Energetsko domoljublje: Let iznad Ininog gnijezda

Marijan Vogrinec
Autor 11.1.2017. u 10:27

Izdvajamo

  • Svako dijete što se danas rodilo već je duženo 70.000 kuna stranim zelenašima, ono što će se sutra roditi još više, pa sljedećeg dana malo više, pa još više... A sve u „nacionalnom interesu“? Ili „krivnjom“ samih građana, jer „troše ono što nemju“?

Povezani članci

Energetsko domoljublje: Let iznad Ininog gnijezda

foto: cropix

Ina je bila div prije tridesetak i više godina kada je suvereno vladala jugoslavenskim tržištem s 24 milijuna ljudi na području svih šest tadašnjih republika plus dvije autonomne pokrajine. Raspad bivše zajedničke države i rat, otimanje Inine imovine izvan RH i problematično upravljanje kompanijom u međuvremenu su sveli diva na šepavog, škiljavog patuljka na jedva tinjajućem domaćem ognjištu. Plus MOL-ova razvojna nebriga i, eto ga, moguće je da RH stekne „energetsku sigurnost“ nad – mačkom u vreći. Gdje će Plenković i družina naći, procjenjuje se, 30-40 milijardi kuna mimo kupoprodajne cijene? Bez obzira kakva bude, ako bude. Kako će se Ina pozicionirati na tržištu, kojem, gdje će se suočiti s velikim energetskim igračima? Pa i s MOL-om, jer će ta korporacija, najmanje, ostati to što jest – velika i moćnija od Ine

Marijan Vogrinec

Aktualna panika u Bijednoj Našoj oko renacionalizacije nekadašnjeg naftnog diva na europskom Jugoistoku, hrvatske Ine, kolateralno razotkriva svu mizeriju političkih prioriteta, moralne nevjerodotojnosti i kronične uhljebničke gladi osovinskog HDZ-ovog partnera u (već drugoj zaredom) vladi – Mosta nezavisnih lista i desetak mu čelnika okupljenih oko Bože Petrva. Trenutnog dvogodišnjeg predsjednika Hrvatskog sabora i šefa te političke stranke. Povratnica u HDZ i potpredsjednica vlade Marina Dalić, čiji je suprug član Uprvnog odbora Ine, pa se aktualizira pitanje njezina sukoba interesa, navodno je autorica morske ideje o tome da se privatizacijom/prodajom 25 posto minus jedne dionice uspješnog državnog poduzeća Hrvatske elektroprivrede (HEP) otkupi od mađarskog MOL-a vlasništvo 49,08 posto dionica s upravljačkim pravima u Ini. Vlada premijera Andreja Plenkovića, ujedno stranačkog šefa Marine Dalić, čvrsto je zagrizla u tu opciju „povrata energetske sigurnosti RH“.

U međuvremenu, Bijedna je Naša uzavrela. Uglavnom protivljenjem predloženom modelu povrata Ine u hrvatsko vlasništvo, jer je HDZ-ova vrhuška nakanila ubiti vola zbog kilograma mesa. Što se krije iza svega toga, kome je to u interesu i s kojim ciljem, pita se i politička i građanska javnost. Dok se neke stvari tek pretpostavljaju, naslućuju ili se unaprijed puše na hladno zbog tragičnih iskustava s ratnoprofiterskim i kasnijim kriminalnim privatizacijama velikih industrija i banaka, čime su građani opljačkani do gaća, na djelu je i potpuna kompromitacija Mostovih visokih moralnih načela u „zaštiti nacionalnih/državnih interesa“. Utjecajni mostovac Miro Bulj iz Sinja,  jedan od najglasnijih saborskih zastupnika, razvikao se o tome da je HEP narodno dobro i da ga nitko nema pravo komadati i rasprodavati mimo narodne volje, odnosno – referenduma. Što načelno jest tako, ali vodeća politička volja nikad u Bijednoj Našoj nije pitala narod kad je trebalo (na)puniti vlastite džepove bez dna. Zašto bio sada?

