Esad Bajtal o knjizi CIJENA JEDNE ZABLUDE Husejina Paravlića

Povezani članci

• Član Bundestaga: Imidž BiH je srednjovjekovno jednoumlje
• Podignuta optužnica zbog ubistva sarajevskih policajaca
• U ponoć proglašenje pobjednika
• Obraćanje organizacija civilnog društva o stanju u sistemu javnih nabavki povodom 9.decembra – Međunarodnog dana borbe protiv korupcije
• Trka za rekordom
• Isus Krist u policijskoj odori s represivnim privjescima

Knjiga ”Cijena jedne zablude – ratni zapisi, sjećanja i komentari”, autora Husejina Paravlića, predstavljena je u četvrtak, 02.02.2012. godine u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. O knjizi su govorili prof.dr. Mirko Pejanović, dr.sci. Esad Bajtal, Neven Kazazović i sam autor.

Izdavač knjige je Udruženje “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu”.

Promotivno slovo dr.sci. Esada Bajtala o ovoj knjizi prenosimo u cjelosti.

Rat kao ogledalo

Postoji jedna Bonalova misao koja kaže: “U dobro uređenom društvu dobri treba da služe kao uzor, a zli kao primjer”.

Sve do 90-tih živjeli smo u jednom takvom društvu. A onda su se vlasti dočepali oni kojima su zlikovci uzor, a dobri primjer na koji se upire prstom. Posljedice tog vrijednosnog obrata znamo dobro i osjećamo ih još i danas.

Najprije krvavi pljačkaški rat u ime naciona, a onda ideološko izvrtanje historije u etno-histeriju. Ulice i trgovi dobijaju nova imena. Imena zlikovaca. Istovremeno, spomenici heroja antifašista se ruše, sklanjaju, ili služe za pljuvanje i izrugivanje istini.

Ova knjiga govori o vremenu tog krvavog obrata. Ovo je knjiga o ratu. I dok je cijelo vrijeme čitamo kao ratni dnevnik, na kraju je ipak razumijevamo kao kompendij jednog besmisla. Jer rat nema, ne može, i nikada neće imati nikakvog smisla. Upravo taj besmisao, opredijelio je našeg autora za ovakav naslov knjige: CIJENA JEDNE ZABLUDE. I Paravlić ga je dosta uspješno obrazložio sa stanovišta ličnog doživljaja.

Međutim, sa stanovišta ukupnog učinka rata, za idejno obmanute ljude ovih prostora, najbolji naslov bio bi CIJENA IZDAJE JEDNE IDEJE. Ideje ravnopravnosti, ideje jednakosti, ideje ljudskosti … i da ne nabrajam ono što svi znamo i vidimo. A vidimo da samo jedno jedino pitanje postavlja stvari te izdaje na svoje mjesto:

Kako danas nakon svega žive ljudi u svojim etno-državama, etno-entitetima i etno-kantonima? A kako su živjeli prije toga?

Živjeli su kao ljudi.
Danas životare kao etno-podanici.
Žive poniženi i uvrijeđeni.

Bez kuće i kućišta.
Bez plaća i penzija.
Gladni i bosi 

Bez igdje ičega
Jedva sastavljaju kraj s krajem.

Kriminal, pljačka i otimačina haraju. Broj samoubistava iz godine u godinu raste. Čak se i borci ubijaju.[1] To je cijena te izdaje. Izdaje ideje čovjeka. Ideje života.

Izdaja u ime čega???
U ime nacije!

Ali gdje je nacija?
I šta je nacija?

Ima li je?

Osvrnem li se oko sebe, ja lično, naciju ne vidim nigdje.
Vidim samo ljude.

Nažalost, obezljuđene ljude.
Bivše ljude.

Niko više ne liči na čovjeka.
Iz nacija vire samo ojađeni i depresivni čovječuljci. Depresija životni odgovor na prevaru i razočarenje neipsunjenih obećanja. A samo Život postavlja prava pitanja i daje prave odgovore. A ne ideologije. Ideologije obećavaju i pričaju (kako bi se to u sarajevskom žargonu reklo) – “šuplje priče”.

Ova knjiga govori o tome.

O raščovječenju čovjeka.
O idiotskom obezljuđivanju ideološki prevarenih i medijski izmanipulisanih ljudi.
O masovnoj laži i tobožnjoj “nacionalnoj ugroženosti” kao jedinoj istini. Laži za koju se i od koje se uzaludno ginulo, stradalo, i patilo. Imena, ljudi, događaji, vrijeme, datumi i mjesta tog obezljuđivanja, sve je taksativno i dnevnički uredno opisano i zapisano između korica Paravlićeve knjige.

Uprkos tome što, na početku rekoh da jeste, ovo nije knjiga o ratu.  Nego o nečemu mnogo gorem, i mnogo prljavijem od rata. Jer, ma koliko prljav rat ima i svoje časne strane.

A ovdje je sve bilo nisko, nečasno, i pogubno neljudski.

Ljudski povrijeđen i ponižen, pisanjem ove knjige bez mržnje i osvete, naš autor želi da sačuva sjećanje na sve ono što je doživio i preživio. I kao čovjek, i kao razočarani borac i konačno kao uznik paljanskog logora kroz koji je prošao preživjevši najgora iživljavanja, i gruba (krvava) maltretiranja obijesnih zanesenjaka vođenih prljavom idejom etničkog čistunstva. Još tačnije: bezosjećajnih prostaka zaluđenih idejom nebeskog etnosa. Ideologijom etnosa bez ethosa.

