Elvedin Nezirović: Priče koje moramo ispričati

Izdvajamo

• Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljačku nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju.

Povezani članci

• PRVENSTVO POLITIKE
• Žive lomače uz blagoslov crkve i ministra kulture
• Poljubac sa đavolom
• U Vukovaru vlada jezični aparthejd
• #Me (nisam) Too!
• Politika nosa

Jaramazi

jaramaz – nepoštenjak, nevaljalac

Već prilično dugo me zaokuplja jedna tema, jedan svojevrsni sociološko-društveni fenomen o kojemu sam, u namjeri da ga samome sebi u potpunosti razobličim i razjasnim, posljednjih godina podosta čitao, uglavnom u tekstovima i esejima intelektualaca lijevo orijentirane političko-ideološke provinijencije. Radi se, naprosto, o jednom psihopolitičkom i društveno-religijskom postjugoslavenskom raritetu, koji bi se dao formulirati sljedećim pitanjem: kako je uopće moguće, u jednome životu javno utjelovljavati dvije sasvim suprotne ličnosti – komunist i protivkomunist, ateist i vjernik – a da nikada, niti jednom svojom gestom, ne iskažete pokajanje, proživljenu katarzu ili duhovno preobraćenje.

Koliko je ovo pitanje intenzivno u ovom našem balkanskom kontekstu, prvi puta sam shvatio na ceremoniji upriličenoj u povodu početka obnove Sinan-pašine džamije, u Mostaru, prije nekoliko godina. To još uvijek svježe i neugodno sjećanje na obraćanje jednog od govornika, ovdje donosim u vidu poetskog zapisa:

EDIPOV ČIN POKAJANJA

Na ceremoniji postavljanja kamena temeljca
Za obnovu Sinan-pašine džamije,
Srušene u noći s 29. na 30. decembar 1949.,
Bivši oficir JNA i agent UDBA-e, sada visoki

Bošnjački politički i vjerski dužnosnik,
Govori o tome kako je od kraja
Drugog svjetskog rata pa do 1992. godine,
Ta ista JNA u Mostaru srušila
Jedanaest džamija.

Zapitan kako je moguće da u istom životu
Jedna osoba nastanjuje dvije tako oprečne ličnosti,
Posmatram ozarena lica prisutnih:

Svojom spremnošću da ignoriraju faktičnost,
Oni čitav događaj pretvaraju u komediju,

U jednu od onih blasfemičnih epizoda iz
Letećeg cirkusa Montyja Pythona.

Prvo pitanje koje sam sebi postavio još dok sam slušao taj govor, bilo je: da li je lik iz ove pjesme, u vrijeme, dakle, dok je još uvijek bio udbaš i oficir te iste JNA, znao za rušenje džamija o kojima govori? I da li bismo ga mogli smatrati saučesnikom u tom svojevrsnom urbicidu čak iako pretpostavimo da nije imao pojma o tome?

Ima jedan dio u Nepodnošljivoj lakoći postojanja, koji bi nam mogao pomoći u rasvjetljavanju ovoga krajnje etičkoga pitanja, u kojem se Tomaš, glavni Kunderin lik, neposredno pred sovjetsku okupaciju Čehoslovačke, 1968., pita jednu vrlo sličnu stvar: da li su tadašnji komunistički javni tužioci bili krivi što su u montiranim sudskim procesima, tokom pedesetih i šezdesetih godina prošloga vijeka, slali u smrt nevine, režimu nepodobne ljude, iako, kako su javno isticali, nisu znali šta se osuđenima sprema? Tu Kundera izvodi sjajnu komparaciju s Edipom – kao čin pokajanja za nesreću koju je prouzrokovao vlastitim neznanjem, on je sebi iskopao oči.

I zaista, postoji li, u ovih dvadeset pet godina bosanskohercegovačke suverenosti, ijedan, pa i najmanji mogući čin javno iskazanog pokajanja, koji bi upućivao na to da je barem neko iz cijele jedne garniture danas dobro uhljebljenih, bivših komunističkih ađutanata i filistara, prošao put od zablude do katarze, od komunističke zamračenosti do demokratskog prosvjetljenja? Kako je uopće došlo do toga da povjerujemo u njihovu egzaltiranu odanost demokratskim načelima i vlastitome etnosu? I još – kako je moguće da se, pod krinkom zaštitnika nacionalnih interesa, takvi već dvadeset pet godina potucaju po raznoraznim državnim funkcijama uživajući, u punom kapacitetu, sve povlastice svoga položaja?

Odgovori na ova pitanja možda više govore o nama, o našem efemernom pamćenju i odnosu prema sopstvenom dignitetu, nego li o njima samima.

Prelazeći iz jednoga državnog uređenja u drugo, mijenjajući, dakle, radikalno svoje religijsko-političke stavove i svjetonazore, oni nisu u ovaj sistem prenijeli samo svoju epileptičku želju za posjedovanjem moći, nego i čitavu jednu metodologiju vladanja, prilagođavajući njen sadržaj novonastalom vremenu i društveno-političkim okolnostima. Kao što je komunizam decenijama stvarao sliku o sebi kao o savršenoj ideologiji, namećući kolektivizam, mitomaniju, vjeru u sebe, strah od neprijatelja i podaništvo kao bazične elemente upravljanja masama, tako i etnonacionalne stranke, koristeći, dakle, potpuno istu političko-upravljačku nomenklaturu, razvijaju društvo u kojem će još zadugo biti moguće ono do čega im je jedino stalo – da vladaju.

Ako smo Titu i komunistima zamjerili apsolutizam, ovdašnje etnonacionalne političke elite dokazale su nam da je autokratski oblik vladavine, pogotovo u manjim sredinama, kakva je, recimo, Mostar, sasvim moguć i u sofisticiranijim, demokratskim društvima.

A sve su nam to – naravno, uz našu svesrdnu pomoć i saučesništvo – donijele generacije političara obrazovane sedamdesetih i osadesetih godina prošloga vijeka, koje su u ovaj sistem prenijele isključivo ono što u socijalizmu nije valjalo. Od onoga što jeste valjalo, napravili smo mit, koji nas svako malo podsjeća na to koliko je visoka cijena života u demokratski uređenom društvu. Prilično je to već stara i otrcana priča, koja bi možda i imala smisla da ljudi poput lika iz navedene pjesme, i danas, na naše uporno demokratsko insistrianje, nisu tako snažno prisutni u javnom i političkom polju.

Kako je sve to moguće, pitanje je na koje vjerovatno ne postoji potpun i sveobuhvatan odgovor, no jedno je, ipak, više nego jasno: bez nas ovakvih, ni oni ne bi bili to što jesu.