni tijekom rasprave, njihovo je shvaćanje rezolucije takvo da zahtijeva od Izraela da se u potpunosti povuče sa sa svih okupiranih područja.

Osim toga, nemoguće se pomiriti sa načelom međunarodnog prava navedenog u preambuli rezolucije o „nedopustivosti stjecanja teritorija od rata“. Reći da je UN-ova namjera da Izrael može zadržati neke od teritorija koje je okupirao tijekom rata, će letjeti u facu navedenom članku.

Moglo bi se ići na razne druge logičke zablude uz ovaj neozbiljni argument, ali pošto je apsurdno za njihov obraz bilo bi suvišno da to učine.

Mit 7.: Izraelske vojne akcije protiv njihovih susjeda su se dogodile samo zbog obrane od terorizma

Činjenice govore drugu priču. Na primjer, razarajući izraelski rat 1982. u Libanonu. Kako politički analitičar Noam Chomsky opsežno govori u svojoj epskoj analizi „Sudbonosni trokut“ ova vojna ofanziva provedena je s najtanjim velom izgovora.

Dok neki mogu čitati suvremene račune inzistirajući da je ovaj rat bio borba, kao odovor stalnom granatiranju sjevernog Izraela od strane PLO-a, zatim da su smješteni u Libanonu, istina je da, uprkos stalnim izraelskim provokacijama, PLO imao je samo uz koju iznimku poštovali prekid vatre koji je bio na mjestu. Štoviše, u svim ovim slučajevima, Izrael je bio taj koji prvi prekrši prekid vatre.

U nizu izraelskih provokacija, u ranoj 1982., napali su i potopoli libanonski ribarski brod i napravili stotine prekršaja u libanonskom vodenom teritoriju. Napravili su hiljade prekršaja u libanonskom zračnom području, ali nikada nisu uspjeli provocirati PLO-ov odgovor koji bi služio kao casus belli planirane invazije Libanona.

9. maja Izrael je bombardirao Libanon, čin koji se konačno susreo sa odgovorom PLO-a kada su lansirali rakete i artiljerijsku vatru na Izrael.

Zatim su terorističke grupe vođene liderom Abu Nidalom, pokušale ubiti izraelskog ambasadora Shlomo Agrova u Londonu. Iako je sam PLO bio u ratu sa Abu Nidalom, koji je osuđen na smrt od strane vojnog suda Fatah 1973., i uprkos činjenici da Abu Nidal nije bio u Libanonu, Izrael je naveo ovaj slučaj kao izgovor da bombardira Sabra i Shatila izbjegličke kampove, ubivši tako 200 Palestinaca. PLO je odgovorio granatiranjem naselja u sjevernom Izraelu. Iako Izrael još uvijek nije mogao isprovocirati veće razmjere odgovora, tražili su da iskoriste casus belli za svoju planiranu invaziju.

Izraelski znanstvenik  Yehoshua Porath je rekao da, izraelska odluka da napadne Libanon, daleko je od odgovora na PLO napade, nego „da je tekla iz činjenice da je prekid vatre bio primjećen“. Pišući u izraelskom listu Haaretz, Porath ocjenjuje da „Nada vlade je da pogođeni PLO, s pomanjkanjem logistike i teritorijalne baze, će se vratiti svom ranijem terorizmu…U ovom slučaju, PLO će izgubiti dio političkog legitimiteta koji je stekao…smanjivanjem opasnosti tih dijelova razviti će se među Palestincima koji mogu postati legitimni partneri za pregovaranje buduće političke strukture.“

Kao drugi primjer, uzmimo izraelsku operaciju Cast Lead 27.12.2008. do 18.1.2009. Prije izraelskog napada nad opkoljenim i neobranjenim stanovništvom pojasa Gaze, Izrael je potpisao dogovor o prekidu vatre sa tamošnjom vladom, Hamasom. Suprotno uvriježenom mitu, Izrael a ne Hamas je prekršio prekid vatre.

