ENG
DJEDOVI SU ONO SVJETLO U NAMA, I ŠTO SU DALJE SVE NAM JAČE SJAJU
Autor/ica 👤Ivo Anić
Povezani članci
Ranko Ostojić, posljednji mohikanac u SDP-u koji još drži do habitusa i osnovnog smisla svoje stranke, a u kojoj je fundament oduvijek bio antifašizam, pokrenuo je inicijativu kao podpredsjednik te sada već potpuno dezorijentirane političke opcije, te kao bivši ministar unutrašnjih poslova, da Sabor postane pokrovitelj 75. obljetnice najkrvavije bitke na ovim prostorima Drugog svjetskog rata, one koja se odigrala 1943. godine na Sutjesci. Očekivano, a što drugo očekivati od notornog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića kao i Predsjedništva Sabora, njegova inicijativa je odbijena i izvrgnuta je ruglu, podsmjehu i zlonamjernim ispadima istaknutih članova HDZ-a.
Tri istaknuta člana HDZ-a, ponovimo povijesti radi, Gordan Jandroković, plemeniti Željko Reiner te Milijan Brkić otvoreno su glasali protiv inicijative, a Furio Radin, Božo Petrov i Nikola Grmoja ostali su mudro suzdržani. Ranko Ostojić, između ostalog, naglasio je kako je sramotno da u kanjonu rijeke Sutjeske stoji neuređena i zapuštena kosturnica s posmrtnim ostacima poginulih partizana, mahom Hrvata, na što je Darko Milinović, inače istaknuti član HDZ-a kojeg smo zaboravili spomenuti, zabilježimo povijesti radi, ustvrdio kako je Bitka na Sutjesci sinonim totalitarnog sustava, te kako se sam događaj obilježava u drugoj zemlji, ne u Hrvatskoj.
Zabilježili smo dakle, povijesti radi, protokolarne izvještaje, a bio bi red, povijesti radi dakako, da zabilježimo i one usputne, mišljenja i izjave uglavnom istaknutih članova HDZ-a. Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova, inače poznat po izjavi u Izraelu kako su Hrvati imali jedini problem sa tom nacijom kada ona nije niti postojala, otvoreno je, zabilježimo povijesti radi, kako je ta bitka jedan od sinonima, pače mitova jugoslavenskog komunističkog sustava, za kojeg znamo, kaže nam Miro, kako ga je hrvatski narod iz svog Ustava 1990. godine – odbacio. Povijesti radi, napomenimo i činjenicu kako se nitko od viđenijih SDP-ovaca nije oglasio o inicijativi, niti čak pošteno, kako su to učinili HDZ-ovci, podsmjehom i zlonamjernim ispadima očitovao o istoj. Povijesti radi, konstatirajmo dakle, da službeno zatražite očitovanje od svih članova HDZ-a ili SDP-a o rečenoj inicijativi, odgovor bi vam bio isti ili identičan, ili ga kao u slučaju SDP- ovaca ne bi niti dobili. Toliko povijesti radi, pa zaključimo zapisnik za buduće generacije koje će jednom, toplo se nadam, istraživati fenomen Republike Hrvatske godine gospodnje 2018. u kojoj je komada jedan, Saborski zastupnik, iznio jednu moralnu i ljudsku, hvale vrijednu inicijativu. Kao ponosan čovjek i Hrvat, ponosan na naše očeve, djedove, kojima u kanjonu rijeke Sutjeske leže kosti u zapuštenoj i oronuloj kosturnici. Očeve, kažem i djedove, i kao ponosan Hrvat na njih 7.526, od kojih je 3216. bilo sa područja Dalmacije, dakle ne iz druge države kako navode raznorazni Petrovi, već uglavnom iz Šibenika, Splita i okolice, dakle doslovno, ne figurativno – naši djedovi.
Djedovi su ono svjetlo u nama, i što su dalje u povijesti od nas – to nam jače sjaju!, ustvrdio je stari Kikaš na samrti u bezvremenim „Prosjacima i Sinovima“ i te sam se rečenice sjetio upravo danas razmišljajući o svom djedu koji se borio na Sutjesci, kao i o Rankovom, kao i o 3216. djedova današnjih mojih sugrađana čije kosti leže u staroj, derutnoj kosturnici u kanjonu rijeke Sutjeske, a moja domovina ih se srami i nema potrebu da im obilježi 75. godina od jedne od najčasnijih i herojskih stvari koje su počinili. Stvari koje mi kao generacija nikada nećemo biti u stanju. Čiji su djedovi i na kojoj strani su se borili, a vjerojatno ni na jednoj, Milinovićevi, Reinerovi, Jandrokovićevi i Kovačevi iskreno jebe me se i nije me briga, ti ljudi su pali za ispravnu stvar, ti ljudi su dali živote da njihov Split i Dalmacija budu slobodni i neovisni danas, da se nad mojim gardom vije stijeg moje domovine, a ne fašističke Italije ili Njemačke, pogotovo kvislinške NDH, od čije su ruke i kama uglavnom i pali.
