Dubioza kod Stankovića

Povezani članci

• “Koji je vaš problem? Moj problem je Ivo Josipović”
• Dežulović: Šupci pred frižiderom
• Pjevaju, ali sluha nemaju
• Prva petoljetka kraha životnog standarda, iseljavanja i bijele kuge
• CRNOGORSKI ANARHISTI, predbožićni pamflet
• Mesić: Tito je heroj a ne zločinac

Za gostovanje (dijela) benda Dubioza kolektiv kod Aleksandra Stankovića saznao sam tek koji minut prije početka emisije. Odmah sam o tome izvjestio par prijatelja. Dubioza mi je u posljednje vrijeme najprijatnije muzičko osvježenje iz naših krajeva. Momci iz Šestićevog Mostar sevdaha su već dokazani virtuozi i kreativci. Dobri su i Goran Bare i Hladno pivo. Jako volim sarajevsko Pušenje i moje ero-regere iz Zostera … Ali, ova osmorica “dubioznih tipova” su daleko najbolji, barem što se tiče angažovanih i duhovitih tekstova!

   Brzo, dakle, otipkam tih par sms-ova i nacalim se pred ekran, da vidim tipove čiju muziku već mjesecima vrtim u autu i koja mi je, žestoka a razigrana, ljetos dobrano skratila hiljadu i šesto kilometara dugi put na odmor.

   Dva momka koja su sjela prekoputa legendarnog AS doista su odgovarala predstavi koju sam o njima stvorio na osnovu cd-eva, naročito ovog zadnjeg, nazovimo ga Bosnistanom: opušteni, nonšalantni i pomalo šlampavi mladići koji se ne udvaraju publici a koji se ne srde ni na one koji im nisu baš nešto skloni.

Nisu, tako, nimalo promjenili ćehru ni na zlurado i tipično provincijsko pitanje jednog gledaoca kako jedan takav, buntovnički bend, može snimiti spot na skupim stranjskim destinacijama i plažama. Drugim riječima: ko stoji iza njih(a), koga foliraju ovi drogeraši kojima je ganđa, eto, draža od pripadnosti stadu, od zastave, himne i svete nam, mile domovine?

To me je namah podsjetilo na reakciju jednog čitaoca, fb-“frenda” koji identitet krije pod pseudonimom Petar Zavičajac. Taj je, naime, nakon što smo negdje u junu ove godine objavili bogat program kulturnih zbivanja Herzegovina lodges na Boračkom jezeru, postavio “krucijalno”pitanje: ko će to da plati? Ko stoji iza nas, ko nas pokriva?

   Tužno, i sitničavo.

   Zato mi je, od cijelog interesantnog i živog Stankovićevog eglena s Branetom Jakubovićem i Vedranom Mujagićem, najdraži upravo onaj dio kad su govorili o odnosu prema radu i zaradi. Onaj kad tvrde – a vjerujem im na riječ – kako su odbili prilično unosne ponude nekih, za naše prilike velikih kompanija o sponzoriranju. Kompanijska lova bendu koji pravi stihove poput “Od Vatikana do irana\majmunu je dovoljna banana”ili “… džaba svi smo isti/svi smo ista govna” bila bi contradictio in adjecto, zar ne? Psovka usred katedrale.

   Ili sranje, ako vam je lakše. Teško sranje.

Još jedna stvar: pošto sam, po javnoj preporuci samog benda, što je samo po sebi kuriozum, album skinuo s interneta, dok ovo pišem ne znam pravi naslov one pjesme o našim novim, whiskey-liderima i pregovaračima od Bleda i Briona, do Bugojna i Karađorđeva. One pjesme, znate, u kojoj nove vođe, slijepci prve klase, sami sebe “časte” sjajnim stihom sa fekalijama.

   E, u toj me je pjesmi uvijek interesovalo ime čovjeka koji im u kratkom monologu sočno, iz punih usta potura ogledalo pred face. Koji ih onako jednostavno, malo priprostim jezikom, postavlja na njihova prava mjesta. Taj glas mi se činio poznatim, ali, bože, odakle… Na koncu sam pomislio da je to ipak neko iz zeničkog benda ili, naprosto, neki običan isfrustrirani čovjek s ulice – ta puna ih je Bosna I Hercegovina!

   Zato mi je bilo drago kad sam sam u Stankovićevoj emisiji doznao da je taj hrabriša niko drugi do nekadašnji pjevač  dugmića, pristali momak raskošnoga glasa Alen Islamović.

   Zašto mi je draže da je to Alen, nego neki anonimac, zapitaćete se. Pa zato što je danas, čini mi se (pre)malo muzičara, ali i drugih umjetnika, koji se, poput Dubioze kolektiv, na bilo koji način bune protiv domaće, blago rečeno, nevesele stvarnosti. Koji, s pogledom na njihovu osiromašenu I u svakom smislu ojađenu publiku, cvijetu kažu cvijet, a govnetu – govno.

    Naravno, može se i reći: Nije to moj posao. Ja sam muzičar, i neću da se petljam u politiku. Može. To je legitimno.

   Ali, moje je srce ipak na strani Dubioze, i takvih buntovnika. Čini mi se da im broj, ipak, iz dana u dan raste.

Saznali smo i cijelu priču o onom ljutitom govorniku: siroti nam se Alen rasrdio što se na njegovom, čini mi se – dobrotvornom, koncertu u Bihaću nije pojavio niko od guzonja. Kravataša.

E, moj Alene! Ne dođoše oni nedavno ni da se zahvale, da ne kažem: poklone, ni veliko Mišelu Platiniju, predsjedniku UEFA-e, na otvaranju luksuznog trening-centra u Zenici, izgrađenog novcima upravo ove, krovne evropske fudbalske organizacije.

   Kao što, uostalom, nisu došli ni na jedan program našeg HL Ognjišta, mada su neki bili tu, blizu, i mada smo, usuđujem se reći, po kvalitetu ponuđenih i odrađenih sadržaja dobrano prešli lokalne granice.

   Nemaju vremena. Od brojanja nezarađenih, a narodnih, para.

Ma, nema veze. Takvi ni nama, ni Alenu, a pogotovo Dubiozi kolektiv ne trebaju. Oni svojim tekstovima i ukupnim angažmanom ljubiteljima ne nude samo jedno, već veliku košaru raznovrsnog voća.

   Jer, od Vatikana do Irana majmunu je, zasad, dovoljna banana. No, pitanje je šta ako jednog lijepog dana ipak evoluira i ona mu se ipak, definitivno i nepovratno, ogadi?!