Naravno, u svojoj spisateljskoj benevolenciji, i ljudskom poštenju koje ne priznaje logiku crno-bijelog slikanja svijeta, autor nam ne uskraćuje i jedno drugo ljudski važno saznanje. Saznanje da čak i tamo, gdje ih nije očekivao, na karcinomski zločudnim Palama devedesetih, i tamo, iza vrata idejno projektovanog pakla, u tami zatvorske pomrčine, osim zlikovaca, ima i ljudi. Ljudi koji uprkos svem riziku krišom ponuđene cigarete, tom kontekstualno jedino mogućom gestom, pokazuju svoju saosjećajnost i dobru volju, kojom se, simbolički jasno, žele distancirati od ZLA, i neljudskosti sluga jedne etno-ideologije i njene fašistoidne etno-isključivosti.

Još nešto.

Sa stranica ove knjige Paravlić nam se obraća dvostruko: i kao čovjek i kao vojno lice. Oficir kome je stalo do vojničke i ljudske časti. A čast je, da se poslužim jednim aforizmom, k’o otok strmen; k’o litica bez žala; ko jednom s njega siđe taj više nikada ne može da se vrati. Odnosno, kako to kaže veliki ruski spisatelj Čehov, “čast se ne može oduzeti, ali se može izgubiti”. I to je ključni moralni momenat promotivne današnje priče: Niti su mu, tukući ga i ponižavajći ga, na Palama, tu čast oduzeli, niti je on, dozvolio sebi da pišući jezikom mržnje i osvete, tu čast jeftino izgubi.

Paravlić je svemu uprkos, bio i ostao, čovjek.

Toliko o tome.

U tematskoj i metodološkoj ravni ove knjige, smjenjuju se lično i porodično, kolektivno i povijesno. Sve to pulsira u jednoj jedinoj, zlobno uzavreloj tački, koja se zove RAT.

Prepliću se i smjenjuju se opšta i lična tragedija autora. Pratimo njen dramatični, racionalno-narativni ton. A kroz njega, i u njemu, ritmički pravilno, kao plima i oseka smjenjuju se bol nanesena spolja i razočarenja koja dolaze iznutra. Iz vlastitih redova.

Šta to znači?

To znači  da, rukovođena tim iskustvom, ne izostaju ni Paravlićeva moralno-kritička pitanja. Pitanja smisla i načina vođenja odbrane zemlje onako kako je shvataju i provode neodgovorni, bahati i licemjerni pojedinci i grupe. Dakle, oni koji su u ratu, umjesto opšteg, i narodnog, na koji se pozivaju, našli sebe i svoj lični interes. Na sceni je opštepoznata stvar na koju nas ova knjiga samo podsjeća: svojevrsna privatizacija i pragmatizacija rata. U ime vlastite časti i dostojanstva Paravlić ni to nije prešutio.

Cijeneći tu kritičku stranu pisanja, lično i posebno poštujem autore knjiga o ratu koji se, poput Paravlića i Muje Kafedžića, npr. uprkos svih nedaća i nepravdi agresora, ličnih šikaniranja i poniženja, kroz koja su prolazili, ne libe kritički progovoriti i o onima koji su licemjerno se krijući iza nedodirljivosti patriotskog momenta (i zloupotrijebivši ga na najneljudskiji način), rat i zločine agresora instrumentalizirali sebi u korist.

Naravno, za to nema i ne može biti nikakvog opravdanja. Poštenje ne poznaje i ne priznaje nikakve relativizacije. Baš kao što koristoljubivo gaženje preko mrtvih izdaje sve ljudske obzire. Rat nas ljudski iskušava, više od bilo čega drugog. Rat je veliko moralno ogledalo pred kojim nema skrivanja. I u kome smo se, htjeli ne htjeli, individualno i kolektivno SVI ogledali. Pred tim ogledalom nema laganja. I ono nam je jasno pokazalo da niko nije čist (kao što neki o sebi misle), niti su svi isti (kako to uporno i licemjerno), tvrde drugi.

Upravo zato, treba imati snage da se poslije svega, i uprkos svemu proživljenom, boriš za istinu tog ratnog ogledala. A da ti pritom osnovni motiv nije mržnja nego vlastito dostojanstvo i dostojanstvo onih koje tom istinom braniš. A za tako nešto, nisu svi ni spremni ni sposobni. Naročito ne oni koji su sve počeli, sve obeščastili i okrvavili. I ljude i istinu. U tom nepristajanju na polovičnost, je ljudska i spisatljska veličina koju nam Paravlić ispisuje i koju praktično ovjerava svojom knjigom. Imao je sve lične i porodične razloge da je napiše s mržnjom.

A nije to učinio.

Ova knjiga nam se obraća ljudskim jezikom.
To nije jedini, ali jeste njen najveći kvalitet.

I ovdje završavam, jednim podsjećanjem na Džonatana Svifta,(J. Swift, 1667 – 1745) koji kaže ovako:

     Ne čudim se što viđam zle ljude, ali se čudim što ne vidim da se ikada postide.

Ovakve knjige postoje upravo zato ne bi li se makar nekad i neko (od tih zlih i bestidnih) čitajući ih, u njima prepoznao i bar na trenutak postidio.
Postidio sebe, svojih riječi, i svojih djela.
Odnosno, svojih nedjela, i svoje neljudskosti.

I zato moja posljednja promotivna riječ danas, koju sa zadovoljstvom upućujem autoru jeste:

ČESTITAM!

[1] http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/iz-minute-u-minutu/76132-jos-jedan-demobilisani-borac-se-pokusao-spaliti.html