Iz mog Splita na Sutjesci je poginuo 1091. nečiji djed, nečija baka, iz Trogira 435, Omiša 245, Vrgorca i Sinja ukupno 568, Zadra i Knina 721, nečiji djed je pao od fašističkog metka, noža ili bombe. Osamnaest tisuća naših djedova, slabo i gotovo nikako naoružanih, iscrpljenih, gladnih, okružilo je 127 tisuća okupatora i domaćih izdajnika, istih onih čiji će potomci danas zlurado komentirati taj događaj. Prva proleterska divizija čudesnom je hrabrošću probila taj obruč i spasila narod s tog područja od bjesomučne odmazde, a ona je bila klanje, spaljena sela, masovna ubojstva i genocid.
1091. nečiji djed iz mog rodnog Splita tih je sudbonosnih dana pao od četničke, ustaške, talijanske i njemačke ruke, 1091. djed iz Splita je zajedno sa golobradim momcima iz Dalmacije stradao zajedno sa bosansko – hercegovačkim suborcima, što je po Boži Petrovu problem, i te mladosti žrtvovane na Sutjesci danas se Saboru Republike Hrvatske problem sjetiti, odnijeti im vijenac, popraviti spomen obilježje, i da se ne lažemo više, povijesti radi, sramota nas je sve, Split, Dalmaciju, koja je danas uglavnom učlanjena u HDZ, što su im to djedovi. Pitajte ih slobodno, ponose li se ili srame herojstvima svojih djedova, sve do jednog, od gradonačelnika pa na dalje, sve moje sugrađane koji su slično Boži Petrovu i Grmoji mahom ostali suzdržani.
Djedovi su ono svjetlo u nama, i što su dalje u povijesti od nas – to nam jače sjaju!, ustvrdio je stari Kikaš na samrti u bezvremenim „Prosjacima i Sinovima“ i te sam se rečenice sjetio upravo danas kada osim viđenih HDZ-ovaca koji ionako besramno i bez osobite vjere da će im povijest jednom suditi, govore što ih je volja, moj grad o svojim djedovima šuti, ili ostaje suzdržan. Da sutra unajmimo autobus, da sutra skupimo priloge i vijence u taj isti autobus prijavilo bi se pedesetak putnika. Istih onih čija lica već znam napamet, istih onih koji se jedini u ovom gradu svojih djedova ne srame, istih onih koji s ponosom i tugom svake godine obilježe spomen i na Prvi partizanski odred i na tu slavnu bitku u kojoj je toliko splitske mladosti izginulo.
No što je sa onih tisuću čiji su djedovi pali, a koji šute? Što je sa desecima tisuća, stotinama tisuća mojih sugrađana koji ili nemaju svoje mišljenje, ili ih nije briga, ili su suzdržani? Misle li oni kao i Božo Petrov kako Hrvatska ima važnije prioritete od obilježavanja jedne takve bitke? Čiji djedovi što su u povijesti dalje njima sjaje? U kakve su ih ljude podigli, u kakve ljude odgojili, u kakve ljude pretvorili?
Jer ako se sramimo njih, tada se i oni trebaju sramiti nas, jer ako ne poštujemo njihove bitke, tada su i naše besmislene, jer ako ne štujemo njihov život, tada je i naš kukavički, besmislen i jadan. Jer jadan je onaj koji se srami svojih slavnih djedova i njihovih podviga, jadan je grad i jadan je narod koji dopušta da ga se dovede u situaciju da ih se srami, da šuti ili da ostane suzdržan. Split je bio partizanski grad i Split treba da se time ponosi. Naši djedovi što su dalje u povijesti sve nam jače sjaju, i neka su u razrušenoj kosturnici i neka su u kanjonu Sutjeske ostavljeni i zaboravljeni.
Zabilježimo za povijest.
Da ih se sa ponosom sjeća samo nekolicina hrabrih ljudi. Ljudi koji se ne boje raznoraznih Milinovića, Brkića, Reinera i Jandrokovića, kao što se ne bi bojali svih domaćih izdajnika i fašista da opet krenu preko Sutjeske na njihov grad.
A za ovih stotine tisuća ostalih mojih sugrađana?
Iskreno, boli me kurac!
Autor/ica 👤Ivo Anić
