Edo Husković: Sveti dijalog otpusta

 Edin  Husković
Autor 15.7.2017. u 11:50

Edo Husković: Sveti dijalog otpusta

Odlomak iz knjige u pripremi „Bog je Žena – put ka Jednorazličitosti“ na temu srebreničke tragedije i ostalih zločina protiv čovječnosti bilo kad i bilo gdje.

  …Nikad nije bilo vrijeme a da nije bilo tako, tako je i sad, tako će biti i u buduće do u beskraj postojanja. Pobudite u sebi nadu kako postojim, zatim vjerujte u to da sam uz vas, i, naposlijetku, znajte da nikad nije bilo vremena a da nije bilo tako. Ne mogu se razotkriti nikome ko ne želi da mu se razotkrijem. Svako ko smatra da sam dalek ili nezainteresiran Bog, Ja ću za njega ostati nepoznanica sve do trenutka dok ne čuje Moje riječi koje stalno i svakom šapućem u uho: “Tu sam. Pored tebe sam. Bezuslovno te volim. Oduvijek čeznem za tobom. Poslušaj Moje riječi i pridruži Mi se u fantastičnosti življenja.”

Takve riječi izgovaraš svakome i stalno?

 Samo izaberi da me čuješ, samo pobudi i najmanji tračak nade da bih ti se mogao/la obratiti, i Ja ću to uraditi na tako jasan i skladan način da to nećeš moći zanijekati. Zbog čega ne bi bilo tako? Molim te da mi navedeš bar jedan razlog zbog kojeg ne bi bilo tako?

Pretpostavljam kako neko može biti značajno griješan.

 Predloži jedan primjer.

Ima mnogo primjera. Mislim da je moja zemlja Bosna i Hercegovina puna takvih primjera. Od 1992. do 1995. god cijeli je svijet bio svjedokom užasnog rata koji se događao na njenom teritoriju. Ni dan danas ne mogu da shvatim šta je moglo ponuknuti veliki broj osoba da ogrezu u zločine strašnih razmjera i do lakata okrvave ruke. Ti vrlo dobro znaš kako je za vremena rata u Bosni i Hercegovini stradao veliki broj nedužnih civila. Bar 100.000 muslimanskog življa pobijeno je od strane srpskih i hrvatskih nacionalista. Neosporna je istina, također, kako su ubijani Srbi i Hrvati. Nemali broj ubijenih dogodio se na sve tri strane, mada je činjenica da su Bosanski Muslimani platili najveći ceh rata na Balkanu. Dok ovo pišem, još uvijek je na snazi potjernica za najtraženijim ratnim zločincima današnjice: Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Mnogi ratni zločini su već procesuirani na Međunarodnom Sudu u Hagu, u Holandiji. Rat u Bosni i Hercegovini, kao i bilo koji drugi rat koji se vodio ikad i bilo gdje, jasno ukazuje kako u jednom presudnom istorijskom momentu obojenom anarhijom i bezvlašćem, pojedinci daju sebi za pravo da na najbrutalniji način oskvrnave slobodu i živote drugih pojedinaca, i to iz najbanalnijih i najprimitivnijih pobuda. Rekao bih: zvijerskih pobuda. Osnivaju se koncentracioni logori, vrši se masovna likvidacija stanovništva. Srebrenica je rak rana moderne istorije. Siluju se žene, ubijaju dojenčad, trudnice, starci, mladići, bolesnici, pale se kuće i ruše mostovi. U maju 1993. god. srušen je Stari Most u Mostaru. Na ovom tlu, prije petnaestak godina, događale su se ubitačne destrukcije: genocid, vjerski fanatizam, Nacizam i urbicid. Zar ljudi koji su svoj smisao života tražili u sijanju smrti, mržnje i straha, i to na najbrutalnije moguće načine, zaslužuju da im se obratiš riječima: “Tu sam. Pored tebe sam. Bezuslovno te volim. Oduvijek čeznem za tobom. Poslušaj Moje riječi i pridruži Mi se u fantastičnosti življenja.”?

Nije da se ja ne obraćam i tim takozvanim “zločincima”, ali dok god pojedinac djeluje u neskladu sa Osnovnim Zakonima Življenja, on nikada neće moći čuti Moje riječi. Gubit će se u najdubljim Prividima. Njegovi izbori biti će nekorisni i posve pogrešni.