Interesna

 fermentacija u HDZ-u

HDZ jest zamijenio nepopularnog u javnosti Tomislava Karamarka – paradoksalno: zbog sukoba interesa baš u slučaju Ina-MOL – europejskom šminkom jednog Andreja Plenkovića, ali nije promijenio/suzbio apetite i materijalne/novčane navike ešalona Karamarkovih sljedbenika i sudionika u nečasnim rabotama zbog kojih je HDZ prva politička stranka prvostupanjski osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Nemali broj tih neobjašnjivo bogatih i politički moćnih hadezeovaca konspirativno radi protiv Plenkovića, a zadnjih dana i diže glas u korist Karamarkova povratka u stranački vrh, jer je „imao pravo kada se zalagao za dogovor s Mađarima te pravilno procijenio da će RH izgubiti međunarodnu arbitražu u sporu s MOL-om“.

h20151126000818

Foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ 

Most očito nije dorastao toj igri niti može presudno utjecati na fermentaciju različitih, uvelike i sukobljenih interesa unutar stranke koja se diči članstvom od oko 220.000 ljudi, pa ispraznim larpurlartizmom o „nacionalnim/državnim interesima“ u otkupu Ine od MOL-a zapravo sjedi na dva stolca. Budući da HDZ-ov vrh i premijer Plenković nisu za referendum o prodaji 25 posto minus jedne dionice HEP-a, jer znaju da takav model nema prođu u široj javnosti, Božo Petrov i njegovi najbliži suradnici, dakako, osim donkihotovski „moralnog“ Bulja, izjašnjavaju se također protiv referenduma, ali to zamataju u celofan prijedloga da se promjenama Ustava RH „zaštite od prodaje poduzeća od strateškog nacionalnog/državnog interesa“. HDZ, međutim, nije ni za tu promjenu Ustava, a kad bi i bio, pitanje je bi li bio SDP. Bez njega, „džaba ste krečili“.

Drugi stolac, za koji mostovci ne žele da ga građani vide, u debeloj je sjeni endemske uhljebničke murve: i Petrov i njegovi kamaradi „preuzeli su odgovornost“ za boli glava državne apanaže kojih se ne bi odrekli ni pred streljačkim strojem. Kamoli zbog HEP-a, Ine ili moralnih principa što ih je Petrov lani ovjerio i kod javnog bilježnika ne bi li birači zagrizli ješku. Na svoju nesreću, zagrizli su dvaput, pa sad – kako im bude. Da je Božo Petrov – kojega će jamačno 28. siječnja metkovićka kuhinja opet izabrati za vođu, „a volio bih imati protukandidata“, kaže – politički i moralno vjerodostojan, kao što nije, a glumata „naravno“ da jest, sada bi se u frci radi renacionalizacije Ine postavio principijelno u korist građana svoje zemlje. Zašto ne želi? Zato što je u neprirodnom braku s HDZ-om pokupio istu uhljebničko-sektašku infekciju koje se hrvatska politika svih prošlih desetljeća niti želi niti može riješiti: „domoljubnim“ laprdanjem raditi za osobno, a ne dobro svih žitelja ove zemlje. Politika je stoga najunosnija profesija.

„Na samom početku priče, na Badnjak, rekao sam da je izuzetno važno vratiti Inu u hrvatske ruke jer time stječemo energetsku neovisnost“, isfgrazirao je Petrov, cijeli tjedan nakon što je već sva javnost bila na nogama. „Sada djeluje radna skupina i dok ona ne završi te dok ne budemo do svake pojedinosti znali što se treba napraviti, volio bih da se javnost strpi. Ako će se govoriti o prodaji dionica HEP-a da bi se kupila Ina, Mostu je jako bitno da se Ustavom zaštite tvrtke koje raspolažu nacionalnim dobrima, prirodnim resursima poput voda, šuma i energetike kako više ne bi bilo mogućnosti da im se dogodi ono što se dogodilo s Inom. U tom slučaju referendum o HEP-u ne bi ni bio potreban.“

Smiješno Petrovljevo „energetsko domoljublje“. Relativna je stvar koliko je uistinu „važno“/potrebno „vratiti Inu u hrvatske ruke“ po bilo kakvim uvjetima, odnosno ako MOL uopće pristane prodati svoj udio u katastrofalno devastiranoj kompaniji ili zatraži nemoralno visoku cijenu. Budući da Ina podmiruje samo 50 posto naftnih potreba RH i većinu plinskih, nema energetske neovisnosti Bijedne Naše ni s renacionaliziranom Inom. Ni nakon ulaganja dodatnih tridesetak milijardi kuna u njezino postavljanje na zdrave razvojne noge. Ako RH i otkupi MOL-ov udio, imat će energetskog invalida. I što s njim? Božo Petrov jednako nema pojma kao ni Andrej Plenković ili bilo tko treći, a zakrvili se oko „modela renacionalizacije“ i razbijanja uspješnog HEP-a.

