Dževad Karahasan: Dejtonski sporazum je rasistička svinjarija

Autor/ica 20.4.2012. u 08:35

Dževad Karahasan: Dejtonski sporazum je rasistička  svinjarija

Dževad Karahasan je jedan od najznačajnih evropskih pisaca i intelektualaca dao je intervju Dnevnom Avazu.

Intervju prenosimo u cijelosti

Omar Hajam je zapanjujuće suvremena osoba. Njegova epoha zapanjujuće liči na našu, a on je istovremeno jedan karakterni tip čovjeka koji nam danas jako nedostaje. Naime, on je veliki skeptik. On je čudo od umnosti i učenosti. On je fantastičan ljekar, astronom, matematičar. Imao je strašan problem sa sobom zbog svog neznanja. Jer, što više učite, sve više razumijete koliko je onoga što ne znate. I to je paradoks Hajamove religioznosti, odnosno njegovog odnosa prema vjeri.

Mnogo je onih koji su se bavili Hajamom. Većina ga je prozvala viktorijanskim pjesnikom, iako je bio mistik…

– Ljudi nikako da ukapiraju da je on bio mistik. Između ostaloga, i zbog svijesti o tome da o Bogu ne može znati ništa. On ne sumnja u to da Boga ima. Mene danas uzbuđuje to što je on bio čovjek s bezbroj pitanja. Takav čovjek mi jako nedostaje u vremenu u kojem kao da žive ljudi koji imaju same odgovore. Bogatstvo bih dao za čovjeka s pitanjima, jer koga god sretnem, on me zaspe odgovorima.

U Vašim knjigama je mnogo motiva. Ali nekako se posebno ističe BiH i provlači njena sudbina…

– Opsjednutost Bosnom uopće ne mora imati veze s činjenicom da sam rođen tu i odrastao, jer vi možete biti rođeni i odrasti u nekom svijetu u kojem ne prepoznajete sebe. Vjerujem da ta opsjednutost dolazi otuda što Bosna nudi onu formu jedinstva koju ja osjećam kao svoju, a to je jedinstvo arabeske, mozaika, jedinstvo koje se uspostavlja  odnosom različitih elemenata. Uvijek me je odbijalo jedinstvo monolita. Ono mi je malo vulgarno, sumnjivo, pomalo prostačko.

Iako kroz knjige pozivate na razgovor, neki tvrde da im je bilo potrebno dosta predznanja da shvate neko Vaše djelo. 

– Ljudi koji su vam govorili da treba imati mnogo predznanja da bi se čitale moje knjige, tražili su, ustvari, alibije da ih ne čitaju. To, naravno, važi za moje knjige eseja ili za ove naučne i književno-teorijske rasprave. Ali za romane, knjige pripovijedaka, ne treba nimalo predznanja. Treba radoznalosti i otvorenosti, treba spremnosti na to da se upusti u razgovor. U mojim romanima ima mnogo likova, svaki govori svojim glasom, unosi svoju perspektivu, i tu je preduvjet za čitanje mog romana, da se sluša, replicira. Moj čitalac je moj sagovornik. Ja vas ne želim ničemu podučiti, nikamo odvesti. Ja s vama želim razgovarati. Nemojmo brkati ozbiljnu književnost i književnost za koju kažemo da treba predznanje.

Živite na relaciji Sarajevo – Grac. Osjetite li promjene kada dođete u Sarajevo?

– Da. Grad je živ organizam. Mijenja se, živi i stalno, iznova, takoreći, nastaje, oblikuje se. Primjećujem ono što meni jako nedostaje, a to je da u Sarajevu danas nemate dobru, normalnu, starinsku, pristojnu kafanu. Sarajevo je bilo grad sjajnih kafana, grad u kojem se kao nigdje na svijetu moglo sjediti i razgovarati besposleno, razgovarati s ljudima onako, samovati u društvu ili uživati društvo šuteći.

Danas su zastupljeni ovi moderni, takozvani kafići. Vi kad tu uđete, okruženi ste ogledalima, dakle, sobom samima. Oko vas tutnji muzika koja vam ne da da čujete svoju vlastitu misao. Ti kafići su nešto što bih ja nazvao javnom osamom. Vi ste apsolutno sami, ali u javnosti. Drugo je poplava jednog namjernog, hotimičnog, hinjenog orijenta za turiste. Pazite, Sarajevo je bilo najljepši orijentalni grad u svijetu upravo zato što svoju orijentalnost nit’ je pokazivalo, nit’ je njome mahalo, nit’ ju je demonstriralo. Isto tako, Sarajevo je bilo izrazito srednjoevropski grad, a danas ne pokazuje ništa od svoje evropske prirode, jer to evropsko lice Sarajeva ne bi bilo zanimljivo turistima.

