Drago Bojić: Bosanskohercegovačke političare zanima isključivo vlast

Izdvajamo

• Bosanskohercegovačke političare zanima isključivo vlast. Rijetki su oni koji su u politiku ušli doprinijeti općem dobru i biti u službi građana. Takva politika ovdje gotovo i ne postoji. Kad bi bosanskohercegovački političari imali morala i odgovornosti, mnogi od njih bi, nakon svega što se dogodilo, trebali dati ostavke, što je najminimalniji čin preuzimanja odgovornosti i što je politička praksa u uređenim društvima

Povezani članci

• ČESTITAJMO EVROPI 70 GODINA OSLOBOĐENJA OD FAŠIZMA – 70 GODINA MIRA – U EVROPSKOM GRADU MOSTARU!
• Bilježnica Robija K.: Svi u Vukovar!
• Prijedorski logoraši kampovanjem u Trnopolju obilježavaju godišnjicu zatvaranja logora
• Slobodan Dukić: Pismo s onog sveta
• Dunja Mijatović: Zabrinuta sam zbog izmjena Zakona o slobodi pristupa informacijama u BiH
• Komšić: Svako od nas mora dati svoj doprinos ozdravljenju cijelog bh. društva

Poplave koje su pogodile BiH, Hrvatsku i Srbiju na površinu su iznijele mnogo toga: otvorile brojna pitanja, na koje smo davno trebali imati odgovore, ali ih nemamo ni danas.
Opet su na površinu ‘isplivale’ naše slabe točke: siromaštvo, (ne)funkcioniranje institucija, diskriminacija, sumnja… No, pokazale su i dobre strane ljudi, podsjetile na vjeru u čovječnost. O poplavama i neodgovornim političarima, o sumnjama i nadama, o solidarnosti i građanima, kao i o tome može li ovo, uz svu tragičnost, biti i nova nada za okretanje bolje stranice bh. društva, za Dnevni list govori bosanski franjevac i direktor sarajevskog Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) “Zajedno” dr. fra Drago Bojić.

Razgovarala: Andrijana Copf – Dnevni list

Regiju su nedavno pogodile velike poplave, posljedica, čini se, još uvijek nismo svjesni. Zvuči paradoksalno, ali kao da nas je nesreća podsjetila da smo uvijek i prije svega “samo” – ljudi. Poplave su izbacile mnogo toga na površinu u bh. društvu. Što, prije svega?

– Ako govorimo o negativnim stranama ovoga društva, sve nam je to i otprije poznato: nefunkcionalnost države, zapuštenost najvažnijih institucija, neodgovornost i amoralnost vlasti… Pritom ne treba zaboraviti ni sve ono pozitivno, posebno solidarnost građana. To su geste humanosti koje zaslužuju najveći respekt, ali iz toga ne bi trebalo izvoditi prebrze zaključke o preobrazbi našeg društva nabolje.

Mali, obični ljudi pokazali su da su spremni pomoći u nevolji, i oni koji ni sami nemaju dovoljno. Političari su još jednom pokazali neodgovornost. Je li upravo jedna ovakva prirodna katastrofa bila prilika za vlast da pokaže i moral i brigu i solidarnost i odgovornost?

– Bosanskohercegovačke političare zanima isključivo vlast. Rijetki su oni koji su u politiku ušli doprinijeti općem dobru i biti u službi građana. Takva politika ovdje gotovo i ne postoji. Kad bi bosanskohercegovački političari imali morala i odgovornosti, mnogi od njih bi, nakon svega što se dogodilo, trebali dati ostavke, što je najminimalniji čin preuzimanja odgovornosti i što je politička praksa u uređenim društvima. To se, naravno, neće dogoditi. A neki od njih su za svoje propuste, nonšalantnost i neodgovornost zaslužili i sankcije. Najveća tragedija ove zemlje je u tome što nema nikakvu političku alternativu, što isti političari i iste stranke godinama vladaju. Zato se i ponašaju bahato i amoralno, jer znaju da ih nitko ne može ugroziti i da za svoje propuste ne moraju nikome odgovarati.

Brojne su donacije stigle u BiH, no svakim je danom sumnja veća da će stići i na pravu adresu, kao pomoć najugroženijima. Ima li mjesta sumnji u ovakvim situacijama?