Izgovor za operaciju Cast Lead je obavezno opisano u zapadnim medijima kao da je bilo „hiljade“ raketa koje je Hamas ispalio na Izrael prije ofanzive, kršeći prekid vatre.

Istina je da je otpočetka prekida vatre od juna do 04. novembra, Hamas nije ispalio niti jednu raketu, uprkos bezbrojnim provokacijama Izraela, uključujući stepped-up operacije na zapadnoj obali te pop-shots izraelskih vojnika prema stanovnicima Gaze preko puta granice, uzrokujući nekoliko ozljeda i čak jednu smrt.

Izrael je ponovno prekršio prekid vatre 04.11. sa zračnim napadima i invazijom Gaze na kopnu što je prouzrokovalo nekoliko smrtnih slučajeva. Hamas je konačno odgovorio sa raketnom paljbom i što se tiče prekida vatre bilo je realno gotovo, sa dnevnim milo za drago napadima s obje strane.

Uprkos manjka dobre volje Izraela, Hamas je ponudio obnavljanje prekida vatre od trenutka kada je oficijelno prestalo postojati u mjesecu decembru. Izrael je odbio tu ponudu, preferirajući umjesto toga da nanese kolektivnu snažnu kaznu za ljude u pojasu Gaze.

Kao što je izraelski obavještajni i teroristički informativni centar objavio, primirje „je donijelo relativan mir zapadnom stanovništvu Negev“, sa 329 raketa i minobacačkih napada „većina tijekom mjeseca i polovica poslije 04.11.“, kada je Izrael prekršio i okončao primirje. Za razliku od 2,278 raketa i minobacača u 6 mjeseci prije primirja. Sve do 04.11. centar je promatrao „Hamas je brižno održavao primirje.“

Da je Izrael želio nastaviti ublažavanje prijetnje palestinske vojne raketne napade, jednostavno ne bi prekršio prekid vatre što je vrlo učinkovito u smanjenju broja takvih napada, uključujući eliminaciju svih takvih napada od strane Hamasa. Umjesto toga ne bi pribjegli nasilju, očekivano je rezultiralo u velikoj mjeri eskaliralo prijetnjom osvetničkih raketnih napada palestinske vojne skupine.

Štoviše, iako Izrael može tvrditi da su mirna rješenja iscrpljena i da pribjegavanje vojne sile da djeluje u samoodbrani da odbrani civilno stanovništo potrebno, to se dokazano nije dogodilo. Umjesto toga, Izrael je namjerno ciljao civile u Gazi sa sistematskim, namjernim, neszrazmjernim i inidskriminirajućim napadima na stambene objekte, bolnice, škole i druge lokacije sa zaštićenim civilnim statusom po međunarodnom pravu.

Kao što je uvaženi međunarodni pravnik koji je na čelu UN-ove istrage o napadu, Richard Goldstone, promatrao, sredstva kojima je Izrael iznio operaciju Cast Lead nisu u skladu sa navedenim ciljevima nego su bili više pokazatelji namjernog čina kolektivnog kažnjavanja civilnog stanovništva.

Mit 8.: Bog je dao zemlju Židovima pa su stoga Arapi okupatori

Nema broja diskusija o činjenicama koje su se dogodile na tlu koje bi ikada uvjerile Židove i Kršćane da je Izrael ikako mogao pogriješiti, zato što oni vide njihove akcije kao da iza njih stoji ruka Božija i da je njihova politika ustvari volja Božija. Vjeruju da je Bog dao palestinsku zemlju, uključujući Zapadnu obalu i pojas Gaze židovskom narodu, i tako Izrael ima „pravo“ oduzeti ih silom od Palestinaca, koji su po njihovom gledištu,nezakoniti okupatori zemlje.

