Dobrodošli na tamnu stranu Hrvatske

Ivo Anić
Autor 10.8.2018. u 10:08

Izdvajamo

  • Na istom tom portalu još uvijek, iako više nemamo suradnju, stoje osmrtnice s mojim imenom, otvorene prijetnje smrću meni i mojoj obitelji, poruke u kojima mi se otvoreno prijeti ubojstvom i nanošenjem teških fizičkih ozljeda, kao što isti komentari stoje na svim drugim portalima za koje imam sreću da još pišem. Nikada nitko nije reagirao na prijetnje meni i mojoj obitelji niti se čudio, uznemirio ili javno prozvao pravosuđe, policiju ili digao optužnicu protiv znanog počinitelja.

Povezani članci

Dobrodošli na tamnu stranu Hrvatske

Uistinu, zašto bih ja, momak ili djevojka u naponu snage hranio do svoje smrti jednog branitelja, jednog popa, poludjelu i bahatu političarsku elitu, vojske uhlljeba i neradnika, zašto pobogu? Zato što su krvarili i vukli krvave gaće po Velebitu kako nam je to objasnio Culej? Pa zar general Patton nije izrekao jednu divnu rečenicu o takvima koji ako misle da ih do smrti treba netko hraniti da kažu svoju cijenu i odjebu zauvijek?

Hrvatska je zemlja koja je dobrano otišla u kurac, to svi znamo i svima nam je to odavno jasno. Ono što u toj hrpi zemlje kojom vlada kič, poludjeli popovi i licemjerje još ima jedino smisla, bolje rečeno, ono što jedino traži kakav – takav smisao prokazujući jest mali pokret otpora koji zovemo neovisno novinarstvo. Ne spadaju u tu kategoriju dakako tiskani mediji, državotvorna televizija i sve ono što praktički čitate ili još bolje ne – čitate, u tu kategoriju spada još samo nekoliko portala koji egzistiraju na rubu propasti ili tvrdoglavo odbijaju propasti. Od devedesetih naovamo tako je funkcionirao samo jedan istinski glas razuma u Hrvata, a to je bio Feral Tribune.

Feral je bio nukleus, ali i jasno pokazan put kojim trebaju kročiti budući neovisni mesiji. Neki novi klinci.

Na udaru državnog vrha, na udaru pravosuđa, na udaru praktički svake budale koja je sebi uzimala za pravo da udara bilo koga ili bilo što, taj list bio je ono što Viktor Ivančić naziva „džepom otpora“, dakle jedinim mogućim iskazom neposlušnosti i jedinim mogućim iskazom zdravog razuma, kojim neki Hrvati začudo ustrajno i tvrdoglavo još teže. Od slavnih devedesetih, od nastanka mile nam i drage države, ona, tj. „naša“ i „njihova“ Hrvatska funkcionira po jednom jednostavnom i dobro uhodanom sistemu. Hrvatska država i Hrvatsko društvo naime su u samom začetku, a čije refleksije jako dobro znamo danas, nastali kao projekt u kojem će jedna trećina njenih građana živjeti na račun dvije trećine njenih robova.

Tako zamišljeno robovlasničko društvo egzistira do dana današnjeg, uz tu i tamo sitne preinake i broj one trećine koji je u stalnom i rapidnom porastu. Ako držite kako su podjele u Hrvata na partizane i ustaše, ako mislite da su Hrvati kao narod podijeljeni na crvene i na crne, one što štuju Djevicu Mariju i vješaju je po sjevernoj tribini Poljuda i one kojima je to urnebesno tragikomično, ako ste bili uvjereni da su Hrvati podjeljeni na one što slušaju Marka Perkovića – Thompsona, i one koji slušaju Milu Kekina vi ste zapravo običan kreten.

