DODIKOVA ISTRAGA POTURICA PO ANDRIĆU I NJEGOŠU

tačno.net
Autor 26.9.2015. u 15:33

DODIKOVA ISTRAGA POTURICA PO ANDRIĆU I NJEGOŠU

Etičko- moralni razlozi  i opći kodeks ljudskih prava  dozvoljavaju mi da podignem svoj glas protiv novovjekovne istrage poturica, u kojem iznova stradava, u nametnutom miru,  sve ljudsko, kroz nametanje mržnje kao univerzalnog  principa i modusa života, kojim se posebno želi osporiti Bosna i reći kako je nemoguća država. Da takva ideologija nije razarajuća i ubitačna, bila bi smiješna. Tiče me se to i  kao  pojedinca, jer svakodnevno utiče na moj fizički život, ali i na moje nepristajanje na fašizam, prema kojem sam uvijek gajio duhovnu odbojnost.  Svejedno je je li nova istraga direktno dolazi iz Srbije ili se perfidno nameće kroz ispostave kojekakvih dodika i sličnih podvala.

Piše: Ismet Muratspahić

Dok sam skicirao ovu temu sjetih se da sam negdje na internetu nekad pročitao kako je odani Karadžićev i Mladićev vojnik uvijek na linije odbrane svekolikog srpstva od poturica nosio Andrićevu “ Na Drini ćuprija”.  Nosio ju je kad su njihove jedinice branile srpstvo od Sarajeva u opsadi, od okružene bihaćke krajine, od Srebrenice, od logora širom BiH, od Tomašice, Prijedora, Kozarca i svakog ćoška Bosne. Taj vojnik preporučivao je svesrdno i svima drugim isljednicima poturica da se nikad ne odmiču od “srpske biblije”, da im je u svakom rovu, na svakoj koti, pri uzglavlju. Pitao sam se odkud jedan vojnik da tako silno shvati važnost, umjetnički i drugi značaj ovog romana. Umjetnički istraživač osmanske Bosne odjednom je postao najveće zanimanje srbijanske soldateske, koja je opet najbolji tumač ovog njegovog glavnog djela. Šta je to što je tako primamno za vojsku, ne samo u ovom Andrćevom djelu? Od pretpostavke nisam dalje išao niti želim- moguće da je to negativna slika poturica, a ponajviše poglavlje o nabijanju Radisava na kolac. Kazna koja je Radisava stigla zbog rušenja mosta, “koji se danju gradi a noću ruši” za vojnika bi mogla biti metafora turskog zuluma i svih nedaća pravoslavne braće, pa je mogla označavati i kamen međaš za buduću osvetu. Ja drugog većeg razloga “srpske biblije” uz uzglavlje Mladićevog vojnika ne mogu dokučiti. Je li veliki umjetnik riječi  provukao nit mržnje prema istovjernima sa Turcima? Uzalud su bila i književno-kritička opovrgavanja da radnja nabijanja na kolkac u romanu nije historijska činjenica i da je samo plod umjetničke imaginacije i “prepisana” iz stvarnog događaja  sa drugog mjesta. Pojedini književni analitičari i teoretičri, braneći opis sadizma te vrste kao književni realizam, gdje se na momente čini da se sam pisac uživljava u taj sadizam, ispisujući jezive detalje mučenja, kazali su da se umjetnik ne mora držati historijske faktičnosti samog opisanog događaja u fabuli djela, a sami događaj može biti metafora ljudskog stradanja uopće.  Kako da tome povjerujemo kad je žrtva Srbin, naručilac Turčin a izvršilac poturica, sve posloženo za izvor mržnje i osvete. Ostao je taj detalj romana simbol stradanja Srba pod Turcima i pogonska snaga  mržnje  prema Turcima i njima istovjernima. Osveta je kao vulkan buknula devedesetih 20. vijeka prema Turcima, kako su Bošnjake tih godina imenovali osvetnici. Ja sam svome znanju o tom djelu pridodao novo,  da je od književne pisane riječi , nobelovski verifikovane umjetničke vrijednosti, samo mali korak do njene vojne upotrebe i tumačenja.