No, može se jednostavno okrenuti prema stranicama njihovih svetih knjiga kako bi pokazali varljivost ovog ili sličnih uvjerenja. Kršćani cionisti vole citirati sljedeće odlomke iz Biblije da bi podržali svoja cionistička uvjerenja:

„A Gospodin reče Abramu, po što se Lot odijeli od njega: podigni sada oči tvoje, pa pogledaj s mjesta gdje si na sjever i na jug i na istok i na zapad. Ustani i prolazi tu zemlju u dužinu i širinu; jer ću je tebi dati.“ (Knjiga postanka 13:14-17)

„Gospodin mu se pojavi i reče: „Ne idi dolje u Egipat; živi na zemlji kojoj ti ja kažem. Sjedi u toj zemlji, i ja ću biti s tobom, i blagoslovit ću te; jer ću tebi i sjemenu tvojemu dati sve ove zemlje i potvrdiću zakletvu kojom sam se zakleo Abramu ocu tvojemu.“ (Knjiga postanka 26:1-3)

„I gle na vrhu stajaše Gospodin i reče: ja sam Gospodin Bog Abrama oca tvojega i Bog Izakov; tu zemlju na kojoj spavaš tebi ću dati i sjemenu tvojemu.“ (Knjiga postanka 28:13)

Nadalje, kršćani cionisti jednostavno zanemaruju ostale pasuse koji pružaju daljnji kontekst razumijevanja ovog saveza, kao sljedeći:

„Čuvajte sve uredbe moje i sve zakone moje, i vršite ih, da vas zemlja ne izmetne, u koju vas vodim da živite u njoj.„ (Knjiga Levitska 20:22)

„Akoli  me ne uzaslušate, i ne učinište sve ove zapovijesti, ako povrgnete uredbe moje i duši vašoj omrznu zakoni moji da ne tvorite sve zapovijesti moje i raskinete zavijet moj… I opustit ću zemlju da će joj se čuditi neprijatelji vaši, koji će živjeti u njoj. A vas ću rasijati po narodima, i učinit ću da vas gone s golijem mačem; i zemlja će vaša biti pusta i gradovi vaši raskopani. I ja ću s vama gnjevom ići na suprot, i sedam puta većma karaću vas za grijehe vaše.“ (Knjiga Levitska 26:14,15, 32-33,28)

„Za to se Gospodin razgnjevi vrlo na Izraela, i odbaci ih od sebe, te ne osta nego samo pleme Judino. Dokle Gospodin ne odbaci Izraela od sebe kao što je govorio preko svijeh sluga svojih proroka, i tako preseljen bi Izrael iz zemlje svoje u Asirsku do današnjega dana.“ (II knjiga o carevima 17:18,23)

„I pošto učini sve to, rekoh: vrati se k meni, ali se ne vrati; i to vidje nevjernica, sestra njezina Juda. I svidje mi se, ali se ne poboja nevjernica sestra joj Juda, nego otiđe, te se i ona prokurva; za sve to što učini preljubu odmetnica Izrael! Da je pustim i dam joj knjigu raspusnu;“ (Jeremiah 3:7,8)

Da, u Bibliji Gospodin, Bog Abrahamov, Isakov i Izraelov, rekao je Židovima da zemlja može biti njihova – ako će poštovati njegove zapovijedi. Dalje, kako Biblija priča priču, Židovi su se opirali Gospodinu u svim svojim generacijama.

Šta su kršćani i Židovi izostavili iz svojih argumenata iz Biblije u svrhu daljnjeg okupiranja Izraela  je to da je Gospodin rekao Židovima, uključujući i  Judino pleme (od kojih su „Židovi“ porijeklom)  da će ih izmjestiti sa zemlje ako prekrše zavjete odupirući se ovim zapovijedima, što se precizno navodi u Bibliji.

Nadalje, teološki argumenti cionizma nisu samo koještarija što se tiče sekularnog pogleda nego je i velika izmišljotina biblijske perspektive, predstavljajući kontinuirano buntovništvo protiv Gospodina i njegove Tore i učenje Jošuino Mesija (Isus Krist) u Novom zavjetu.