Hrvati su podijeljeni na dvije kaste, a u novije vrijeme imamo i treću, onu koja je odbila hraniti onu prvu i sastoji se od isključivo mladih i potentnih Hrvata koji su van domovine. Mnogi i zauvijek, onih koji su odbili do smrti hraniti svu tu silu uhljeba, branitelja, političara, zaslužnika, gromovnika, bojovnika i svakog kurca koji se umata u zastavu na kockice. Tom trećom kastom automatski smo došli do one prve, a ona je ta, umotana u kockice, sa križem na prsima ili u ruci, sa dobrom mirovinom ili dobro plaćenim državnim ili sličnim poslom, kasta koja parazitira na ovoj nesretnoj drugoj koja još ima tu privilegiju da radi i da hrani onu povlaštenu prvu. Kada ste u ovoj drugoj kategoriji tada ste naravno u problemu. Radite uglavnom deset do dvanaest sati po ovim žegama za povlaštenu kastu koja je čas u Rusiji na SP-u, čas u Čavoglavama ili Kninu, čas u Sinju ili se jednostavno obično kupa na Jadranskom moru koje je vama postalo nedostižan i nedosanjan san.

Treća kasta jest, barem po meni, najpoštenija i čini ono najbolje što Hrvatska ima. Najbolje što imamo dakle nalazi se van Hrvatske. Uglavnom su to mladi ljudi kako smo kazali koji su odbili hraniti sve te parazite, oni kojima su vrata širom otvorena, a naša ih je zvijezda, uvažena predsjednica, u sigurnosti svog mandata tjerala govoreći im da ako im se ne sviđa – daleko im kuća. Ta je kategorija kažem najpoštenija ali i najhrabrija, jer se ponekad bolje uputiti i u nepoznato nego li hraniti toliko broj licemjera ili budala, kako vam volja. Barem jednog licemjera i jednu budalu imate u susjedstvu. Mnogi i u obitelji, pa vam je jasno o čemu govorim, ma koliko se vi zavaravali da su vam za vaše životne promašaje krivi mi komunisti, sotonisti i svaki kurac na kojega se ove dane potežu pištolji, potežu prijetnje smrću i takve, uglavnom normalne stvari u ovoj zemlji koju samo ona prva kategorija naziva državom.

Od devedesetih upravo o toj podjeli jasno i glasno pisao je jedini Feral Tribune. Iznoseći naravno jasne i čiste fakte, svakotjedno jedared, optužujući kategoriju Hrvat za zločin protiv čovječnosti nad kategorijom Hrvat. Ali i nad drugim narodima, što upravo slavimo ove dane do bjesomučne iznemoglosti. Novinari, dakle džepovi otpora bili su onaj posljednji glas one kategorije broj 2. jer tada one kategorije broj 3. nažalost još nije bilo, barem ne u tako biblijskim razmjerima. Pravosuđe, da podsjetim novinare Indexa, ni tada nije funkcioniralo niti procesuiralo, na novinare Ferala bacane su bombe i potezani pištolji, a Općinsko državno odvjetništvo u Splitu odbacilo je više kaznenih prijava Ferala nego što će ikada odbaciti kaznenih prijava danas. Dapače, list Feral Tribune u konačnici je ugašen zbog „duševnih boli“ upravo onih koji su danas cvijeće one prve, nenadjebive, pobjedničke, silne, domoljubne i svaki kurac kaste kojoj pripada i Stipe Perković Tabak, branitelj koji je ovih dana prijetio novinarima Indexa kako ih treba ubiti.

Zamjenica Općinskog državnog odvjetnika u Splitu obrazložila je odbacivanje kaznene prijave kako je naglasila, zbog činjenice da se branitelj Tabak „malo napio“ jer je slavio rođendan i da mu novinari Indexa ne trebaju zamjeriti riječi u kojima su ga „ponijele emocije“, a radi se, kako je nagalsila Jelena Maraš, o „višestruko odlikovanom hrvatskom branitelju.“

Na istom tom portalu još uvijek, iako više nemamo suradnju, stoje osmrtnice s mojim imenom, otvorene prijetnje smrću meni i mojoj obitelji, poruke u kojima mi se otvoreno prijeti ubojstvom i nanošenjem teških fizičkih ozljeda, kao što isti komentari stoje na svim drugim portalima za koje imam sreću da još pišem. Nikada nitko nije reagirao na prijetnje meni i mojoj obitelji niti se čudio, uznemirio ili javno prozvao pravosuđe, policiju ili digao optužnicu protiv znanog počinitelja.

