Endehaizacija

Marinko Čulić
Autor/ica 1.2.2016. u 12:05

Izdvajamo

  • Taj nazoviparlament osobno je izabrao i imenovao ustaški poglavnik, a osobno ga je i ukinuo kada mu je ta igračka počela ići na živce. Sada gledamo pokušaj da se reprizira isto, pa i više od toga. Dobili smo, naime, i novog šefa Vlade koji je jednako tako igračka izvađena iz rukava za jednokratni igrokaz ‘imamo premijera’, da bi odmah zatim bio gurnut u zapećak. Jedina ovlast bila mu je da ignorira i ponizi opoziciju u Saboru, iako je i sam isto toliko ponižen. Ipak, najviše je ponižena zemlja u cjelini. Ni nakon 25 godina ona nije dostigla elementarnu demokratsku, ekonomsku i socijalnu zrelost, nego se kao tuka našla na jelovniku dvaju velikih proždrljivaca. Ultraliberalnog kapitala i antiliberalne pobožne desnice, koji upravo dogovaraju i provode podjelu plijena. A dok to traje, slušamo zaglušujuće zveckanje i cilikanje dobro naoštrenih bešteka.

Povezani članci

Endehaizacija

Nakon što se predstavila nova Vlada jasno je da se Hrvatska našla na jelovniku dvaju velikih proždrljivaca, ultraliberalnog kapitala i antiliberalne pobožne desnice, koji upravo dijele izborni plijen uz zaglušujuće zveckanje i cilikanje dobro naoštrenih bešteka

Nakon što je u austrijskom skijalištu odgovorio na sva pitanja inozemnih financijera i bankara, Tihomir Orešković je otišao u Sabor i tamo nije odgovorio ni na jedno. To je dostojno finale ovih posljednjih parlamentarni izbora, koji su protekli u nikada dramatičnijoj neizvjesnosti oko pobjednika, ali su istodobno bili burleskna karikatura kakva dosad nije viđena. Na njih su izašli birači koji su se masovno opredjeljivali između Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića, ali je premijer postao čovjek za kojeg nije glasao nitko. Ovaj kanadski Hrvat, za kojeg je Stipe Petrina prije izglasavanja u Saboru pustio bubu da nema hrvatsko državljanstvo, zbilja se tako i ponio. Bezemljaški. U Saboru je iznio program koji bi se mogao odnositi na bilo koju zemlju, s visokim ekonomskim ciljevima, ali bez putokaza kako do njih doći, tako da je to netko ironično opisao kao ‘bolje da nam bude bolje nego gore’. Valjda da ostane dosljedan, novi premijer nije spomenuo ni tko bi bio subjekt tih promjena, pa su sindikati protestirali što se nigdje ne govori o radnicima, manjinski zastupnici jer nema ništa o manjina, kulturnjaci što im se za ministra nameće eminentna neznalica i proustaška štetočina. S ovim posljednjim se odmah ušlo u šiprag tragikomičnih nesporazuma, jer Orešković sigurno nikada nije čuo za togZlatka Hasanbegovića (muslim?!), kao što nije čuo ni za jednog zastupnika, kojima je u završnoj riječi ipak ponešto mucavo odgovorio, ali na to je jednostavno morao pristati.

Karamarko je odabirom Hasanbegovića i Mije Crnoje htio postići dva glavna cilja. Prije svega, to ustašonostalgično (Hasanbegović) i totalitarističko (Crnoja) društvo trebalo je poslati poruku izbornim sponzorima HDZ-a, Kaptolu i katoličkim daešovcima iz Savske, da je ova Vlada čvrsti jamac njihovih interesa. I to toliko čvrsti da slobodno mogu vjerovati da su i sami došli na vlast. Poruka je tako i primljena. ‘Glas Koncila’ smjesta je podržao ‘registar izdajnika nacionalni interesa’ (Crnoja) za one koji su ‘progonili’ i ‘ocrnjivali’ branitelje, dok se ono oko endehaizacije Hrvatske (Hasanbegović) i bez toga podrazumijeva. A nakon što se počelo šuškati da registra izdajnika ipak neće biti, ovaj katolički tjednik je već u sljedećem broju oštro upozorio i samu Vladu da će biti izdajnička ako odustane od zaštite nacionalni interesa. I, jasno, Crnoja je odmah opet stavio u pripravnost svoj lustracijski prijeki sud. Drugo što je Karamarko htio poručiti adresirano je hrvatskoj javnosti i još višeHDZ-u uoči unutarstranački izbora, a to je da je ta stranka neosporni pobjednik parlamentarnih izbora (zato i ova fertutma oko navodne krađe pet-šest mandata u Saboru). Jest da se morala odreći nekih prevažnih kadrova (Brkić, Ćorušić…), ali je zadržala ključne resore, obranu, branitelje, a možda najviše kulturu, preko koje se očito želi nastaviti započeti Kulturkampf(konzervativna kontrarevolucija).