No, eto spasa – kad ne želiš riješiti problem ili ga treba zamumuljiti, zakukuljiti „da se Turci ne dosjete“, u komunizmu je bilo: osnuj komisiju, danas se isto sranje hrvatski kaže: osnuj povjerenstvo, radnu skupinu. Ideje naše, benzin vaš. Kaže Petrov: „Volio bih da se javnost strpi“. To što je Mostu i Boži Petrovu „jako bitno“, njihove su unosne pozicije u vlasti i brzinski naučena lekcija da se ne zamjeraju HDZ-u i premijeru, a to s ustavnom zaštitom nacionalnih dobara i prirodnih resursa ionako je, čak i šire, već riješeno 52. člankom najstarijeg državnog zakona, i tu Petrov nema što gurati nos:

„More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu“, piše u Ustavu RH. „Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti“.

Zakonima o državnim poduzećima te su odredbe podrobnije raščlanjene. Tko i kome uopće može jamčiti da se ne može promijeniti bilo koja odredba u Ustavu RH, pa i potencijalno rješenje Bože Petrova, stekne li se u određenim okolnostima većinska parlamentarna volja. Ustav nije Sveto pismo, pa nešto danas može biti zaštićeno, a sutra ne mora. Petrov očito meandrira poput neretvanske jegulje ne bi li po svaku cijenu zadržao moralnu larfu proklamiranog bezgrešnjaka. Ali, ne ide mu. Neizravno je to naznačio novinarima predsjednik HDZ-ovog kluba saborskih zastupnika Branko Bačić: „Nisam sklon čestim promjenama Ustava jer smo bili svjedoci da je SDP prije dvije i pol godine krenuo u promjene Ustava, a kako je za to potreban politički konsenzus svih političkih snaga u Hrvatskom saboru, ono u pravilu povlači za sobom niz novih pitanja, što znači da se otvara Pandorina kutija“. A to uistinu jest tako.

Frka je počela na Badnjak

„Ne uzimajte život tako ozbiljno – prodat će HEP i kupiti Inu“, ironično podmeće Boris Vlašić, komentator Jutarnjeg lista. „Osnovna je fora da će visoka cijena benzina sada biti postavljena kako bi se namaknula lova koju će uzimati domaća kompanija od koje nećemo imati koristi. Do sada je tu lovu ubirala strana kompanija od koje nismo imali koristi. Da bismo došli do te situacije moramo namaknuti lovu koju nemamo, u trenutku kada nam to ne odgovara, kupujući nešto što nam je preskupo i gdje nemamo nikakvu pregovaračku poziciju, a kako bismo skupo platili nešto što ne vrijedi toliko i to ćemo izvesti prodajom HEP-a, što nitko normalan nikada ne bi prodao. No, možda netko u velikom šopingu uzme proviziju.“

Frka je počela, kao što reče Božo Petrov, na Badnju večer politički promašene i izgubljene 2016. godine, a kada će prestati, ako će i kako će – ni bog ne bi znao. Da postoji. „Donijeli smo političku odluku da RH otkupi od mađarskog MOL-a dionice i upravljačka prava u Ini kako bismo tu strateški važnu energetsku kompaniju u cjelini vratili u hrvatsko vlasništvo“, dramatično je obznanio premijer Andrej Plenković, pošto je saznao da je Hrvatska izgubila jednu od dviju arbitraža u slučaju Ina-MOL. „Domoljubno“ se, ali možda ishitreno i ne baš ekonomski mudro – pokazat će tjedni i mjeseci što slijede – isprsio pred četiri milijuna svojih sugrađana i jamačno si navalio gadne noćne more. Neusporedivo mučnije od onih Zorana Milanovića kada je bio nakanio monetizirati autoceste, a posljedicama možda kobnije od onih što su u slučaju sukoba interesa stajale Tomislava Karamarka političke karijere. Karamarkovi fanovi sada likuju: pokazalo se da je bio vidovit.

