Do koje točke propasti moramo ići da bismo shvatili?

Igor Serdar
Autor 1.11.2016. u 00:07

Do koje točke propasti moramo ići da bismo shvatili?

Kad se pogleda iz velike udaljenosti prema Hrvatskoj – može se mirno zaključiti da su građani Hrvatske glasovali na izborima za opciju kojoj je stalo da bude „prepoznata“ u Europi kao primjer članice „koja je ispunila sve zahtjeve europske komisije“ i dobiti ćemo vjerojatno plaketu za „naj – eu –  državu“, ali u toj državi biti će šačica frustriranih ljudi – svi ćemo morati izbjeći ekonomsku, demografsku, kulturološku i obrazovnu katastrofu garniranu s prodanom državnom imovinom ili imovinom kojom unatoč našem vlasništvu upravljaju neki drugi ljudi za nečije tuđe interese.

„U našem selu nema više nikakve šanse živjeti i biti zadovoljan, imati nekakvu budućnost. Krave drže još samo dvije, tri kuće. Kukuruz se ne isplati, pšenica još manje. Grožđe i šljive ili bilo koje voće se ne isplate. Proizvoditi male količine na tradicionalni – ekstenzivni  način ne mogu se više nigdje prodati. Čak niti svinje nisu isplative.“

  • govori jedan od dva stanovnika u Hrvatskoj zato jer je pola Hrvatske u gradu, a pola na selu..

S druge strane – tradicionalni hrvatski proizvodi, pogotovo autohtoni – najzanimljiviji su i najtraženiji proizvod s kojima se želimo pokazati svijetu. Svi koji su bili u Hrvatskoj zapazili su dvije ključne stvari:

  • hranu
  • baštinu

Zagrebački aerodrom – dva milijuna putnika

Splitski aerodrom – milijun putnika

Dubrovački aerodrom – milijun putnika

Pula, Rijeka, Zadar…, samo zrakoplovima na aerodromima dolaze nam milijuni ljudi koji se dive našoj kuhinji, našoj kulturi i povijesti i žele konzumirati nešto naše, tradicionalno, autohtono – ništa im nije skupo – ako dožive neki novi doživljaj, neku novu spoznaju, neki novi okus, miris, nešto što je drugačije i možda čak i bolje od onoga što imaju prilike konzumirati tamo odakle su došli k nama.

Eto, imamo prilike prodati sve moguće  hrvatske prehrambene tradicionalno spravljene delicije od rakije, vina, sokova do kobasica, špeka, šunki,  pršuta, rebaraca – samo da su domaći i kvalitativno i sanitarno dostojni postojećih normi jedne europske destinacije koja već danas ostvaruje deset milijardi eura godišnjeg prometa samo u turizmu. Radimo profit, ali pitanje je kome radimo profit?

Pa gdje je onda problem hrvatskog sela i tradicionalnih proizvoda u odnosu na sve te silne milijune gostiju koji vole jesti sve što smo na selu proizveli „na starinski“ – na tradicionalan način?

Očito je zapelo na relaciji Ministarstvo poljoprivrede – Ministarstvo turizma – plasman proizvoda.

Zamislite da vam na skijanju u Austriji prodaju rakiju ili šniclu ili pivu ili  vino koje nije iz Austrije?

Zamislite da vam u Italiji prodaju vino iz Belgije, ili da vam u Njemačkoj prodaju pivo iz Švedske?

Teško je zamisliti da nema u tim zemljama nema svega toga, ali u 99% prilika svi doma prodaju svoje.

Na koji su to način postigli, kakve su „direktive države“, „direktive EU komisije“ – to ne znam, ali sam siguran i imam spoznaju „iz prve ruke“- jer sam tamo boravio i radio – da su sve normalne države u našem najbližem susjedstvu i u cijeloj Europi uređene na takav način da podržavaju i potiču prodaju prehrambenih proizvoda koje sami proizvode i koji njihovim domaćim proizvođačima garantiraju „pravo prvenstva prodaje“ u odnosu na proizvode nastale u drugim državama. I sve je u skladu s EU normama.

Nova Vlada radi poreznu reformu. Struka kaže da je to dobro ako se radi cjelovita reforma – nikako ne bi bilo dobro raditi samo neke dijelove reforme: ili cjelovito ili ništa.