– Manipulacije s donacijama u ratnom i poratnom vremenu bude u ljudima strah da bi se taj scenarij mogao ponoviti, pogotovo ondje gdje su raspodjelu donacija preuzeli isti oni koji su i prije njima trgovali. Za razliku od onog vremena, sad su ljudi bolje međusobno povezani, informacije neprestano kruže, pa se vrlo brzo sve sazna. Ta činjenica bi mogla bar dijelom amortizirati lešinare ljudskih nesreća. Najviše bi manipulacija moglo biti ondje gdje predstavnici vlasti i njihovi stranački operativci preuzmu kontrolu nad donacijama, jer im one dolaze kao predizborni darovi kojima mogu ucjenjivati i kupovati ljude. Naši političari se i održavaju i najviše profitiraju na muci i nevolji ljudi, jer tada je najlakše manipulirati ljudima. Možda je teza prenategnuta i možda i ne vrijedi posvuda i uvijek, ali loše politike i političke ideologije se tim lakše održavaju što je veća socijalna bijeda. Iskustvo iz prošlosti nam govori da ono najgore tek slijedi: nažalost, moglo bi se ponovno dogoditi da mnogi ljudi koji su sve izgubili budu izloženi ponižavanjima, prevarama i ucjenama kad se budu dijelile donacije.

Što mislite, koliko će dugo trajati solidarnost naroda u BiH? Hoće li se utišati kako vrijeme više prolazi?

– Ljudska solidarnost ima svoje granice. Dio ljudi koji ovih dana pomažu drugima i sami jedva preživljavaju i trebaju pomoć. Istodobno, političari koriste sve mehanizme da bude što manje solidarnosti nad kojom nemaju nadzor. I ovaj put će mnogim ljudima na koncu ostati njihovi najbliži i prijatelji. Zato bi trebalo osmisliti koncepte dugotrajnije solidarnosti kao što su različite vrste fondova solidarnosti kakvi postoje u drugim zemljama. Mnoge socijalne i karitativne organizacije, zaklade, fondovi funkcioniraju na taj način što solidarnost i dobrotu ljudi uspijevaju umrežiti. Tako primjerice funkcioniraju i vjerske karitativno-socijalne organizacije koje dobrovoljne priloge vjernika prikupljaju i prosljeđuju socijalno ugroženima. I tu su, naravno, moguće zloupotrebe, ali solidarnost ima veće učinke ako je organizirana, planirana, “sistematizirana”. Time se ona održava, štiti se njezina transparentnost, ali i pravedna raspodjela dobara, jer i solidarnost ponekad može biti nepravedna, da se s jednima solidariziramo više, a s drugima manje. Solidarnost i pravednost se ne smiju razdvajati. Osim toga, solidarnost nije višak, nije pražnjenje prenatrpanih ormara, pospremanje i raščišćavanje podruma i tavana. Empatija i briga za druge ne iscrpljuju se u kratkotrajnoj emociji i pogođenosti, koje se rasplinu čim netko okrene na drugu temu. Empatija i briga za druge moraju postati osobna životna odluka – stav koji ne ovisi o trenutačnom raspoloženju i dobroj volji, nego postaje životni program. Prava solidarnost se događa onda kada, bez kalkulacije, riskiramo sve radi drugih ljudi. Neki koji se u javnosti predstavljaju kao veliki humanisti, zagovornici ljudskih prava, glasnogovornici siromašnih i ugroženih (pritom mislim pogotovo na nas u vjerskim zajednicama, na intelektualce, akademike, predstavnike civilnog društva), često su najmanje solidarni, jer čuvaju svoje sigurne svjetove kad solidarnost treba konkretno pokazati. Nevolje drugih ljudi su najveći ispit naše ljudskosti. I u ovom konkretnom slučaju nisu ljudske tragedije jednake: neki su izgubili naprosto sve i pravednost nalaže da se s njima više solidarizira. Koliko je važna organiziranost ljudi, pokazuje i primjer koji navode dvojica američkih profesora (sociolog Christakis i politolog Flower) u svojoj studiji o pozitivnoj moći i utjecaju društvenih mreža. Evo njihova primjera koji se može primijeniti i na solidarnost: Zamislite da vam kuća gori. Nasreću, u blizini protječe rijeka. No sami ste, bez pomoći drugih nećete moći spasiti kuću. Pretpostavite da ipak niste sami, da imate stotinu susjeda i na vašu sreću svi su motivirani, svi vam pomažu, ali svatko to čini na svoj način, bez organizacije, bez povezanosti, stihijski. I u tom slučaju će vaša kuća vjerojatno biti uništena. Ali ako netko poveže vaše susjede i organizira njihovu pomoć, njihova će učinkovitost biti daleko veća i vjerojatno ćete spasiti svoju kuću. Uostalom, i ovaj put su mnogi ljudi djelovali upravo tako – umrežujući se s drugima, a pritom su im jako pomogle upravo društvene mreže.