O, zna i Karamarko da je to vrlo upitno. On je krenuo u tu kontrarevoluciju dok je još vjerovao i javno obećavao dvotrećinsku većinu u Saboru, što bi, da je ostvareno, zaista bilo ubitačno realno. Ali nakon što je i uz pomoć čitavog buljuka koalicijskih partnera, uključujući i eksplicitno proustaške stranke, jedva prebacio samo jednu trećinu saborskih mjesta, to treba nadomjestiti štemerskim pokazivanjem mišića. Treba i zato da se parira SDP-u. Ako Milanović tvrdi da njegova stranka nije izgubila izbore, što ne spada u pametnije izjave, HDZ će barem za oktavu više galamiti da ih je on dobio. Ni to ne izgleda previše inteligentno i ako Karamarko nastavi zatezati ovu oprugu unatoč javno izrečenom protivljenju registru izdajnika koje je došlo iz Mosta, ona bi mu se mogla vratiti u lice. No pustimo to vremenu, sada je važnije nešto što se otprve vidi. Ova Vlada je do komičnosti nekompetentna i nekvalificirana, pri čemu Orešković ne može zakrpati rupe tipa da mu ministar gospodarstva bude načelnik općinice od 1500 duša, a ministar pravosuđa metkovski sudac s pune tri godine radnog staža. Jer ni sam ne izgleda bogzna koliko kvalificiranije. Usto, unutar Vlade se nadmeću dvije struje od kojih ne znaš koja je gora. Oreškoviću su spomenuti strani financijeri stavili na dušu da Hrvatska ne smije skrenuti prema mađarsko-poljskoj ‘neliberalnoj demokraciji’, dakle da mora ostati ne evropskom putu. A to može jedino tako da se suprotstavi Karamarku, za što on nema snage i osnovnih znanja, a sve kada bi i uspostavio neki autoritet, to bi rezultiralo samo time da bi se zapadni krupni kapital skućio u Hrvatskoj još unosnije i masnije nego sada.

To, jasno, ne valja, a ne valja ni ono što dolazi s druge strane. HDZ se neće suprotstavljati ovom proširenju ulaznih vrata za strani kapital, pa je vjerni agent tog kapitala, Agrokor, prvi put dobio ministra u Vladi. Usto će zbog nastavka spomenutog Kulturkampfa potkopati zemlju kao ozbiljnu i suverenu državu na još drastičniji i gori način. O da, Karamarko i HDZ se izjašnjavaju kao veliki ‘suverenisti’, ali su to taman toliko koliko je bila NDH, marionetska kreatura koju se sada očito želi rehabilitirati. S tim da je to ovaj put skopčano i s jednim prvorazrednim autizmom. NDH je bila pupčano vezana uz dvije snažne države, fašističku Italiju i nacističku Njemačku, i trajala je dok je njih bilo, četiri godine. A bez obzira na to što je to nekoliko puta kraće od političkog vijeka ključnih ustašonostalgičara u Domoljubnoj koaliciji, NDH se imala na što osloniti, ovi danas ne. Oni guraju svoju endehaizaciju u zrakopraznom prostoru i mogu se osloniti samo na neke periferne postsocijalističke zemlje u kojima je nacionalizam eruptirao koliko i kod nas. Ali taj oslonac je rasut i slab, pa su ovi naši i prije nego što su zasjeli na vlast počeli nervozno prijetiti suspenzijom elementarnih demokratskih pravila. I, naravno, da onda Hrvatska kakvu oni žele može biti samo karikatura države ili, preciznije, ako je NDH bila karikatura, ovo je stepenicu više. To je karikatura karikature i zapravo je, i nehtijući, sasvim u pravu Željko Reiner– bravo, akademiče! – kada traži preimenovanje današnjeg Sabora u onajPavelićev.

Taj nazoviparlament osobno je izabrao i imenovao ustaški poglavnik, a osobno ga je i ukinuo kada mu je ta igračka počela ići na živce. Sada gledamo pokušaj da se reprizira isto, pa i više od toga. Dobili smo, naime, i novog šefa Vlade koji je jednako tako igračka izvađena iz rukava za jednokratni igrokaz ‘imamo premijera’, da bi odmah zatim bio gurnut u zapećak. Jedina ovlast bila mu je da ignorira i ponizi opoziciju u Saboru, iako je i sam isto toliko ponižen. Ipak, najviše je ponižena zemlja u cjelini. Ni nakon 25 godina ona nije dostigla elementarnu demokratsku, ekonomsku i socijalnu zrelost, nego se kao tuka našla na jelovniku dvaju velikih proždrljivaca. Ultraliberalnog kapitala i antiliberalne pobožne desnice, koji upravo dogovaraju i provode podjelu plijena. A dok to traje, slušamo zaglušujuće zveckanje i cilikanje dobro naoštrenih bešteka.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor/ica 1.2.2016. u 12:05