Evropski put i politička kontrola pravosuđa ne idu zajedno

Povezani članci

• Crkva u službi ideologije kriminala i antihumanizma
• VIKTOR IVANČIĆ: PARADA, SPLIT
• Lejla Gačanica: Naše se društvo suočava s otvorenim poricanjem i odobravanjem počinjenih zločina 
• Incko poručio Dodiku: Neću dopustiti da uništiš državu
• ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST?
• Stjepan Mesić: Nemiri posljednjih dana bili su “žuti karton”, ne treba čekati da ulica ispostavi i “crveni karton”

Razleti se prvi čovjek državnoga predsjedništva objašnjavajući svijetu kako nam je ovdje – ustvari njima, koji su nas već tri desetljeća strpali u etnookove – definitivno udarilo iz dupeta u glavu. Objašnjavao je to nedavno u Bruxellesu, pa Estoncima u Tallinnu, ovih će dana to isto objašnjavati Aboridžanima, australskim domorodcima, ali i onima, kako se već zovu – vidio sam samo da se u znak dobrodošlice s gostima glavama bodu – na Novom Zelandu. A tko će nakon toga doći na red, sam Bog zna – vjerojatno neka zemlja u kojoj gospodin predsjednik do sada nikada nije bio.

Nije da prigovaram. Neka čovjek hoda – bolje i to nego da ovdje zameće nered. No, problem je što se svijetu prodaju zjake. Jer, nemojmo se lagati, ovdje nije sve bolje nego, nažalost, sve bliže vremenu za koje se vjerovalo da je nepovratna prošlost.

Energetska zajednica bi, čitam, na slijedećem ministarskom sastanku protiv BiH mogla uvesti nove sankcije. Ali, koga to ovdje zanima? Nikoga. Dapače. I dalje se šalju izvještaji Vijeću sigurnosti, objašnjava se kako se ovdje angažirani međunarodni činovnici svrstavaju uz jedne, a protiv drugih, da svojim izvještajima obmanjuju svijet – da im stoga treba zahvaliti jer ovdje stvari možemo srediti i bez njih, posebice protjera li se strane suce i nama samima dopusti da sudovanje uredimo kako znamo i umijemo, da ne nabrajam.

A kako je stvarno stanje pokazuje se bukvalno svaki dan, pa i u tjednu kojeg tek što ostavismo. Svojedobno, recimo, pisah o sarajevskoj promociji jednog od vatrenijih suradnika njemačkog nacizma s ovih prostora tijekom Drugog svjetskog rata – prema kojemu je, u znak zahvalnosti dakako, prvo nazvana jedna ulica, a potom i jedna osnovna škola u glavnom gradu BiH. U ovom drugom slučaju, nažalost, pomoglo nije ni vrlo žestoko protivljenje oporbe u skupštini sarajevskog kantona. Uzvraćeno je, naprotiv, kontraoptužbama – da je Busuladžić jedan od najistaknutijih bošnjačkih intelektualaca i književnika prve polovine XX. stoljeća, simbol bošnjaštva i bošnjačke nacionalne svijesti i da to ne ide pod kapu domaćim „izdajnicima“, sarajevskim neokomunistima prije svega.

Da se, međutim, ne radi o neokomunističkoj ujdurmi, zaljubljenike Busuladžićeva lika i djela morao je podsjetiti i sam Izrael – čiji je narod od nacističke ideologije stradao kao malo koji u povijesti. Jer, izraelska ambasada u Tirani, koja pokriva i BiH, ga je nazvala istim imenom kao i sarajevski „neokomunisti“ – antisemitom, budući su, pojasniše, „većinu bosanskih Židova ubile fašističke i nacističke okupatorske snage s kojima se i gospodin Busuladžić identificirao“.

Prosvjedna nota je, čitam, a radi se o diplomatskom šamaru i Bosni i Hercegovini i njezinu glavnom gradu, upućena Vijeću ministara, ali i sarajevskoj kantonalnoj skupštini koja sramnu odluku o imenu jedne od svojih osnovnih škola i potpisa. Nažalost, odgovora ambasadi nije bilo ni sa jedne ni sa druge adrese. Potpuno suprotno, svaki komentar u vezi s tim odbiše predsjedavajući i državne i kantonalne vlade – obojica, da ne bi bilo zabune, SDA perjanice.  Zacrvenjela se tek SBB-ova predsjednica kantonalne skupštine priznavši da su ona i njezini stranačke kolege pogriješile podupirući prijedlog svojih koalicijskih partnera i da se zbog toga i sama kaje – ali i da će učiniti sve kako bi se ta tema ponovo našla na dnevnom redu tijela koje se, promocijom promicatelja ideja nacionalsocijalizma, uz nacističke zločince i samo svrstalo.

Ali, zato lekciju Izraelcima održa školski odbor Busuladžićevaca. Otkuda, kažu, pravo Izraelu, koji se ne libi svaki dan kršiti rezolucije UN-a, držati moralne lekcije drugima, posebice blatiti ljude kojima glavni grad BiH i može zahvaliti da je multietnički. Otkuda im pravo da antisemitom žigošu čovjeka koji je, pogledajte ovo, samo javno progovarao „o lošim židovskim osobinama“, posebno židovskih trgovaca zbog sklonosti im špekulacijama – a što je, k’o biva, općepoznata stvar. A, ako su zbog toga završavali i u jamama, pa što s tim ima jedan intelektualac – nije ih, valjda, on u jame zbacivao?

