Disce Parvo Esse Contentus/ Nauči biti zadovoljan malim

Povezani članci

• Bosna će biti, sve drugo će proći: “Zašto je Bosna a ne ništa”, knjiga napisana u nužnoj samoodbrani
• “Bajkovnica” po deveti put
• Propast ubice Horvatinčića: Raspada se Centar Cvjetni
• O jeziku i slobodi: Jezička čistoća je uvod u rasnu
• Iz štampe izašla knjiga autora Friedricha Salmon(n) Kraussa “Podigle se cure od Mostara…”
• Reuf Bajrović: Šestorku vole oni koji misle da njihov zločin predstavlja herojstvo

Zato se podsjetimo da su Romi u BiH po popisu iz 1991. bili druga najveća nacionalna manjina, a sa svim svojim običajima, tugama i veseljima bili su još jedno prekrasno lice BiH.

Piše: Ena Šarić

Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Porajmosa/Holokausta obilježava se 8. augusta. Datum je odabran u sjećanje na 2. kolovoza 1944. kada je u jednoj noći ubijeno preostalih 2.897 Roma u koncentracijskom logoru Auschwitz. Zato se podsjetimo da su Romi u BiH po popisu iz 1991. bili druga najveća nacionalna manjina, a sa svim svojim običajima, tugama i veseljima bili su još jedno prekrasno lice BiH. Ni tada kao ni sada nisu žudili za znanjem  nego za životom, kojeg su živjeli punim plućima. Još pamtim đurđevdanske trubače u Mostaru, koji idu kroz grad i naselja i sviraju svoju tradicionalnu muziku…vodili su i medvjedicu koja je igrala  uz def. Stariji su ih gledali sa balkona, bacali dinare a mi djeca trčali uz njh da vidimo medu kako igra, dok su nas oni obazrivo sklanjali da ga ne bi “barkali“ kako nam se nešto ne bi desilio. Podsjećajući uvijek na svoju bezgraničnu ljubav prema djeci. Većina nije htjela ići u školu, ali u ex Yu su slavili svoje nove godine, birali cigansku Miss uz prisustvo brojnih građana raznih nacija, željnih dobre muzike i zabave. Imali su svoje pozorište „Pralipe“. Sjećam se gostovanja u Mostaru i predstave „Krvave svadbe„ reditelja Rahim Burhana. Tokom njihovog gostovanja u Mostaru  dogovoren je prelazak prvakinje mostarskog pozorišta Sunčice Todič u Pralipe, koje je vrvilo od poznatih glumaca Makedonije, Albanije CG. Sunčica je otišla i nikada više se nije vratila u Mostar osim da odigra posljednju predstavu s Tonijem Peharom, prvakom Narodnog Pozorišta u Mostaru. Toni je nedugo zatim umro, a Sunčica se vratila u Njemačku jer su joj u Mostaru oduzeli stan, i nije joj pomogla ni njena reputacija i  činjenica da su joj roditelji bili prvaci NPM. Tako je to u Mostaru ako se samo malo više popenješ od onoga gdje raja misle da trebaš biti, uvijek se nađe neko ko te povuče dole. Tako je bilo i sa Sunčicom. Sjećam se također da je predsjednik Roma u ex YU, bio mašinski inžinjer i da je služio vojsku u Mostaru, prezivao se Sejdić a dal’ je to ovaj naš Sejdić/ Finci ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Domicilni mostarski Romi odn. Cigani, nikada nisu prosili na ulici. Stare su Ciganke ulazile u naše kući, pomagale da se urade velike stvari u kući, izribaju podovi ili odnese smeće, obrišu stepenice i sl. onda bi dizale svoje široke suknje i dimije, sjedile na pragovima vrata iako su im se nudila, u najmanju ruku, mala stolica da ne sjede „na podu“ jele, pile kafu, gatale, gledale u grah i tarot karte. Nisu im trebale zvijezde ni natalne karte, sve su znale i vidjele i  dubokim glasom  govorili šta su vidjele. Nikad se nisu prevarile. Uzimale bi zasluženo svoj novac, hranu pokupivši iza sebe sve, svaku mrvicu hrane i sve što je moglo ostati iz njih. Odlazeći, dostojanstveno bi na romskom rekle „najisipe“ ja mislim hvala i otišle, da bi se na radost svih pojavile sljedećeg mjeseca i ponovile isti ritual.

Danas je vrijeme sasvim drugo što bi rek’o Balašević. Iako su u ratu učestvovali i ginuli baš kao i Bošnjaci, Srbi, Hrvati, nisu ostvarili nikakve beneficije barem u našem Kantonu, napose u Mostaru. I dalje žive u Karašerbešu mostarskom ciganskom naselju sačinjenom od kartonskih kutija obloženih daskama. U tom naselju nema vode, struje i sl. Rijetki su dobili stanove makar se o tome na veliko pričalo poslije rata. Samo rijetki idu u školu, a i jedino što je u Mostaru za njih učinjeno je da je otvoren dnevni centar za zabavu i igru i poneki obrok kako maleni ne bi prosili po ulici. Otvorila ga je NVO „Altruist“ a grad i Kanton ništa. Romi danas u demokraciji nemaju zdravstveno ni socijalnu pomoć ni ništa što bi im moglo poboljšati kvalitet života. Dok odrasli Romi beru željezo i bakar i u svojim najboljim snovima nadaju se Danisu Tanoviću i  glavnoj roli u filmu života,  nije ni čudo, što malena djeca, majke sa bebama i stare žene prose po ulicama grada na zgražanje turista i samih građana, koji često odbijaju pruženu ruku jer ni oni sami nemaju dovoljno. A oni koji imaju ne hodaju zemljom odn. ulicama. Zapravo, dok se ne riješi pitanje  Sejdić /Finci i neko ozbiljan i dobronamjeran se počne baviti romskim pitanjem i ovom zemljom. Nema sreće  nikome a Romima najmanje, iako oni znaju ono što smo mi već odavno zaboravili “Nauči biti zadovoljan  malim”!

                           GARAVI SOKAK   / Mika Antić

Jesil’ čula da će sutra padati dinari s neba?

Nisam!

A jel’ veruješ da ima tica što donosi kolače?

Ne verujem!

Jesil’ čula da ima negde gde je stalno leto?

Nisam!

A jel’ veruješ da u radiju žive mali ljudi?

Ne verujem!

Marš iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš,

Da te pokrljamo k’o lebac. ETO!