Znani i neznani, pozvani i nepozvani sjatili su se u javnu arenu prosipati mudrost o tome je li Plenković populistički nesmotreno promašio ceo fudbal, što kažu istočna braća po slavenskim genima, ili državnički autoritativno poradio na zaštiti strateškog energetskog interesa RH. Kao, ono, hrvatska puška na hrvatskom ramenu, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu (hrvatski suverenitet u Washingtonu/Bruxellesu), pa zašto ne i hrvatska bačva hrvatske nafte u hrvatskoj rafineriji i, zlu ne trebalo, pretočena u spremnik hrvatskog tenka. I hrvatskog MIG-a 21, bude li još koji uopće letio. Nikad se ne zna. Samo mijena stalna jest, reče stari Efežanin prije ohoho milenija. Ta će istina vrijediti dok je svijeta i vijeka.

Nakon brzinskih permutacija u samo dva-tri dana glede i u svezi mogućih rješenja ili modela otkupa Ininih dionica i upravljačkih prava od MOL-a (49,08 posto), koji „neće povećati javni dug RH ni dodatno opteretiti životni standard građana“ (Plenković, sic), „vlada je zauzela jedinstveno stajalište“ da će se transakcija utemeljiti na prodaji 25 posto minus jedne dionice HEP-a i tim novcem otkupiti Inu. Je li to dimna zavjesa za sumnjivu privatizaciju inače uspješnog državnog energetskog poduzeća, HEP-a, pod izlikom da će RH time ojačati energetsku sigurnost/neovisnost, a građani dobiti priliku „sudjelovati u rezultatima poslovanja i razvitka HEP-a“ (ministrica Martina Dalić)?

„S obzirom na dionički ugovor iz 2009. i način upravljanja Inom uspostavljen nakon toga, danas RH nema tu mogućnost“, izvanredno je Dalić precizirala novinarima, u svojstvu ministrica gospodarstva, poduzetništva i obrta. „MOL, koji u cijelosti drži upravljačka prava u Ini (zahvaljujući ‘domoljubnoj’ braniteljskoj prodaji 700.000 Ininih dionica MOL-u 2008. godine za 1,96 milijardi kuna, po ponuđenoj cijeni od 2800 kuna za dionicu, op. M. V.), nije u prošlom razdoblju ispuniio ugovorne obveze o razvitku kompanije, pa zato rezerve nafte i plina stalno padaju, a kvaliteta energetske infrastrukture se smanjuje.“

HDZ-ove je vlasnike HB iskaznica, preko glave umočene u energetsku destabilizaciju vlastite zemlje, odavno trebalo pozvati makar na moralnu odgovornost za to što je Ina na razvojnoj strmini i što nije u hrvatskom vlasništvu. Začudo, Plenković ih se ni sada ne sjeća kad je frka. Neki od tih što su za lijepu pinku raskrčmili ključni dio hrvatskog vlasništva u kompaniji od „nacionalne energetske važnosti“ još ubiru (pre)visoke saborske plaće i godinama su na čelnim stranačkim i masnim državnim apanažama – To su egzemplarni „domoljubi koji vole Hrvatsku“, „koji su krvarili za slobodu svih nas“, hodočastili po stožeraško-šatoraškim dernecima i zavrijedili doživotna mjesta u galeriji zaslužnih nacionalnih vođa. Sic. Nema veze za pedigre lokalnih nasilnika u svojim sredinama, utajivača poreza, stranačkih konvertita, moralno zazornih likova…

Ministarstvo državne imovine drži „pod ključem“ 44,84 posto dionica Ine, umjesto bar 51 posto da vođama Fonda hrvatskih branitelja nisu tog listopada 2008. „domoljubno“ i u „nacionalnom energetskom interesu“ poispadale oči nad ponuđenim mađarskim milijunima. Danas bi Plenković bio u prigodi pričati sasvim drukčiju priču. Neki boljeg pamćenja sjetit će se da su tada u Upravnom odboru Fonda – kojim je upravljao Erste invest, investicijsko društvo Erste banke – odlučivali njegova predsjednica Jadranka Kosor i članovi Đuro Dečak, Josip Đakić, Tomislav Merčep, Petar Lovrić, Miljenko Pavlaković i Ivan Posilović. Njihova „domoljubna“ odluka bila je jednoglasna i prodaji braniteljskih dionica Mađarima više ništa nije stajalo na putu.