Što na to reći? Najjednostavnije, kuku lele. No, na ovo, po onome što upratih, ne reagiraju i iz stranke „zaštitnika“ bošnjačkih interesa. Kao eto, što mi imamo sa školskim odborom jedne škole. No, imaju itekako. Jer, na njegovu čelu je čovjek iz njezinih redova – kojega je ona sama i imenovala. A baš on je potpisao odgovor izraelskoj ambasadi. Ne reagira li, dakle, njegova partija na tu činjenicu, ona se i sama s potpisanim identificira – i nije nemoguće da je baš u tome razlog izostajanju komentara iz vrhova i državne i kantonalne izvršne vlasti koje SDA kontrolira.

No, priča o Busuladžiću nije i jedini prošlotjedni dokaz kako smo sve dalje od Evrope, a sve bliže vremenu s početka devedesetih. U tih sedam dana, naime, bilo ih je barem pet-šest. Ne mogu im se, istina, jer mi prostor ne dopušta, posvetiti svima. Ali, onaj u vezi s pravosuđem nemam moralno pravo zaobići. O stanju stvari u toj vertikali vlasti, prisjetimo se, svako malo krajnje kritički govori i prvi čovjek državnoga Ministarstva sigurnosti. Ono što se u tjednu iza nas u njoj dogodi samo mu dodatno daje za pravo – i sve teže će, tko god ima obraza, pronalaziti načina da njegovim kritikama kontrira nekakvim svojim argumentima.

Mnogi među čitateljima, vjerujem, ni danas ne znaju gdje je razlog ovakvom mojem stavu. Pa evo ukratko, Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće prije koji dan, a temeljem „Informacije Centra za istraživanje rata i ratnih zločina i traženje nestalih lica RS-a“, zaključi da se od tužiteljstava svih razina u BiH zatraže podaci vodi li se istraga protiv bilo koga suca ili tužitelja navedenog u Informaciji – ali i da se od Ministarstva pravde, Vijeća ministara i državnoga parlamenta zatraži da po hitnoj proceduri usvoje izmjene zakona koje mu omogućuju da razriješi „suce ili tužitelje bez provedenog disciplinskog postupka“.

Ne upratih, priznajem, da na zaključke Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća reagira itko od aktera domaće vlasti. Ali, zato osude zaključaka pljušte sa svih međunarodnih adresa. Svoju zabrinutost izraziše ambasade SAD i Velike Britanije jer je, pojasniše, razrješenje „sudaca i tužitelja bez odgovarajuće procedure u suprotnosti s ključnim garancijama Evropske konvencije i ljudskim pravima“ i jer bi „otvorilo vrata neprikladnoj političkoj kontroli nad djelatnicima u pravosuđu“. Sličnu bojazan i zabrinutost, potom, iznese i šef Delegacije EU u BiH uz dodatak da niti „jedan zvaničnik, uključujući suce i tužitelje, ne može biti razriješen dužnosti bez provođenja odgovarajuće neovisne istrage i prethodnih disciplinskih procedura“ – ali i OHR i OESS, apostrofirajući da je takav zaključak i protiv nezavisnog i protiv profesionalnog pravosuđa.

No, sa svih tih adresa se izražava zgražanje i nad onim dijelom zaključaka Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, kojim se od tužiteljstava svih razina traži podatke o nacionalnosti lica „optuženih za ratne zločine“, te od sudova svih razina podatke „o nacionalnosti lica pravosnažno oslobođenih i osuđenih za ratne zločine“.  Jer, pojašnjavaju na gotovo identičan način, time se „dalje politizira sudbeni postupak i procesuiranje predmeta ratnih zločina“, vrši pritisak na suce i tužitelje i udara u temelje nezavisnog pravosuđa. Ili još konkretnije, to bi trebalo posložiti kao razlog nacionalnom balansu, kako u optuživanju tako i u kažnjavanju za ratne zločine – i neovisno o tome što je tko stvarno u ratu činio. Kao eto, svi smo mi isti, svi smo istim intenzitetom činili ratne zločine pa je logično da se uspostavi i nacionalni balans u izrečenim godinama zatvora.

Naravno da to nema veze sa stvarnošću. I da je nacionalno balansiranje, a i mogućnost smjenjivanja bez procedura, pritisak na pravosuđe. Kako će, međutim, sve to svijetu, kojem ide u pohode, ako to uopće i kani, objasniti prvi čovjek državnoga predsjedništva? Jer, izvjesno je da evropski put i politička kontrola pravosuđa nemaju dodirnih točki – kamo li da mogu zajedno.

Hoće li, recimo, i ovaj put gospodin predsjednik posegnuti za argumentom kojeg zadnjih godinu dana u pravilu povlači – da razlog nije ni u slavljenju nacističkih glavešina, ni u želji da se stavi politička šapa na pravosudni sustav nego, naprotiv, u Izbornom zakonu? I da će, izmijeni li se on, na način kako HDZ predlaže dakako, nestati i svega ostaloga? Hoće li, pritom, optužiti čak i ambasadora EU u BiH zbog njegova stava da Izborni zakon mora BiH približiti standardima EU – jer on neizravno znači i poruku kako je postojeći od tih standarda udaljava?

Ili će, što također nije nemoguće, nastaviti guslati kako je guslao i do sada – da je ovdje sve na svome mjestu, da je neupitan konsenzus o evropskomu putu, da će, što do konca ove, što u prvoj polovici sljedeće godine to honorirati i Bruxelles i sve u tome duhu? I istovremeno u institucijama države gurati u kola Dodikovom otvorenom svrstavanju i protiv NATO-a i protiv integriranja BiH u društvo evropskih naroda?

Vrag bi ga znao. Ne vjerujem, međutim, da mu to može proći neprimijećeno – i ovdje i izvan granica BiH. Kao što ne vjerujem da u konačnici cijenu svemu tome neće i sam platiti. Dapače.