Više njemački

Kakav je osjećaj biti pisac u nekoj drugoj sredini? Postoje li predrasude o Bosancima? Kako se nosite s rastućom islamofobijom?

– Moram vas upozoriti na jednu činjenicu da su 85 posto naših mišljenja ustvari predrasude. Mi o ljudima sudimo uglavnom na temelju predrasuda. Samo o onim rijetkima koji su nam postali dragi ne sudimo na tom temelju. Naravno da postoje predrasude prema muslimanima na zapadu, kao što postoje i prema zapadnjacima. Prema svemu.

Posve druga stvar je islamofobija koje na zapadu zaista ima, koja se na zapadu vještački proizvela i dalje se vještački proizvodi jer totalitarna društva trebaju kao uvjet opstanka nekog neprijatelja, a zapadno društvo je postalo totalitarno, utemeljeno na jednoj jedinoj vrijednosti, a to je finansijska vrijednost. S tim, lično, nisam imao nekih ozbiljnih problema jer imam privilegiju da razgovaram s obrazovanim, kultiviranim i višim slojevima društva, ali taj svakodnevni fašizam karakterističan je za sva totalitarna društva i susrećete ga svakodnevno.

Kako izgleda život muslimana na zapadu?

– Bude nesporazuma, bude neugodnosti, ali kada vidim kako je pušačima, ja se osjećam privilegirano. Biti pušač na zapadu, to je strašno. Vi ste niže biće, neprijatelj.

Odgovara li Vam više način na koji Vaša djela prihvataju u inozemstvu? Ima li BiH kvalitetnu kritičarsku masu? 

– Mislim da je u BiH, kada je izbio ovaj prethodni rat, želio bih reći posljednji, upravo tada bila počela nastajati kritika. Čak se pojavilo nekoliko zanimljivih, uzbudljivih, sjajnih kritičara koji su mogli biti dostojni nasljednici velikog rahmetli Midhata Begića. Nažalost, toga više nema, ali ima sjajnih čitalaca i jako me uzbuđuje, raduje, veseli da razgovaram s tim ljudima. 

Ovih dana vode se debate čiji je nobelovac Ivo Andrić. Kako to komentirate? Mislite li da bi se Vama slično moglo dogoditi?

– Nisam znao da su ga počeli svojatati, jer ga donedavno nisu htjeli. Čujte, pisac je onoga ko ga čita. Kad sam ja lično u pitanju, kao građanin, stvari su jasne do dosade. Ja sam, elhamdulillah, musliman, Bošnjak, Bosanac, Duvnjak, Sarajlija, jugonostalgičar, Evropljanin, orijentalac, veliki zaljubljenik u staru perzijsku kulturu… Kada sam u pitanju ja, kao pisac, stvari se kompliciraju, jer u sferi duha granice nisu jasne. Kao pisac, pripadam onima koji me čitaju. Kako sad stvari stoje, bojim se da sam malo više njemački. Zapravo, puno sam više njemački, francuski, italijanski… nego bosanski, jer me u Bosni najmanje čitaju.

Nema najboljeg

Zašto je to tako?

– Ima nekoliko razloga. Jedan je to što bosanska kulturna pseudojavnost još funkcionira na temelju jaranske estetike, a ja se u kriterije te estetike ne uklapam. Od svojih prijatelja očekujem da mi kažu gdje nisam dobar, gdje bih mogao biti bolji, a ne da me hvale, slave i nameću. Od prijatelja očekujem da mi budu kritičari, a ne sljedbenici. Sljedbenike ne trpim, a ako ne trpite sljedbenike, ko će vas slaviti.

Kada se govori o Vama, kaže se “jedan od najboljih pisaca”, “jedan od najvažnijih intelektualaca”. Je li Vam to dosadilo, jeste li nekada poželjeli reći: “Dosta više s tim, recite najbolji!”?

– Nisam poželio, iz nekoliko razloga. Prvi, što je književnost suviše složena da bi u njoj moglo biti bilo čega najboljeg, odnosno da bi jedan čovjek, jedna knjiga mogla biti najbolja.  Vi možete biti najbolji u trčanju, jer tu ima jedan kriterij. Ne možete biti najbolji u književnosti u kojoj važe uvijek mnogi kriteriji. Drugi razlog zašto to ne bih htio jeste što knjigama sudi vrijeme, a ne ljudi, pogotovo ne suvremenici.