Koincidencija ili ne, braniteljski „autoriteti“ – ministar Tomo Medved mudro drži vodu u ustima, jer mora u vladi preuzeti svoje mišljenje – sada ozbiljno bacaju oko na sedam posto od predviđenih 25 posto minus jedne dionice HEP-a, s kojima se navodno ide na privatizacijski bubanj. Moralna vertikala, ti branitelji, a nikad im dosta. Po sedam posto od Ine i Croatia osiguranja, i žele još. Zaslužili zbog „digniteta Domovinskog rata i dostojanstva hrvatskih branitelja“, koji „dignitet“ i „dostojanstvo“ uvijek imaju šuškav ekvivalent. Bez tog vrednovanja „ne voli se Hrvatska i ne poštuju hrvatski branitelji“, reći će Đuro 25.000 Glogoški, koji se naglo izgubio s kamaradima nakon HDZ-ova dolaska na vlast, šatoraša Ante Deura na savjetnički fotelj na Pantovčaku, a šatoraša Tome Medveda na poziciju braniteljskog ministra. To je Hrvatska po mjeri, pa makar se iselilo pola žitelja iz zemlje i ugasilo pola preostalih radnih mjesta.

Treći par rukava

Budući da Hrvatskoj tek predstoji izrada suvisle energetske strategije – na kraći, srednji i duži rok – otkup Ine od MOL-a i manipulacija HEP-om sliči gradnji kuće od krova. Jer, jedno su domoljubne“ želje i floskule, a sasvim drugo životni realiteti. Ina je prodana MOL-u za 1,2 milijarde dolara u dvije isplatne tranše, uključujući pravo upravljanja kompanijom (deal Sanader-Hernadi, navodno vrijedan 10 milijuna eura) unatoč činjenici da Mađari nisu posjedovali 50 posto plus jednu dionicu. Sada se medijski špekulira da MOL neće ni razgovarati – bilo s kim – o prodaji svog udjela u Ini za manje od tri milijarde eura. Spominje se i nepotvrđena, astronomska, deset puta viša svota. Bez obzira što je danas taj nekadašnji naftni div u znatno lošijem stanju od onog kad je MOL ušao u njegovo 25-postotno vlasništvo, za 505 milijuna dolara. Stoga je uistinu račun bez krčmara kad premijer Plenković i njegova momčad u vladi (prvo) unaprijed tvrde da će RH otkupiti Inu, a nisu ni pitali Mađare – koji mudro šute i smijulje se iz Budimpešte na hrvatsku frku tipa lud-zbunjeni – žele li uopće prodati svoj dio Ine, žele li ga prodati baš Hrvatima a ne npr. Rusima koji već imaju dionice u MOL-u i dobri su s Mađarima, odnosno (drugo) je li novčana protuvrijednost 25 posto minus jedne dionice HEP-a dostatna za platiti MOL-u možebitnu „izlaznu naknadu“.

Sasvim je pak treći par rukava kako će postupiti hrvatski građani kad se otkriju i neke još nepoznate pojedinosti te renacionalizacije stoljeća, koja se ne može obaviti ni po kojem modelu a da to na ovaj ili onaj način ne opali po džepu ama baš sve žitelje RH. Od najmanjeg djeteta u kolijevci na čiju se dudu, pelene, zamjensko mlijeko… plaća PDV do najstarijeg žitelja čiju ni palijativnu skrb proračunska država ne pušta na miru. Država nema drugog novca, osim onog u džepu građana, pa i onda kad ga maloumno posuđuje od bjelosvjetskih lihvara s Wall Streata, Londona…, zadužujući preko glave i praprapraunučad svojih građana. Svako dijete što se danas rodilo već je duženo 70.000 kuna stranim zelenašima, ono što će se sutra roditi još više, pa sljedećeg dana malo više, pa još više… A sve u „nacionalnom interesu“? Ili „krivnjom“ samih građana, jer „troše ono što nemju“?