Koji su Osnovni Zakoni Življenja, i kako to da odjednom koristiš riječ “pogrešno”? Zar nije rečeno kao ništa i niko ne može biti pogrešan i ispravan u odnosu na Apsolut?

Krenimo redom. Ovdje se radi o vrlo osjetljivoj tematici. Nema mjesta pogrešnim tumačenjima i zato ću se truditi da budem posve jasna. Osnovni Zakoni Življenja su sljedeći:

1.NIKAD NE POČINI DRUGOME ONO ŠTO NE BI ŽELIO DA DRUGI POČINI TEBI.

2.TVOJA SLOBODA IDE DO GRANICE NARUŠAVANJA SLOBODE DRUGOG ŽIVOG BIĆA.

Ovi Univerzalni i Vječni zakoni djeluju od pamtivijeka i neće nikada biti vremana kada oni neće biti djelotvorni. Nemoguće je uraditi bilo šta a da istovremeno ne dođete i pod dejstvo ovih zakona. Njihov izvornik u Jednostavnoj je i Veličanstvenoj Istini koju sam nekoliko puta ponovila: SVI SMO MI JEDNO. To znači da je nemoguće bilo kome da naudite a da, na isti taj način, istovremeno ne štetite i sami sebi. S druge strane, svaki put kada uskraćujete slobodu drugome, oduzimate slobodu i samom sebi. Ako ste udarili ili pozlijedili drugoga, to je kao da pozlijeđujete ili udarate sebe, jer Vi i On ste Jedno, s tim što ćete reakcijsko dejstvo osjetiti kroz Posljedicu koja će doći prije ili kasnije.

Ne postoji ništa što bi bilo pogrešno, ali možemo trenutno težiti neispravnom djelovanju. Pogrešno bi moglo značiti nepopravljivo, neispravno je uvijek podložno trenutnoj korekciji, trenutnom iscjeljenju. Zato, kada kažem pogrešno – shvati to kao konstantno popravljivo neispravno.

Zašto se posljedica ne događa odmah? Smatram da bi to bilo mnogo efikasnije. Mislim kada bismo istovremeno osjetili bol koju nanosimo drugome na svome vlastitom tijelu, onda se niko ne bi usudio da napravi bilo kakav zločin ili pozlijedu na svome bližnjem.

To je isto kao da me pitaš zašto se Bog ne pojavi lično na planetu i potom podijeli pravdu.

Pa mogu se i tako postaviti stvari.

Stoga što bih time narušila Drugi Osnovni Zakon Življenja. Zakoni su važeći kako za vas tako i za Mene, jer mi smo kvalitativno jednaki. Istovremena posljedica kao takva narušila bi slobodu drugoga da u svome kontekstualnom području života uradi šta želi. Takva postavka stvari bi vam zauvijek oduzela slobodu volje da se ponašate i radite kako želite. Nesklad sa Prvim Zakonom uvijek vas uvodi u koliziju sa Drugim Osnovnim Zakonom Življenja, i obratno. Ja u svome svijetu ne želim imati prisilu kao sredstvo uticaja, već iskustvo. Prisila oduzima slobodu, iskustvo rađa mudrost. Ako navodni zločinac ne odstupi od zločina iz spoznaje kako to nije dobro i prirodno, već od straha od trenutne reakcije, onda on nikad neće uistinu i izabrati da ne bude zločinac, već će biti prisiljen na taj korak. Prisila ne pomaže svrsi življenja. Posljedica je prirodan način sticanja iskustva koje navodi na mudrost. Što više spoznajemo to se više sjećamo.

Da li to znači da trenutno biti žrtva znači kako smo nekada bili predator? Da li su žrtve Srebreničkog masakra nekad, u nekim od prošlih života, bile sa druge strane krvave medalje?

Ovdje se treba biti naročito oprezan. Ako kažem da je to tako, onda bi to za neke mogao biti put za opravdanje trenutno počinjenih zločina, što zasigurno ne bi vodilo ka korisnome iskustvu. Ako ustvrdim da to i ne mora biti tako, onda se sa punim razlogom postavlja pitanje zašto je tada uopšte moralo doći do žrtava. Ubijanje bi izgledalo besmisleno, a ubijanje, gotovo uvijek, i jeste besmisleno. Zato ću postaviti kontradiktornost. Odgovori na postavljeno pitanje su i Da i Ne, istovremeno. Sjeti se jedne od bitnih Izjava: ISTINA JE U KONTRADIKTORNOSTI.