Može li jedna ovakva tragedija biti neki novi početak, nova šansa za bolje međuljudske odnose u BiH, bez obzira na razlike bilo kojeg predznaka?

– Treba biti oprezan s optimističnim očekivanjima. Iskustva iz prošlosti nam pokazuju drugu stranu: iskustvo patnje ljude ne čini nužno boljima. Većinu ljudi pogodi patnja drugih, ali to često ostaje na emocionalnoj razini i nije duga vijeka. Ako nas rat i zastrašujuća ratna stradanja nisu učinili humanijima, preoptimistično je, iako posve ljudski, očekivati da će to učiniti ove tragične poplave. Nažalost, u našoj daljoj i bližoj povijesti mnoštvo je primjera koji pokazuju da su naše podjele dublje i jače nego što si uopće možemo predstaviti. Kolektivna mržnja ima “magnetsku privlačnost” (Vaclav Havel), i ona prilično lako u svoj lijevak može uvući i mnoge one koji se ne čine sposobnima mrziti. No, tim više se treba suprotstavljati podjelama i razlikama, ne podcjenjujući njihovu moć preživljavanja i trajanja. Ipak, nadam se s mnogim drugim ljudima, jer nam često u životu nada jedina i preostaje, da će ova tragedija bar malo zbližiti ljude. Ovih dana su mnogi ljudi pokazali svoju dobru, plemenitu, ljudsku stranu. Nadamo se da ona neće iščeznuti s povlačenjem vode.

Kako utješiti ljude koji su u jednom danu ostali bez onoga što su cijeli život stvarali?

– Naša međusobna tješenja, nažalost, nerijetko ostaju na verbalnoj razini, pa i ona koja se vežu uz Boga. Takve utjehe su kratkog daha. Utjeha je posve konkretna i ona zahtijeva da se bude uz ljude, da se podijeli njihova muka i nevolja, da ih se prati kroz život. Utjeha je prije svega briga za druge, zato ona i opstaje samo u iskrenim prijateljskim odnosima. Utjeha, dakle, nije nikakva apstrakcija, utjeha su ljudi na koje se možete osloniti, koji vas neće napustiti, koji vas vraćaju u život i ne dopuštaju vam da vječno lamentirate nad sobom i nad svojom patnjom. Utjeha može biti i vjera u Boga, ali ne onako kako time ponekad operiraju i trguju “profesionalizirani apotekari Božje utjehe”. Jer čovjekova tragična iskustva najviše pitanja stavljaju pred Božja vrata. To je vrijeme “hrvanja i borbe” s Bogom koji i sam mora preuzeti odgovornost i ponuditi odgovore čovjeku – smisao života u patnji i nakon patnje. Onako kako ga je u tim trenucima jednostavno optužiti za zlo i raskinuti sve odnose s njim, tako je istodobno opasno ljudsku patnju opravdavati “Božjom voljom”, pa čak i “Božjom kaznom”, kako su to proteklih dana, đavolski inspirirani, objašnjavali neki vjerski predstavnici – “zvijeri iz bezdana”. Ovakva tragična iskustva, s onu stranu zastrašivanja ljudi Bogom i njegovim kaznama ali i s onu stranu tobožnje obrane Boga od čovjeka i njegovih pitanja u trenucima patnje, mogu biti i vrijeme milosti – milosti kojom Bog obdaruje ljude preko lica i dobrote drugih.