Premijer Andrej Plenković ima alate za tehnički provesti „nacionalni interes“ otkupa Ine, ako mu MOL dopusti transakciju, ali nema toliko sofisticirane da to može izvesti kao dobar trgovac i istodobno imati na svojoj strani građansku i svu političku javnost svoje zemlje. Hrvatski zaposlenici u Ini i njihovi sindikati oduševljeni su premijerovom odlučnošću“, pa što koštalo – koštalo. Valjda i suprug Martine Dalić, navodne autorice modela renacionalizacije kompanije u kojoj je on član uprave. U HEP-u su ogorčeni. Bude li se privatizirala/prodavala četvrtina tog državnog poduzeća, ma po kakvom „modernizacijsko-razvojnom“ modelu, najavljuju borbu do posljednjeg daha, svim sredstvima protiv premijera i vlade, uključujući masovan izlazak građana na ulice. Kao onomad, možda i masovnije, u Zagrebu za spas legendarnog radija Stojedinice zbog terora Tuđmanovog režima (pokušaj ukidanja izvođenjem policije na ulice) ili lani ogorčenim izlaskom stotinjak tisuća građana u svim velikim gradovima RH zbog HDZ-crkvenog stopiranja Cjelovite kurikularne reforme školstva.

HDZ-ov osovinski partner u vladajućoj koaliciji, Most, kojem je došlo iz stražnjice u glavu tragično iskustvo iz prethodne vlasti (HDZ&“domoljubi“&Most), a uhljebnička ga je ugoda sasvim imobilizirala – kako se sada vidi iz sramotno pokorničkih izjava njihovih čelnika – neće biti nikakva smetnja Plenkoviću da s Inom i HEP-om radi što ga je volja. Božo Petrov gradi kuću u Metkoviću za milijun kuna, država mu novčano blagosilja posao, kum se nekako zbrinuo i izvan Hrvatskih voda, nećaci i svojta ostalih Mostovih prvaka nemaju zamjerke ni u prigodnom demagoškom verbalizmu… Pa, što se onda javlja na FB-u njihov hodajući megafon Miro Bulj (umirovljeni časnik HV-a, SSS – tekstilni radnik) s morskom idejom da je HEP narodno vlasništvo i „samo narod na referendumu može odlučiti o njegovoj sudbini“!? I to je dio igrokaza?

Ubrzo je stvar legla, pa sada Most popravlja štetu ili, kako se to uvriježilo u Bijednoj Našoj u rječniku sprdnje, farbaju tunele. Nije lud Božo Petrov ustati s fotelja makar i dvogodišnjeg šefa „Visokog doma“, Ivan Kovačić s ministarskog (zubar po struci navodno se trsi reformirati upravu, sic) i istodobno potpredsjedničkog u vladi, Slaven Dobrović s ministarskog (energetika i ekologija), Nikola Grmoja sa zastupničkog u Saboru, Miroslav Šimić s predsjedničkog u Mostovom klubu zastupnika, pa Ines Strenja-Linić, pa… Jest da rečeni Bulj, povremeno s folklornom crvenom repatom kružnicom na sljepoočnici, ima na duši Tomislava Karamarka i autorstvo afere „konzultantica“, ali da opet minira (uvelike nezasluženo) Mostovo uhljebništvo u vlasti, eeee, to sada ne bi išlo. No, dobro, birači će im sve to odgovarajuće honorirati na sljedećim izborima. Očito i na lokalnim u svibnju.

„Most se slaže s prodajom dionica HEP-a“, poklopio je nadležni ministar Dobrović stranačkog slobodnog strijelca i time urbi et orbi dao znati i HDZ-u i javnosti do kojih je „nacionalnih/moralnih/političkih vrijednosti“ stalo njegovoj bogobojaznoj stranci. Da ne bi bilo zabune. Jer, te „vrijednosti“ do kojih je sada i Mostu jako stalo, a dograbio se vlasti u Bijednoj Našoj upravo njihovim anatemiziranjem, spakirane su u celofan „nacionalnog interesa/nacionalne osviještenosti“ te su, podmazane „domoljubljem“, ključ koji otvara sva važna vrata.