I treći razlog zašto ne bih pristao biti najbolji, to jest ne bih pristao da me se tako naziva, je što taj koji je najbolji ima sljedbenike. Ja ih ne trpim. Meni trebaju sugovornici. Jako mi je važna ova razlika između djela i čovjeka. Mene niko ne mora razumjeti, ni ja sam sebe ne razumijem. Važno mi je da me ovo nekoliko prijatelja trpi, ali knjige treba razumjeti. Njima sudi vrijeme, a ne mi.

Veliki dio Vašeg profesionalnog života posvetili ste teatru i drami. Hoće li Sarajevo i BiH možda uskoro moći pogledati neku Vašu predstavu?

– Hvala vam za to pitanje. Evo, gledao sam, 1. marta je bila predstava po mom scenskom eseju “Atlas osjećanja”, u Filahu u Austriji. Lijepa predstava. Zgodna. Stvarno sam uživao u njoj. A ovdje, bojim se da ne jer opet s teatrom stvari stoje još gore nego sa književnošću i filmom. Teatar se ovdje totalno pretvorio u jaransko dodavanje komplimenata, a ja kažem da sjajno funkcioniram kao jaran, ali izvan umjetnosti. Van našeg jezika se moje drame igraju i ja u tome uživam, jer volim teatar. Meni ta atmosfera prija. U teatru ja malo ublažavam svoju asocijalnost, na neko vrijeme je se i oslobodim.

– Film je suviše složen, kompliciran mehanizam da bih se ja u to smio upustiti. Jer, znate, u najboljem slučaju, kad se radi najmanji, najjeftiniji film, to su desetine ljudi s kojima bi se trebalo nositi, ne mogu se dogovoriti ni sa sobom.

Čovjek treba svjedočiti

Propada nam sedam najznačajnijih kulturnih institucija. Kako to promijeniti?

– Ljudi u Sarajevu imaju interes za te institucije. Problem je u tome što ljudi jedva nešto mogu učiniti protiv ovog pseudopolitičkog sistema koji je ovdje uspostavljen. Jer, ja vas lijepo molim, nemojte zaboraviti da je u Bosni na vlasti Dejtonski sporazum. Da je taj Dejtonski sporazum kulturna, civilizacijska i politička sramota. Jedna rasistička svinjarija koja je nagradila rat i agresiju, kaznila kulturu i život. Nemojte zaboraviti da Dejtonski sporazum poriče čovjeka, a, umjesto njega, u politički život uvodi nacije. Po Dejtonskom sporazumu mi nismo niti možemo biti građani. Mi smo Srbi, Hrvati i Bošnjaci.

Po Dejtonskom sporazumu u Bosni ne može niti jednu javnu funkciju dobiti čovjek na temelju svojih sposobnosti, nego samo na osnovu toga što je profesionalno pripadnik nacije. Po Dejtonskom sporazumu Jakov Finci ne može biti u Bosni ništa jer je Dejtonski sporazum, kao što rekoh, jedna rasistička svinjarija i kulturna sramota. Po Dejtonskom  sporazumu Bosne nema, niti je može biti. Po Dejtonskom sporazumu Bosnom će vladati čovići, dodici i slični tipovi koji misle da biti Hrvat znači mrziti Bosnu, biti Srbin znači mrziti Bosnu, Bošnjake itd. A, ponavljam, građanima Sarajeva su i Zemaljski muzej i galerija i biblioteka svetinja. Ali, šta mi građani možemo protiv Dejtonskog sporazuma?

Sve dotle dok mi govorimo, dok svjedočimo, postoji nada da će se promijeniti. Ono što mi ljudi možemo jeste govoriti, svjedočiti. Njima se čini da mi ništa ne možemo. Zato i rade to što rade, ali mi možemo. Jer, ne zaboravite da sve što se dogodilo u svijetu, prije toga se dogodilo u jeziku. Sve se prvi put događa u jeziku, drugi put u stvarnosti. Ono što čovjek može jeste da svjedoči. Dokle god mi svjedočimo, oni neće uspjeti. Ni Dejtonski sporazum ni njegove marionete neće uspjeti da izbrišu sjećanje, pamćenje, stoljeća tradicije i kulturne institucije u kojima se čuva dio tih sjećanja.

 
Ne dam da mi tehnologija ovlada životom

Ne koristite mobitel. Zašto?

– Ne volim razgovarati na telefon jer ne vidim sugovornika, a ove moderne mehanizme komunikacije, e-mail, koristim onoliko koliko je apsolutno neizbježno danas. Nemam otpor prema tehnologiji niti tehnici, samo mislim da nemam razlog dozvoliti da mi ona ovlada životom. Vi morate sve više svoje energije, svog vremena odvajati da naučite opsluživati te mašine, a ja nemam razloga da ih opslužujem. Svaki dan čujem po deset puta  oduševljene uzvike: “O, Bože, mobilni telefon je izmišljen, otkriven prije 10, 20 godina i već danas ne možemo zamisliti život bez njega.” Svaki put kad to čujem, unutrašnji glas u meni kaže: “j…. ti takav život”.   