Kako ocjenjujete medijska izvještavanja o poplavama? Jesmo li svi zajedno dovoljno učinili da se vidi sva tragedija stradalog naroda?

– Dio medija se prema tome odnosio odgovorno, ali bilo je i onih koji su zakazali i u ljudskom i u profesionalnom smislu. Neki od njih su i ovoj tragediji djelovali po političko-stranačkim, nacionalnim i entitetskim matricama, ili su se vodili samopromocijom. Generalno, rijetki su mediji i novinari za koje bi se moglo kazati da svoj posao rade odgovorno i ozbiljno. Većina ih proizvodi manipulacije, laži, bave se senzacijama, tračevima, difamacijama. I uglavnom ne diraju jedni druge – nemoralna praksa tobožnje međusobne novinarske korektnosti i solidarnosti koje se mnogi drže, a od čega najviše profitiraju oni najgori. Sve što je ozbiljno, životno važno, potiskuje se na margine. Naše novinarstvo je često zavodljivo i populističko novinarstvo, estradno trubofolk-novinarstvo, “novinarstvo brbljanja” (W. Homberg) koje “zagađuje stvarnost” (P. Virilio).

Kakva nam je općenito kultura komuniciranja? Govorimo li u javnosti jezikom mira ili jezikom nasilja?

– Ukoliko pod pojmom kultura komuniciranja razumijevamo komuniciranje koje respektira poziciju i stajalište drugoga, koje se vodi argumentima, istinom i etikom, takva kultura komuniciranja je više izuzetak nego pravilo. Naše komuniciranje je tračersko, svađalačko, obeščašćujuće. Što je manje argumenata, to je militantnija i uvredljivija retorika. To je često i površno komuniciranje bez napora mišljenja i bez ulaženja u srž stvari. O našoj kulturi komuniciranja govore i dijaloške televizijske emisije: one se često svode na međusobno nadglasavanje, na trenutačnu dosjetku, na umijeće da se puno govori, a ne kaže ništa. Naše komuniciranje je opterećeno i kolektivnim – ideološkim i političkim ogradama, kontrolama i zabranama, ali i autocenzurama, licemjerjem i laži. U usponu je postpismeno, postmisleće i u konačnici postetično društvo, a njega najviše promoviraju upravo mediji.

Nada nije iščekivanje čudesnog spasenja

Prije samo par mjeseci, u BiH su bili prosvjedi, sada prirodna katastrofa. Što mislite, kada će BiH prestati ‘tapkati’ u mraku i napokon krenuti prema budućnosti vlastitim snagama i zajedno?

– Gledano iz sadašnje perspektive, uza sve probleme koje imamo, uz nedostatak unutarnjeg konsenzusa o bitnim stvarima, uz rascjepkanost društva, teško je očekivati pomake. Nažalost, može biti i gore. Kako zastrašujuće zvuče ove riječi nakon što su stotine tisuća ljudi posljednjih dana proživjeli strašnu tragediju. Nietzsche je govorio, parafraziram, kako je nada najveće zlo koje su bogovi podarili ljudima da ih beskrajno muče, da se stalno nadaju boljem, a to bolje neće doći. Kad se pogleda naša novija povijest i sadašnja situacija, Nietzsche je, nažalost, u pravu, jer se mnoge naše nade pokazuju uzaludnima. Ali, čovjek ne može bez nade, ni onda kada ona uvijek iznova i stalno izmiče. Jeftini optimizam s religijskim ili sekulariziranim obećanjima spasenja, jednako je suprotan nadi kao i najcrnji pesimizam. Nada nadilazi sanjarski optimizam, ona je angažirana, aktivna, kreativna, preobražujuća, revolucionarna. Ona nije iščekivanje čudesnog spasenja, uljuljano rezignacijsko čekanje da nas netko spasi. Ona je borba sa surovom realnošću s ciljem da se ta realnost mijenja. Od toga ne može nitko pobjeći tko sebi i drugima želi dobro. Što veći broj ljudi shvati da se za bolju budućnost moramo sami izboriti, da nas neće stalno “spašavati” drugi, to je veća mogućnost da se bar nešto promijeni i da nam bude bolje.