DOJAM ILI STVARNOST

Autor/ica 👤Tomislav Jakić 30.5.2013. u 07:43

Povezani članci

Ukoliko se nastavi tako kako je sada, i dalje ćemo se baviti dojmom o sebi, izbjegavajući istinu o tome kakvi zaista jesmo, a time i tonući sve dublje u krizu – ne samo gospodarsku, nego još i više društvenu i moralnu. Velebna proslava ulaska u Evropsku uniju na tome neće ama baš ništa promijeniti, ma koliko pozitivnu sliku o Hrvatskoj odaslala u svijet tog jednog, jedinog dana.

Piše: Tomislav Jakić

Hrvatskom je premijeru dovoljno da se suoči s nekoliko stranih novinara, pa da mu onda još i domaći novinari „gurnu pod nos“ članke iz visokotiražnog (a time i utjecajnog) njemačkog tabloida, pa da zaključi kako je dojam što ga svijet ima o Hrvatskoj – loš. I ta ga spoznaja toliko potrese, da o tome progovori i na sjednici Vlade, uz konstataciju kako treba mijenjati percepciju, dakle: dojam koji u svijetu postoji o Hrvatskoj. I tu se sudaramo s osnovnim problemom hrvatske politike, ne samo politike Vlade Zorana Milanovića, nego hrvatske politike od vremena osamostaljenja pa do dana današnjega (pri čemu je drugi hrvatski Predsjednik bio uočljiva iznimka, ali i usamljena). Vlast je, naime, sva koncentrirana na dojam, na sliku što je o Hrvatskoj imaju u svijetu, a da se pri tome nitko ni ne zapita u kojoj mjeri ta slika korespondira sa stvarnošću. Pa se zato već razglaba o načinima promjene takve slike, čak se sa žaljenjem konstatira kako je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja (je li doista?) koje nemaju središnju agenciju za „brendiranje države“, dakle za stvaranje pozitivne slike o njoj, izgrađene na prepoznatljivim simbolima. O stvarnosti – ni riječi. A ipak je stvarnost ta koja stvara sliku, slika je odraz stvarnosti, koliko god bila istina da je spretne kampanje mogu poljepšati, ili poružniti. Ali, promijeniti je iz korijena ne mogu.

Pa bi se zato ozbiljna hrvatska Vlada na pragu ulaska u Evropsku uniju trebala baviti sljedećim pitanjem: kako promijeniti negativne aspekte stvarnosti što je svakodnevno osjećaju, doživljavaju i proživljavaju u golemoj većini građani Republike Hrvatske? Dakle: kakva je zaista naša stvarnost i kako da tu stvarnost promijenimo? Jer, promijenimo li stvarnost, nužno će se promijeniti i slika, dojam o Hrvatskoj. To bi trebalo biti jasno svakome iole politički pismenom čovjeku. Ako to ne bismo vjerovali, morali bismo se prikloniti „narodnoj mudrosti“ što kruži internetom, a koja kaže: za bolesne postoje bolnice, za luđake postoje ludnice, za budale nema ništa, pa ih zato ima posvuda. Voljeli bismo vjerovati da ipak nije tako.