Mit 9.: Palestinci odbijaju dvodržavno rješenje zato što žele uništiti Izrael

U ogromnom ustupku za Izrael, Palestinci su odavno prihvatili dvodržavno rješenje. Izabrani predstavnik palestinskog naroda Yasser Arafat palestinska liberalna organizacija (PLO) je od 70-ih priznala državu Izrael i prihvatila dvodržavno rješenje za konflikt. Uprkos ovome, zapadni mediji su nastavili tijekom 90-ih izvještavati da je PLO odbio ovo rješenje i umjesto toga da želi izbrisati Izrael sa mape.

Uzorak je ponovljen kada je Hamas izglasan na vlast 2006. godine na izborima u Palestini. Iako je Hamas četiri godine prihvaćao postojanje države Izrael i pokazao volju za prihvaćanjem palestinske države na Zapadnoj obali i pojasu Gaze uzduž Izraela, gotovo je obavezno da zapadni mainstream mediji čak i danas, izvještavaju da Hamas odbija dvodržavno rješenje nego umjesto toga želi „uništiti Izrael“.

Činjenica je da je 2004. godine prije nego što je izvršen atentat od strane Izraela, utemeljitelj Hamasa šeik Ahmad Yassin rekao da  Hamas može prihvatiti palestinsku državu uzduž Izraela. Hamas je od tada više puta ponovio svoju volju da prihvaća dvodržavno rješenje.

Rane 2005. godine, Hamas je izdao dokument izražavajući svoj cilj traženja palestinske države duž Izraela i priznajući granice iz 1967.

Prognani vođa političkog ureda Hamasa, Khalid Mish’al napisao je u londonskom Guardianu u januaru 2006. da je Hamas bio „spreman da stvori mir“. Napisao je da „Nikada nećemo prepoznati pravo bilo koje vlasti da uzme našu zemlju i zaniječe naše nacionalno pravo…Ali ako ste spremni prihvatiti princip dugoročnog primirja, spremni smo pregovarati o uvjetima.“

Tijekom kampanje za izbore 2006. godine vrhovni dužnosnik Hamasa u Gazi, Mahmoud al-Zahar rekao je da je Hamas spreman „da prihvati našu neovisnu državu na okupiranom teritoriju (iz) ’67“, prešutno priznavanje države Izrael.

Izabrani premijer Hamasa, Ismail Haniyeh, rekao je u februaru 2006. da je Hamas prihvatio „utvrđivanje palestinske države“ sa „granicama iz 1967.“.

U aprilu 2008., bivši predsjednik SAD-a Jimmy Carter susreo se sa liderima Hamasa te kasnije izjavio da će Hamas „prihvatiti palestinsku državu u granicama iz 1967.“ I da će „prihvatiti pravo Izraela da živi kao susjed do vrata u miru“. To je bio Hamasov „konačni cilj da vidi Izrael kako živi u svojim sigurnim granicama, granice iz 1967., i uz susjednu, bitnu državu Palestinu.“

Taj isti mjesec vođa Hamasa Meshal je rekao „mi smo ponudili primirje ako se Izrael povuče prema granici iz 1967., primirje od 10 godina kao dokaz priznavanja.“

2009., Meshal je rekao da je Hamas „prihvatio palestinsku državu s granicama iz 1967.“.

Pomak Hamasa u politici od totalnog odbacivanja države Izrael do prihvaćanja međunarodnog koncenzusa o dvodržavnom rješenju konflikta u velikoj je mjeri odraz volje palestinske javnosti. Istraživanje javnog mnijenja od travnja 2009. godine, pokazalo je da su primjerice tri od čeitiri Palestinca bila spremna podržati dvodržavno rješenje.

