Đikan i parada

Izdvajamo

• Lijeva! Lijeva! Lijeva! Ujediniše li se? Ma jok, još se ujedinjuju!

Povezani članci

• Kuda ide neovisna i samostalna Republika Hrvatska?                 
• Marinko Čulić: Pomor institucija
• Definitivno počinje borba za opstanak normalih ljudi u BiH
• Senad Pećanin: Zaustavite Srbiju i Hrvatsku, da ne bude novog rata u Bosni
• Nermin Čengić: Čemu ste novom danas djecu naučili?
• Soba broj četiri (3)

ilustracija: kurir

„Predsjednik Nikolić uvijek je dobrodošao u Sarajevo“. I ono malo iskrenih prijatelja koje imamo u Srbiji u čudu su se našli. Svojim pozivom i redosljedom posjeta koje bi uslijedile, a pogotovo ako ne bi, samo mu je pomogao da nastavi profesionalno peći rakiju i amaterski voditi državu. Ovim pozivom svom narodu pljunuo je u lice. Nije mu doduše prvi put. A svaki pravi Bosanac bi na taj poziv diplomatski odgovorio: Vodi ga kući svojoj jebo te on, a ti njega!

U školskom rječniku autora Dževada Jahića riječ „đikan“ tumači se kao „seljačina, neotesani mladić, obično brđanin, stočar, čobanin,  pravoslavac četničkog porijekla“. Glede ostalih seljačina u riječniku ne nađoh adekvatan naziv. Asli su u kazalište svi išli.

Ali što više gledaš ovu spodobu i ne čudi me sve češća upotreba ove riječi kao i njeno postepeno pretvaranje u sinonim za jedan čitav narod.

Ipak jedan dobar dio ljudi u Srbiji, uoči predstojećih izbora za Predsjednika Republike Srbije, užasava se činjenice da bi Tomislav Nikolić, kao takav, mogao biti ponovo izabran na tu funkciju jer podugačak je spisak svih budalaština koje je napravio širom zemlje i svijeta, jednom riječju predmet je opšte zajebancije. Predsjednik sa falsifikovanom diplomom, egzotičnog nadimka Toma grobar, obrazac je po kome je vjerovatno u narodu stvorena ili prvo ova riječ pa onda savršeni lik koji joj odgovara ili je nekome, gledajući ga takvog, samo izletilo iz usta vidi ovog đikana jebote.

Nema veze. Nešto drugo mi je na pameti. Treba polako i pažljivo graditi te veze sa Srbijom, razumjeti Srbe u Republici Srpskoj i njihovu iluziju da ih tamo, preko Drine, čekaju raširenih ruku. Ni ovdje se nije baš neko pretrgao da bar čuje što to oni očekuju od Bosne i Hercegovine nego ih u prijateljstvo mora ubjeđivati Dragan Čović. Ko još pamti da su se prve izbjeglice iz Hrvatske pojavile u Bosni 1990 godine, odmah poslije izbora i dolaska HDZ-a na vlast,  vjeruje u to „prijateljstvo“.

To da je Predsjednik R Srbije posjetio Banja Luku je jedna tipična đikanska provokacija na koju bi svaki pravi Bosanac ostao potpuno ravnodušan. Ko ga jebe, neka je. Isti taj Bosanac bi s daleko manje ravnodušnosti, za razliku od Bošnjaka, gledao na činjenicu da (kako bi se zvao đikan na Hrvatskom) godinama to isto rade oni sa naše zapadne strane, tiho, polako razvaljujući ovu nesretnu zemlju i čekajući da se Srbi i Bošnjaci ponovo pokolju. Radi se na tome!

E sad, ono što u diplomatiji predstavlja govor kojim se ili s malo riječi puno kaže ili s puno riječi ne kaže ništa, za prvi primjer predstavlja  rečenica koju je izgovorio jedan od ove trojice naših nesretnika, čudnom putanjom napredovanja do njemu nepristajućeg zvanja diplomate i svjetlosnim godinama udaljenog od zvanja državnika, izgovorene u ime svog naroda.

„Predsjednik Nikolić uvijek je dobrodošao u Sarajevo“.

I ono malo iskrenih prijatelja koje imamo u Srbiji u čudu su se našli. Svojim pozivom i redosljedom posjeta koje bi uslijedile, a pogotovo ako ne bi, samo mu je pomogao da nastavi profesionalno peći rakiju i amaterski voditi državu.

Ovim pozivom svom narodu pljunuo je u lice. Nije mu doduše prvi put.

A svaki pravi Bosanac bi na taj poziv diplomatski odgovorio. Vodi ga kući svojoj jebo te on a ti njega!

Lijeva!

Lijeva!

Lijeva!

Ujediniše li se? Ma jok, još se ujedinjuju!