Kakva je, dakle, današnja Hrvatska? Odgovor na to pitanje prvi je zadatak s kojim se mora suočiti svaki političar koji želi opravdati svoju funkciju i povjerenje onih koji su ga na nju doveli. Je li to Hrvatska čije je prvo desetljeće postojanja bilo obilježeno ne samo ratom, nego i neprikrivenim nepoštivanjem ljudskih, osobito manjinskih prava? Nedvojbeno jest. Je li to Hrvatska koja je u tome desetljeću uspostavila svojevrsnu kulturu laži u odnosu na (i) svoju noviju povijest, a ta je kultura laži uhvatila čvrste korijene? Nesumnjivo jest. Je li to Hrvatska čiji su počeci, osim obranom od pobune dijela vlastitih građana, pomognute izdašno izvana, bili obilježeni govorom mržnje i otvorenom mržnjom i netolerancijom prema drugima i drugačijima, osobito prema pripadnicima jedne nacionalne manjine? Bez i najmanje zadrške – jest. Je li to Hrvatska u kojoj je srušeno, najvećim dijelom svjesno i namjerno, više od tri tisuće spomenika antifašističkim borcima i žrtvama fašizma i u kojoj su prava boraca Narodno-oslobodilačkog rata bezdušno smanjena, a značenje, smisao i veličina otpora naci-fašizmu i domaćim kolaboracionistima se sustavno negiraju? Odgovor i opet mora biti – jest. Je li to Hrvatska u kojoj manifestacije pripadnika homoseksualnih skupina koje žele izboriti pravo na punu jednakost u društvu mora osiguravati (od „mirnih“ građana) više pripadnika policije, nego što je manifestanata? Jest. Je li to Hrvatska u kojoj je pobornicima segregiranja homoseksualnih skupina moguće prikupiti gotovo milijun potpisa za svoj zahtjev za promjenu Ustava. a da pri tome mogu prijetiti sudskom tužbom novinaru koji javno kaže kako je riječ o „homofobnoj promjeni“? I opet – jest. Je li to Hrvatska u kojoj umirovljeni pripadnici oružanih snaga u uniformama nastupaju na javnim zborovima, prijeteći vlasti? Na žalost – jest. Je li to Hrvatska u kojoj katolički biskup, govoreći protiv aktualne vlasti, može javno pozvati na novu Oluju, jasno aludirajući na vojnu operaciju, dakle prizivajući nasilnu promjenu vlasti? Jest. Je li to Hrvatska u kojoj čelnik oporbe može – očito slijedeći spomenutu misao duhovnog pastira – reći kako sadašnju vlast treba demolirati? Jest i jest. I je li to Hrvatska koja uporno, godinama, što promiče, što tolerira povijesni revizionizam, sakrivajući, odnosno relativizirajući ustaške zločine iz vremena Drugog svjetskog rata, ignorirajući – dok god može – zločine počinjene na vlastitoj strani u Domovinskom ratu, a inzistirajući svakim danom sve više i sve glasnije na tzv. komunističkim zločinima? I dalje – jest.

I mogli bismo takvo nabrajanje nastaviti gotovo u nedogled. Jer, nismo spomenuli ni pravosuđe, ni sudske postupke koji traju i više od dvadeset godina, ni problem povrata imovine – kako izbjeglih, odnosno prognanih, tako i Židova, ni još uvijek ne do kraja riješeno pitanje nosilaca tzv. stambenog prava. Nismo spomenuli korupciju s kojom se Hrvatska susreće na svakome koraku, što su je – kao smrtonosni virus – ubrizgali u krvotok nove država oni koji su je osmislili i koju je praktično nemoguće likvidirati, jer je – doslovno – prodrla u sve pore društva. Nismo spomenuli razbojnički kapitalizam koji je, sakrivajući se iza paravana vladavine tržišta, obespravio radnike i obezvrijedio rad (što, doduše, nije samo hrvatski specifikum), kao ni sve veću armiju nezaposlenih i onih koji žive, zapravo: bore se za preživljavanje s onu stranu granice siromaštva. Nismo spomenuli još mnogo toga.

No, bilo bi dobro, bio bi to nužan i nezaobilazan prvi korak, kada bi aktualna vlast prihvatila istinu o tome kakvom državom upravlja. Kada bi – dakle – prihvatila istinu o stvarnosti, umjesto da se bavi jalovim naporima za promjenom slike što je na temelju te stvarnosti stvorena. Drugi bi korak morao biti najprije prozivanje, nemilosrdno, bespoštedno i bez ikakvih iznimaka, onih koji su takvo stanje stvorili. A potom – njihovo pozivanje na odgovornost. Naravno, za sve to treba i hrabrosti, i političke volje, kao i za ono što bi trebalo uslijediti nakon ta tri koraka, a to je stvaranje uvjeta da se hrvatska stvarnost promijeni. Nije to, svakako, nešto što se može napraviti od danas na sutra. Ali – treba početi. Kada bi se to dogodilo, Hrvatska bi mogla uzdignute glave ući u Evropsku uniju, a njezini bi građani mogli očekivati – ne od Unije, nego od vlasti što su je sami izabrali – da im otvori perspektivu boljeg sutra. Ukoliko se nastavi tako kako je sada, i dalje ćemo se baviti dojmom o sebi, izbjegavajući istinu o tome kakvi zaista jesmo, a time i tonući sve dublje u krizu – ne samo gospodarsku, nego još i više društvenu i moralnu. Velebna proslava ulaska u Evropsku uniju na tome neće ama baš ništa promijeniti, ma koliko pozitivnu sliku o Hrvatskoj odaslala u svijet tog jednog, jedinog dana.