Čelik i Frajburg su mi u srcu

Kako se odmarate? Koju muziku slušate, pratite li sport?

– Živ čovjek se uvijek odmara. Ima nekoliko nogometnih klubova koje strašno volim. Imaju dva koja su mi totalno na srcu, Čelik i Frajburg. Naravno, volim Želju zbog Ivice Osima, pametnog duhovitog čovjeka. Sarajevo ne možete ne voljeti, ako ste nekada čuli za Asima Ferhatovića Haseta, zbog njega morate voljeti. Što se tiče muzike, tu sam vam ja tipični svežder. Istina, turbofolk je da Bog sačuva, i novi porivi roka.
 
Ne bih mogao zamisliti dan bez Mocarta (Mozzart), kojeg beskrajno volim, bez Karla Orfa (Carl Orff). Beskrajno volim srednjovjekovnu muziku, zapadnoevropskih kultura. S druge strane, ne mogu zamisliti akšamluk bez Himze Polovine. Kad god čujem da neko za sebe kaže da voli samo jednu vrstu muzike, ja se uplašim da on uopće ne voli muziku.

Jeste li ikada razmišljali da se politički angažirate?

– Ako ćemo se vrijeđati, ja ću Vas sada pitati jeste li ikada razmišljali da budete muško (smijeh). Nisam, mila moja. Iz nekoliko razloga. Prvi je što ja ne znam govoriti mnogima, a to je politika. Političari uvijek govore masi, mnogima, svima. Ja sam pisac i uvijek govorim samo jednom čovjeku. Ja to čak kažem ovako. Dobro se osjećam dok je na društvo primjenjiva imenica čovjek, a to je do broja četiri. Već za pet se kaže ljudi. Čim moram koristiti imenicu ljudi, ja bježim.

Počinjem se loše osjećati, jer mene zanimate Vi, ne ženskadija, ne ljudi, ne Bošnjakinje, Vi, Fuad Fočo, dakle jedan čovjek. Drugi razlog, političar mora biti čovjek s izvanrednim organizatorskim sposobnostima, a ja sam ekstremno nesposoban za organizaciju. Ja za organizaciju imam minus inteligencije, a zašto bih radio nešto za šta sigurno nisam.

Ima li mjesta optimizmu kada je u pitanju budućnost BiH?

BiH danas ima dva ključna problema. Prvi njen veliki problem je u tome što je narušen harmonični odnos između sličnosti i razlika. Jedinstvo Bosne se kao sva složena jedinstva temelji na jednoj dobroj zdravoj napetosti među različitim elementima. Ti elementi se međusobno povezuju, na jednoj strani, sličnostima i, na drugoj, razlikama. Kad se prejako naglasi ono što je nama svima, dakle Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Židovima, agnosticima, vjernicima, teistima, ateistima, zajedničko, prijeti nam opasnost da dobijemo monolitno jedinstvo totalitarnog društva, koje nikome ne donosi dobro. Ako se počnu naglašavati razlike, prijeti nam opasnost od disolucije koja, recimo, danas hara Bosnom.

Čovjek u nekom selu kod mog Duvna napravio je veliku dreku jer bi djeci hrvatski jezik trebala predavati Bošnjakinja ili bosanski jezik Hrvatica. Isti ti ljudi, i svi ljudi kada ih pitaš u čemu tu vide problem, kažu vam: “Pa ne može, on nije naš, on ne može predavati jezik koji nije njegov”. Isti ti ljudi presretni su ako mogu svoju djecu poslati da studiraju, idu u gimnaziju, osnovnu školu u Njemačku, Englesku, SAD, gdje će mu maternji jezik predavati niko, a nastavu će slušati na jeziku koji je puno manje njegov od bosanskog, odnosno, hrvatskog, odnosno srpskog, odnosno crnogorskog …

E to licemjerje, ta lažljivost ideološki uspaljenog uma je jedan od temeljnih problema Bosne danas. Drugi veliki problem je to što smo svi, što je društvo jako ideologizirano, tako da od ideoloških modela, projekcija ne vidimo stvarnost. Svakodnevni stvarni život je nešto posve drugo od naših ideoloških projekcija. Onog momenta kad vratimo sebi sposobnost da vidimo lice umjesto ideološke projekcije, da vidimo čovjeka umjesto ideološkog modela, mislim da će se stvari pokrenuti prema nekom mogućem rješenju.

Tagovi:
Autor/ica 20.4.2012. u 08:35