Nova Vlada radi reformu poljoprivrede, malog i srednjeg poduzetništva, zakonodavnih okvira, zdravstva, školstva – reformiramo sve, baš sve u ovoj našoj državi zato da bi nam bilo bolje….

Hoćemo li postati bolji, hoćemo li opstati, hoćemo li propasti – ovisi o tome hoćemo li proizvoditi.

Što ćemo proizvoditi, a da možemo prodati? Avione? Svemirski program? Ne.

Hranu. Domaću. Tradicionalno uzgojenu. S našim kukuruzom. Naše piliće moramo prodati. Naše svinje. Naša goveda kupuje nekakav biznismen s bliskog istoka koliko su dobra. Skupa, ali najbolja.

Sve je to puno, puno skuplja proizvodnja od ove masovne , nekvalitetne s kojom nas „šopaju“ strani „konzultanti“, a mi ih poslušamo i proizvodimo nisku kvalitetu u velikim količinama i nismo konkurentni. Pitam se do koje točke propasti moramo ići da bismo shvatili?

Selo nam je prazno od kokoši koje hodaju po dvorištu, nema više jata gusaka koje se bijele na livadi, nema patkica, nema krava na ispaši niti su svinjci puni. A sve je to samo iz jednog razloga.

Zato jer nema nikoga tko misli da bi Hrvatska trebala samu sebe zaštiti od nesposobnih glupih ljudi.

Znate li tko bi mogao uvesti u Hrvatsku jednu svinju, jednu kravu, ma kakvu kravu – jednu šniclu da je pametan čovjek za kormilom?

Znate li koji bi hotelski lanac mogao uvoziti šlepere prehrambenih proizvoda za hotele dok i posljednja hrvatska svinja nije prodana?

Znate li koji bi veliki trgovački lanac mogao prodavati nešto za jelo, a da ne plati 50% poreza na „robu porijeklom izvan Hrvatske“? Nijedan.

E, sad će pametnjakovići zaključiti da sam ja kreten jer smo mi u EU pa vrijede za sve ista pravila!

Evo, pametnjakovići. Onaj tko proizvede slaninu na isti način kao i Slavonija i tko to može dokazati na sto i jednom potrebnom papiru – taj može prodavati…, ali kad bi mi takav pravilnik uveli – kao što ga ima svaka država – tad bi propali mnogi „strani ulagači i vlasnici“ – moćni ljudi i grupacije kojima treba „stati na rep“.

Imamo li mi novu Vladu da uvede red u proizvodnju, ponudu i potražnju ili se bavimo samo „uvođenjem reda u  namete države nad stanovništvom i poduzetnicima“ – što nam sveobuhvatno radi naša nova Vlada?

Takvom politikom uvest ćemo red u proizvodnju, ali to nema veze s hrvatskom proizvodnjom.

Uvest ćemo red u ponudu i potražnju proizvoda, ali tu nema domoljublja niti Hrvata nigdje – a radnja se odvija na hrvatskom teritoriju, u suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Gospodin Marić i gospođa Dalić – nesporno ljudi sa znanjem – trebali bi dobiti instrukcije domoljubnog Mosta i domoljubnog HDZ-a da smisle takav način poslovanja i regulative da bi se umjesto 30% domaće proizvodnje hrane trebalo uspostaviti sustav da Hrvatska proizvodi u sljedećoj godini barem 60% hrane – na način da sve bude u skladu s EU propisima. To bi bio zadatak. Neka ga koordiniraju s resornim ministarstvima.

Ovo što oni rade danas i u naše ime – to nisu naši interesi – to su europski interesi, kužite…..

Nas zanima hrvatsko selo i grad, hrvatsko more i brodovi, hrvatsko stanovništvo – to je na broj jedan.

Ovako – kad se pogleda iz velike udaljenosti prema Hrvatskoj – može se mirno zaključiti da su građani Hrvatske glasovali na izborima za opciju kojoj je stalo da bude „prepoznata“ u Europi kao primjer članice „koja je ispunila sve zahtjeve europske komisije“ i dobiti ćemo vjerojatno plaketu za „naj – eu –  državu“, ali u toj državi biti će šačica frustriranih ljudi – svi ćemo morati izbjeći ekonomsku, demografsku, kulturološku i obrazovnu katastrofu garniranu s prodanom državnom imovinom ili imovinom kojom unatoč našem vlasništvu upravljaju neki drugi ljudi za nečije tuđe interese.

Igor Serdar
Autor 1.11.2016. u 00:07