2

Najnoviji genocid nad Bošnjacima počinile su Srbija i Crna Gora na idejnoj osnovi  SPC, SANU i idejnog oca Ćosića, u izvedbi Miloševića, Karadžića i Mladića. U mirnodopskoj izvedbi tog plana danas je najdosljedniji Dodik. Danas to pokazuje da jedna ljudska beznačajnost može uticati na hiljade i milone ljudi i njihove živote, kada čarobnom zavodljivošću mržnje, etničke i vjerske isključivosti,  izdignutih na nivo društvenih vrijednosti, zavede mase opijene nacionalizmom. On je jedna obična ekspozitura Srbije u Bosni. Ovom teoretičaru mržnje treba neko reći da se ipak ne može govoriti o srpskoj mržnji ili o bilo čijoj, jer je mržnja univerzalno ljudsko negativno osjećanje koje izrasta u društvu. Ona je generisana u srpskom mitu a u pogodnom historijskom trenutku Miloševićevog režima  kao sredstvo izvedbe zla, samo je ponovo oživjela. Na stotine primjera imamo da se ljudi ne mrze, počev od pomoći u poplavama do međusobnom pomaganju u gradnji crkava i džamija. To ovog uzgajatelja mržnje boli, kao što mržnja boli onog ko je prisvoji.  Mržnja je kao gripa, a širi se propagandom. Zaista može poput epidemije zahvatiti podložne mase, bez imuniteta na tu društvenu bolest. Mržnja nije  urođenog karaktera, jer bi se djeca rađala smrknuta, a nebi pokazivala prva osjećanja osmijehom. Mržnja je bolesno stanje duha.  Neka niko ne potpisuje vlasnišvo i posjedništvo nad njom. Nažalost ovaj trovač mržnjom nastavlja svoj posao novim mitovima i lažima iz Beograda.  Na nesreću ovog širitelja zla, mržnja  u BiH nikad nije bila izvorna bosanska, kao što je i devedesetih krvavo uvezena iz Srbije.

3

Mržnja može biti podsticana i hranjena i od takozvanih najvećih umjetničkih i kulturnih djela i dostignuća jednog naroda. Njegošev “Gorski vijenac”, neka vrsta ikone crnogorske kulture najbolje to potvrđuje.   Evo te epsko – krvave netolerancije samo u nekoliko stihova:

Da čistimo zemlju od nekrsta , Borbi našoj kraja biti neće, Do istrage Turske ali naše, Nekršću se gore usmrdješe.  Združio se odža s Crnogorcem, Odža riče na ravno Cetinje.

Udri za krst, za obraz junački, da krstimo vodom ali krvlju! trijebimo gubu iz torine Što ćemo vi kriti u kučine?
No primajte vjeru prađedovsku, no lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte,  ne složi se Bajram sa Božićem.

U Crnoj Gori već su se dogodile i događaju  pozitivne promjene  na političkom,  ideološkom i religijskom plannu. Političko vođstvo je Bosnu prihvatilo kao nespornu činjenicu a zločin u Srebrenici priznali kao genocid. Predsjednik Vujanović:  “Stav zvanične Crne Gore po tom pitanju identičan je stavu Savjeta Evrope, koji 11. jul obilježava kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici”.

Crnogorska pravoslavna crkva još je jasnija, Mitropolit  Crnogorski Mihailo:

Republika Srpska je entitet nastao na genocidu nad Bošnjacima i predstavlja ratni plijen, odnosno ratnu dobit velikosrpstva i Srbije u BiH.” Crna Gora je ovakvim stavovima svjetovnih i crkvenih  vođa na najboljem putu pomirenja. Poznato je da niko ne može ni  izbrisati ni promijeniti prošlost, ali se ona može “popravljati” iskrenim njenim priznanjem. SPC, kao plagijator prošlosti, stvaranjem iluzije o obnovi dušanovog carstva samo još dublje dovodi Srbiju u zabludu. Otuda nema pokajanja za zločine od onog ko je bio njihov idejni pokretač, ko ga prikriva, ko izjednačava odgovornost, ko falsificira historiju. Za njih tragedija nije tragedija, već historijski neuspjeh ostvarenja zločinačkog sna.

Pomirenje sa Srbijom će stoga ići mnogo teže. Vučićeva više puta ispružena ruka pomirenja samo je farsa i ruganje svim žrtvama iz tog neuspjelog srbijanskog ratnog pohoda. A morat će neko položiti račune srbijanskom narodu za sve neuspjehe i tragediju, koju je i sam preživio. Vučić nije dorastao tom izazovu. U ideološkoj trovačnici SPC-a  Bošnjaci su  “lažni ljudi lažne vere”, nad kojima se mora voditi nova istraga poturica. Za Vučića je strašno ono što piše u neizglasanoj Rezoluciji zbog ruskog veta u UN-u, mnogo strašnije i od onog što se desilo u agresiji na BiH. Odbrana agresije i poricanje genocida, od samog početka, na krivo je utemeljena, pa bi prihvatanjem Rezolucije navodno bi srpski narod bio proglašen genocidnim, što je netačno. Niko današnj Nijemce ne smatra genocidnim, već samo Hitlerov režim i zavedenost naroda od tog režima. Miloševićev režim je počinio genocid  i druga zlodjela i sa tim se jednom Srbija mora suočiti. To je već sasvim jasno da Miloševićev režim i srpski narod nisu isto iako je narod bio masovno zaveden.

Pitanje “Ko nas to bre zavadi” traži mnogo iskreniji odgovor od  krivo postavljenog pitanja. Odgovor bi se mogao potražiti i u samim temeljima mitološki uspostavljene svijesti o sebi.

tačno.net
Autor 26.9.2015. u 15:33