Ovo mi više izgleda kao izbjegavanje konkretnog odgovora.

Kontradiktorne Istine i predstavljaju način izbjegavanja samo jednog odgovora. Ne posmatrajte uvijek stvari i događaje sa stajališta ili/ili. Takvi pogledi zatamnjuju perspektivu. Uzmite u obzir dvije ili više mogućnosti i iz svake iscrpite mudrost. Mozaik će se tako uklopiti. Istina će se u cijelosti razotkriti. Vratit ću se na konkretan primjer i ustvrditi kako prividna žrtva jeste nekad bila predator, da bi onda kroz posljedično iskustvo spoznala stvaran položaj žrtve,  tako na svome egzistencionalnom polju više nikada ne poželjevši napraviti izabir ka prividnom predatorskom mjestu. Istovremeno, istina je i kako je prividna žrtva samo prividna žrtva, što znači da će njen položaj žrtve prije ili kasnije zauzeti prividni predator, tako i sam do u tančine iskustveno spoznavši nepovoljan položaj žrtve. To iskustvo dovest će ga do unutarnje mudrosti kako nije dobar izabir biti predator, iako nikad ne možete biti stvarnom žrtvom.

Zašto prividna žrtva, zašto prividan predator? Jednoj stvarnoj žrtvi zločina teško je govoriti o prividnosti. Kako srebreničkoj majci objasniti da je njeno ubijeno dijete samo prividna žrtva prividnog zločinca? Ja se ne bih usudio na licu mjesta uspostaviti takvu tezu.

Ti, kao ni Ja, kao ni bilo ko drugi, nikomu ništa nećemo govoriti što taj neko ne želi i da čuje. Svako ima slobodu da govori šta hoće, ali samo dok sagovornik ima želju da sluša ono o čemu se govori. Mi ovdje ne raspravljamo o strogo pravnom aspektu zločina, već o njegovu ezoteričnom dijelu. Ali istinsko duhovno sagledavanje problema uključuje i njegovo pravno riješenje. Zato nastoj da Me shvatiš. Ja ne govorim u floskulama. Moja objašnjenja nisu djelimična. Ja događajima pristupam uvijek i samo sa jedne instance: Instance Istine. Ali čak niti Ja nemam pravo nikome, pa ni srebreničkoj majci, preko bilo koga govoriti riječi Istine, ako taj neko trenutno ne želi da sagleda potpuni Aspekt Istine. Ako zanemarimo Privide, ako isključimo Mayu iz opticaja, onda je svako na ovome svijetu u predatorskom ili žrtvenom položaju u odnosu na nekog drugog. Četnik u odnosu na srebreničku majku, mudžahedin u odnosu na ubijenog srpskog civila u Sarajevu, ustaša u odnosu na žrtvu snajperskog hica na mostarskom mostu Kamenica. Nažalost, takvih primjera imamo još, skoro do u nedogled. Hutu u odnosu na Tutsia, i obrnuto. Amerikanac u odnosu na Iračanina, i obrnuto. Amerikanac u odnosu na Afganistanca, i obrnuto. Englez u odnosu na Irca, i obrnuto. Muslimani u odnosu na Hinduse, i obrnuto. Židovi u odnosu na Muslimane, i obrnuto. Muslimani u odnosu na Muslimane. Kršćani u odnosu na Kršćane itd itd. Može se ići i dalje pa primjetiti kako su životinje žrtve većih i manjih mesnih kompanija, narkomani su žrtve dilera, djeca su žrtve pedofila, ribe ribara, ozon se uništava otrovnim hemikalija. Ono što je posebno zabrinjavajuće je konstatacija kako bi ovaj pregled žrtava i predatora mogao ići do predviđenog kraja ove knjige, i ni tamo mu ne bi bio kraj. Ako zanemarimo Privide, onda nam ostaje samo jedan užasan planet sa svojim do u krajnjost nesrećnim stanovništvom. Kada bi zanemarili postojanje Privida, tada vrlo brzo ovdje ne bi ostalo ničega. Ali, moja tvrdnja je neupitna; Moj govor je nedvosmislen: PRIVIDI SU POSTOJEĆI, I ŠTO STE DUBLJE U NJIMA, TO STE IH MANJE SVJESNI, A VIŠE UDALJENI OD SAMIH SEBE, OD MENE I OD APSOLUTNE ISTINE, UOPŠTE. Dva najveća Privida su Privid Odvojenosti i Privid Nedovoljnosti. O tome si čitao u Walschovoj knjizi “Zajedništvo sa Bogom”.