Mit 10.: SAD je iskreni posrednik i nastojao je donijeti mir na Bliskom istoku

Retoriku na stranu, SAD podupire izraelsku politiku, uključujući i nelegalnu okupaciju i druge prekršaje međunarodnog humanitarnog prava. Podupire izraelsku kriminalnu politiku, financijski, vojno i diplomatski.

Obamina administracija, na primjer, izjavila je javno da je bila protiv izraelske nagodbene politike i prividnog „pritiska“ Izraela da zamrzne kolonizacijske aktivnosti. Još vrlo rano, vlada je objavila da neće prekinuti financijsku ili vojnu pomoć za Izrael, čak iako to prkosi međunarodnom pravu i nastavili gradnju naselja. Tu poruku je vrlo jasno razumjela Netanyahuova vlada u Izraelu, koja je nastavila provoditi kolonizacijsku politiku.

Da citiramo još jedan jednostavan primjer, oboje i Zastupnički dom SAD-a i Senat donijeli su rezoluciju otvoreno dajući podršku izraelskoj operaciji Cast Lead, unatoč konstantnom nizu izvješća o dokazima izraelskih ratnih zločina.

Na dan kada je Senat SAD-a donio rezoluciju „Potvrda SAD-ove snažne podrške za Izrael u njegovoj borbi sa Hamasom“ (08.01.2009.), međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) objavio je priopćenje tražeći od Izraela da dozvole pomoć žrtvama rata zato što je izraelska vojska blokirala prilaz ranjenin Palestincima – ratni zločin po međunarodnom pravu.

Taj isti dan generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon objavio priopćenje osuđujući Izrael za pucanje na UN-ove konvoje pomoći koji su dostavljali humanitarne zalihe Gazi i za ubojstvo dva UN-ova člana osoblja – oba su ratni zločini.

Na dan kada je Zastupnički dom donio svoju verziju rezolucije, UN je objavio da je morao zaustaviti humanitarnu pomoć u Gazi zbog brojnih incidenata u kojima je njihovo osoblje, konvoji te instalacije, uključujući klinike i škole, došli pod izraelski napad.

SAD-ova financijska pomoć Izraelu premašuje 3 milijarde dolara godišnje. Kada je Izrael vodio rat da kazni bez obrane civilno stanovništvo Gaze, njihovi piloti su letjeli u SAD-ovim F16 bombarderima i Apache helikopterima, bacavši američke bombe, uključujući i uporabu bijelog fosfora u streljivu i tako kršeći međunarodno pravo.

SAD-ova diplomatska pomoć za izraelske zločine uključuje stavljanja veta u UN-ovom Sigurnosnom Vijeću. Kada je Izrael vodio razarajući rat protiv civilnog stanovništva i infrastrukture u Libanonu u ljeto 2006., SAD su stavile veto na rezoluciju o prekidu vatre.

Dok je Izrael vodio operaciju Cast Lead, SAD su odgađale prolaz rezolucije za kraj nasilja, a zatim bili suzdržani, a ne kritični prema Izraelu nakon što su dozvolili da se rezolucija stavi na glasovanje.

Kada je UN-ovo Vijeće za ljudska prava oficijelno usvojilo zaključke i preporuke svoje istrage o ratnim zločinima u operaciji Cast Lead, na čelu sa Richardom Goldestonom, SAD su odgovorile sa objavljivanjem svoje namjere da blokiraju bilo kakav pokušaj Vijeća Sigurnosti da usvoji slične zaključke i preporuke. Senat je objavio rezoluciju odbijajući Goldstoneov izvještaj zato što smatra da je Izrael počinio ratni zločin.

Kroz svoju gotovo bezuvjetnu podršku Izraelu SAD učinkovito blokira bilo koji korak za usvajanje dvodržavnog rješenja izraelsko-palestinskog rata. Takozvani „mirovni proces“ mnogo se desetljeća sastojao od SAD-ovog i izraelskog odbijanja palestinskog samoopredjeljenja i blokiranja bilo kakve održive palestinske države.

Članak je objavljen 17.06.2010.