ina-mol

Foto: Robert Anić/PIXSELL

No, mali je problem sa žarkom težnjom za energetskom sigurnošću i neovisnošću o kojem se ne govori glasno i javno. Ako se dogodi da, kako je Plenković dao naslutiti, RH plati MOL-u nemoralno visoku cijenu koju bi Mađari mogli tražiti po „neovisnoj tržišnoj procjeni vrijednosti“ svog dijela vlasništva, a RH u to uloži četvrtinu HEP-a, stanovitu svotu iz mirovinskih fondova te možebitno novac iz drugih izvora, što će sa svojim upravljačkim pravima u devastiranoj Ini koja ne može dalje bez jako ozbiljne financijske reanimacije te s vlasnički okrnjenim HEP-om? I jedna i druga energetska struktura nemaju budućnost bez strateških ulaganja u modernizaciju i konkurentnost na globalnijem tržištu, koje znatno nadilazi dvorište hrvatske kifle.

Andrej (ni)je Ostap?

Ina je bila div prije tridesetak i više godina kada je suvereno vladala jugoslavenskim tržištem s 24 milijuna ljudi na području svih šest tadašnjih republika plus dvije autonomne pokrajine. Raspad bivše zajedničke države i rat, otimanje Inine imovine izvan RH i problematično upravljanje kompanijom u međuvremenu su sveli diva na šepavog, škiljavog patuljka na jedva tinjajućem domaćem ognjištu. Plus MOL-ova razvojna nebriga i, eto ga, moguće je da RH stekne „energetsku sigurnost“ nad – mačkom u vreći. Gdje će Plenković i družina naći, procjenjuje se, 30-40 milijardi kuna mimo kupoprodajne cijene? Bez obzira kakva bude, ako bude. Kako će se Ina pozicionirati na tržištu, kojem, gdje će se suočiti s velikim energetskim igračima? Pa i s MOL-om, jer će ta korporacija, najmanje, ostati to što jest – velika i moćnija od Ine.

S obzirom na netransparentnu i na neki način neprijateljsku hrvatsku vanjsku politiku prema najbližim susjedima (Srbiji, Sloveniji, BiH…) te unutarnju netrpeljivost prema nacionalnim i drugim manjinama, jesu li susjedi spremni pustiti Inu na svoja tržišta, gdje ionako veliki igrači već vode igru? Osobito ruski. Teško, ili nikako. U MOL-ovoj viziji razvitka, konkurentnosti i širenja tržišta, Ina je imala ulogu statista, a vrijeme je prolazilo i postajalo sve turbulentnijim. Energetska strategija RH još je na vrbi svirala, a „energetsko domoljublje“ raspaljuje i maštu i javni bijes.

Samo da se na kraju balade ne ostvari zloslutna benderovština, koju su genijalno objasnili Iljf i Petrov (na svu sreću, ne Božo Petrov): ideje naše, benzin vaš. Pa neće Andrej valjda postati Ostap kojem će porezni obveznici tegliti kanistre s benzinom?

„Za jednog hladnog, proračunatog i poprilično dosadnog briselskog birokrata – a dobar dio prikaza karaktera novog hrvatskog premijera otkad je došao na vlast bio je upravo takav – Andrej Plenković je na Badnju večer povukao neuobičajeno smion potez“, reći će Marko Biočina u svom komentaru „Opravdani hazard s Inom“ u Globusu. „Jer, urgentna najava donošenja odluke o kupovini Ininih dionica od mađarskog MOL-a i de facto renacionalizacije hrvatske naftne kompanije zasigurno je najriskantnija i najneizvjesnija odluka koju je u dosadašnjem tijeku svoje političke karijere Plenković donio. A nije morao. Za razliku od većine svojih bliskih suradnika, pa čak i oporbenih prvaka, u slučaju Ina Plenković je imao mogućnost relativno jednostavnog i bezbolnog ‘pilatovskog’ pranja ruku. Jer, u bilo kojoj od dosadašnjih faza razvoja ‘sindroma Ina’ on osobno nije sudjelovao, pojavivši se u cijeloj priči tek u trenutku kad je bolest već postala kronična.“

E sada, kad je već upao u ordinaciju i samopozvao se liječiti, a veliko je pitanje je li za to kvalificiran, mora postupiti kako se od njega očekuje. Ostao ili propao.

Marijan Vogrinec
Autor 11.1.2017. u 10:27