Da. Sjećam se. Ali mogu li dobiti dodatna odbjašnjenja?

Uvijek. Privid Odvojenosti i Privid Nedovoljnosti ćemo primjeniti u konkretnom primjeru srebreničke majke kojoj je prividno ubijeno šestomjesečno dijete.

Volio bih da je primjer manje bolan…

Voljela bih da manje patite zbog Privida Boli. Ništa nije kako se u prvi mah čini. Sve stvari na putu ka Konačnome poprimaju drugačije oblike od onog koji će se dogoditi na kraju.

 …iako ne mogu poreći da bi taj teški slučaj bio vrlo interesantan za analizu dejstva i uticaja Privida.

Molim te da pokušaš što manje koristiti riječi poput: bol, teškoća, zlo, slabost, nemoć ili loše. Svaka izgovorena riječ stvara energiju koja se poslije određenog energetskog procesa više ili manje materijalizuje. Riječ je oblik titrajuće energije. Negativne riječi prizivaju negativnu energiju, i obratno. Ništa što radite, mislite ili izgovarate nije bezazleno ili neproduktivno. Svaka riječ koju izgovorite na određenu temu izjava je o vama samima u odnosu na predmet izgovora, ta titrajuća energija produkt je vaše misli, vaša misao odredila vas je u odnosu na objekt misli. Vi ste ono što mislite. Stoga ne razmišljajte negativno, jer boravit ćete u negativnosti.

Ali zar tragedija bilo koje vrste nije loša ili teška po žrtve tragedije?

Jeste, ako zanemarimo Privide. Ali Ja ne mogu zanemariti Privide jer savršeno dobro znam kako sve u Relativnom Svijetu ima primjese Iluzije. Molim te da i sam prihvatiš tu Istinu. Od prihvaćanja te Istine ovisit će kvalitet života kojeg živiš. Pa tako i u slučaju takozvanih žrtava i predatora. Vraćam se na temu tvoga pitanja o ulozi Iluzije u tragediji. Predator je duboko u Iluziji Odvojenosti i Iluziji Nedovoljnosti. Iluzija Odvojenosti usađena u njegov um čini da se osjeća odvojenim, boljim, izabranijim, ispravnijim, jačim ili moćnijim od žrtve na koju se ustremljuje. Ali ništa od toga nije istinito. Bukvalno ništa. Predator nije odvojen u odnosu na žrtvu, nije ni izabraniji, ni bolji, niti moćniji. Svaka predodžba predatora o sebi koja mu daje za pravo da se prema žrtvi ophodi kako se ophodi potiče iz najdubljeg neznanja i najprimitivnijeg shvaćanja života kao takvog. Stoga je tu posljedica. Akcija i reakcija. Ne trenutno kažnjavanje. Ne osuda. Ne niti karmička lekcija, već jednostavan i uzvišeni proces posljedičnog iskustva. Sve što je posijano, vremenom će biti požnjeto.

Predator će postati žrtvom. Žrtva će postati predator.