Stipe Perković Tabak nije nikakva novost niti je skandalozna jedinka koja je „popila malo više“, sustav koji čine tabaci i njemu slični njeguje se i održava od kada nam je mlade države, a samo se mijenjaju u količini prijetnji, količini namjere i količini ozbiljnosti da svoje nakane i ostvare.

Sva ta sila zapjenjenih Hrvatina niti je novost, niti je skandal. Oni su podjednako tu i podjednako prisutni na bilo kojem portalu koji pokušava ili barem pokušava držati koliko – toliko zdravorazumske standarde, i oni su naravo svi koliko ih god ima do jednog odvratni licemjeri, ljudski šljam koji činjenicu da ih netko hrani sotoniziraju i svoje hranitelje prokazuju kao nprijatelje. Hrvatska je zemlja domoljuba, katoličkih fanatika i branitelja, i njihovih – hranitelja.

One koj ih hrane oni napadaju, ako se naravo usude ili drznu propitati tu sumornu činjenicu.

Ona treća skupina koja je davno otišla postavila je sebi, njima i nama jedno vrlo jednostavno pitanje, a ono glasi – zašto?

Uistinu, zašto bih ja, momak ili djevojka u naponu snage hranio do svoje smrti jednog branitelja, jednog popa, poludjelu i bahatu političarsku elitu, vojske uhlljeba i neradnika, zašto pobogu? Zato što su krvarili i vukli krvave gaće po Velebitu kako nam je to objasnio Culej? Pa zar general Patton nije izrekao jednu divnu rečenicu o takvima koji ako misle da ih do smrti treba netko hraniti da kažu svoju cijenu i odjebu zauvijek?

I sada bi se svi mi trebali čuditi, uključujući novinare portala Index. hr kako je moguće da u jednoj državi, članici EU, Općinsko državno odvjetništvo odbaci jednu ozbiljnju i konkretnu prijetnju smrću? Kako je dovraga moguće da se sa Tabakom u Sinju fotografira kompletni državni vrh i predsjednica države?

Dobrodošli u naš svijet drage kolege.

Svijet onog četvrtog etniteta u Hrvata koji se broji na prste.

Svijet komunjara i sotonista, svijet mrzitelja svega hrvatskoga, svijet koji aktivno i s gađenjam prosvjeduje protiv svog nakaznog, protuprirodnog položaja, transvestije i bluda koji se sustavno vrši nad njim, da bi ti isti silovatelji otvoreno i javno pozivali na njihov linč samo zbog notorne činjenice da ne šute, ili ne mogu šutjeti. Svijet u kojem postoji samo duboka nepravda, jad i okovi, svijet u kojem vlada samo mrak na galiji i udarci vesla i biča, svijet koji iz te tamnice istina urla, ali koga još za tim boli kurac?

Dobro došli dakle na tamnu stranu. Stranu na kojoj izbjegavate mračne ulice i skupove sa puno Hrvata. Dobrodošli na tamnu stranu koja vam je izazovna i koja vam imponira, no čisto sumnjam da je želite kao sastavni dio svog života.

Pravosuđe koje prozivate svakako vam pomoći neće. Kao ni činjenice što ste novinari. Bili vi najpošteniji na svijetu kad – tad će se pred vama stvoriti Stipe Perković, rečani Tabak.

A tada vam je bolje da imate i muda.

Ivo Anić
Autor 10.8.2018. u 10:08