Duša koja je u jednom trenutku napravila izbor da bude predator imala je određen ophod prema prividnoj žrtvi. Posljedice takvog načina ophođenja osjetit će na samom sebi, jer povređujući drugog, predator je povrijedio samog sebe. Žrtva ne mora postati predator, naročito u ekstremnim slučajevima koje završavaju takozvanim ubistvom. U trenutku smrti, duh koji je izišao iz tijela takozvane žrtve duboko je svjestan savršenosti kompletnog procesa, nesagledivo više već samo tren prije dok je još boravio u tijelu žrtve. Smrt nije kraj. Smrt je nastavak života u drugim, višim dimenzijama. Privid Nedovoljnosti čini da predator drži kako će oduzeti život svojoj žrtvi, jer iluzorno misli kako nema dovoljno života za svakog od njih, jer robuje varci kako nema dovoljno životnog prostora i materijalnih vrijednosti za svakog od njih. Ali on nikomu ne može oduzeti život, jer život je vječni proces. Smrt je samo prelazak u drugo obličje postojanja koje je gotovo uvijek i svrsihodnije i potpunije već ono što ga imamo u zemaljskom tijelu. Vi niste vaša tijela. Navodni predator postaje istinska žrtva robovanja Prividima, navodna žrtva prelazi u više stanje svijesti. Stoga niko od 100.000 ljudi, i više,  u tvojoj zemlji nije ubijen, jer smrt kako je zamišljate ne postoji. Postoji samo prelaz u druge dimenzije postojanja. Kada to shvatite Prividi će manje uticati na vaše životne odluke, i neće biti potrebe da se stavljate u uloge predatora kako biste tako nadomjestili nešto čega, u suštini, imate u izobilju. Svega ima u vašoj zemlji Bosni i Hercegovini, kao i u bilo kojoj drugoj zemlji ovoga svijeta. Ničega ne manjka u Kreaciji koju sam stvorila. Naročito ne života, ali niti životnog prostora, niti različitih mogućnosti da od svojih života učinite potpuno smisaoni proces. Ne da nema potrebe ubiti drugog da bi se tako sebi učinio kvalitetniji život, već taj je čin potpuno pogrešan, nekoristan i, na kraju, u cijelosti reaktivan. Što posijete to ćete i požnjeti, a kada žanjete ne proklinjite ono što žanjete, već nastojte shvatiti uzrok patnje. Što više shvatite uzroke vlastitih patnji to ćete ih prije dokinuti. Stoga ja uvijek i svakom ljudskom biću govorim: “Tu sam. Pored tebe sam. Bezuslovno te volim. Oduvijek čeznem za tobom. Poslušaj Moje riječi i pridruži Mi se u fantastičnosti življenja.” Kada za sebe odredite ulogu predatora, tad nećete moći čuti moje riječi i izgubit ćete se u šumi Privida. Šuma Privida izvor je patnje. Smisao vašeg života nije da patite, niti je smisao mog djelovanja u kažnjavanju. Dokinite patnju. Razotkrijte Privide. LJUBI BLIŽNJEG SVOGA KAO ŠTO LJUBIŠ SEBE, JER LJUBEĆI NJEGA, TI LJUBIŠ SEBE, A TAKO I MENE.

Divna poruka. Divna filozofija. Volio bih da dopre do srca mnogih Prividnih Žrtava nedavno prošlog rata. Kad se već dogodila tragedija koje smo se dotakli, onda je bolje pokušati shvatiti kao Prividnu Tragediju. Naši najbliži nisu ubijeni. Njihova smrt nije kraj za njih, a tako ne bi trebala biti niti kraj za sve bliske osobe koje su ostavili za sobom. Predatori nisu mogli biti stvarni predatori. Prije će biti da su te nesretne duše toliko zastranile u zamku Iluzije da će za njih vjerovatno biti poseban problem da otamo i iziđu.

Ali Moje šaputanje uvijek titra tik do njihovog uha. I ova je knjiga dah šapata kojeg usmjeravam prema dušama takozvanih Predatora. Moja Ljubav je neuslovljena i nema granica. Moja Milost je bezgranična. Ako je neko samome sebi dozvolio da postane tolika žrtva Privida, pretvorivši se u silovatelja ili ubicu, Ja mu pružam svoju Bezgraničnu Milost i ukazujem mu na plodno sjeme Svoje Ljubavi, jer to je jedini Put koji ga može izvesti iz guste Šume Privida u koju je zapao. To će biti jedini način da anulira vlastitu patnju – i Patnja će ispuniti svoju svrhu: ukazati da ima još toga što morate poduzeti da bi potakli svoj zaustavljeni razvoj. Ne možete izići iz Privida ako niste razumjeli kako oni postoje i na koji način djeluju. Iz vremena u vrijeme šaljem svoje emisare. Šaljem glasnike. Lučonoše. I ova je knjiga dio beskrajne svjetlosti kojom vas obasipam oduvijek. Molim vas da podrobno shvatite sve ono što piše u njoj i tako se približite sebi. Postavši svjesniji sebe, postat ćete svjesniji i Mene, i Renesansa će biti potaknuta, Ljubav će se vinuti, Novi Život će otpočeti…

Nema žrtava, i nema predatora. Svi ste moja ljubljena djeca.

Amen

Amen

 Edin  Husković
Autor 15.7.2017. u 11:50