Familijarizam

Što se pak građana tiče – ako je ovom potpisniku dopušteno nakratko uskočiti u prvo lice množine i podijeliti s čitateljima poželjnu vrstu osjećaja – tu ima mjesta tek za finu samodestruktivnu tupost. Ko nam jebe mater!

Hrvatsku posljednjih dana potresa jedna ljekovita obiteljska svađa. Svađa je ljekovita zato jer razotkriva skrivenu narav vladajućeg sustava. Narav sustava kojim se u Hrvatskoj vlada možemo definirati (i) kao familijarizam. Familijarizam podrazumijeva obiteljski pristup rješavanju tzv. širih društvenih problema, te podjelu zajednice na pripadnike svojte i članove posluge. Varijable s kojima familijarizam najčešće operira su krv, tlo i kućni budžet.

Više je nego zanimljivo kako se predsjednica Vlade Jadranka Kosor razbješnjela nakon što su je predstavnici neke od veteranskih organizacija nazvali maćehom. Iz očiju joj se vidjelo da bi u tome trenutku muškobanjastoj Snjeguljici najradije odvalila šamar, a zacijelo ni patuljke ne bi štedjela. To znači da se “maćeha” uistinu osjeća majkom, pa je shodno tome simboličko raskidanje svoje organske veze s “djecom” doživjela kao tešku uvredu. Branitelji su dakle legitimno potomstvo – nezahvalno, kako to obično biva – dok je premijerka legitimna skrbnica. Ambijent, ispunjen mitskim ratnim jezama, takav je da se oni koji su isključeni iz porodične mreže ne usuđuju niti glasno razmišljati. Da smiju, lakonski bi mrmljali: Mamicu vam vašu…

Podsjetimo, na jednome od sve brojnijih protestnih skupova povodom “slučaja Purda”, onome u Grubišnom Polju, okupljeni su branitelji, uz niz drugih jetkih kvalifikacija, poručili predsjednici Vlade da im je nekada bila majka, a danas je – eto – maćeha. Sutradan, s nakostriješenim krznom oko vrata, Jadranka Kosor uzvratila je tonom ranjenog roditelja, kazavši da im je upravo “ta maćeha osigurala respektabilne mirovine”.

Sličan gard, uz nešto manje samodopadne sentimentalnosti, zauzeo je i ministar branitelja Tomislav Ivić prema organizaciji koja se zove “Udruga udovica branitelja iz Domovinskog rata Grada Zagreba”, nakon što je ista odlučila ceremonijalno pohoditi Vukovar, također povodom “slučaja Purda”, i tamo širiti “inicijativu za zaštitu dostojanstva i prava hrvatskih branitelja”. Ozlojeđeni ministar kazao im je da u Vukovar nije poželjno ići – jer se taj simbol patništva ima koristiti u druge svrhe – a onda prijeteći dodao: “Ne režite granu na kojoj sjedite!”

Organizatori prosvjeda u Grubišnom Polju odgovorili su Jadranki Kosor saopćenjem u kojem je jedna rečenica imala osobito duge očnjake: “Mirovine smo zaradili časnije nego premijerka stan ili plaću!” Mislili su, dakako, na četverosobno stanište što ga je bivša ministrica branitelja dobila od Ministarstva obrane, a iz kojeg su prije toga nasilno istjerani braća Drobac, Srbi po nacionalnosti, od kojih se jedan potom ubio.

Zadivljujuće je kako, dohvaćeni nervozom, sami akteri ovog sraza iznose na vidjelo koruptivni karakter svojeg uzajamnog odnosa. I Ivić i Kosor pobunjenim se korisnicima državnih apanaža obraćaju istom kombinacijom čuđenja i bijesa: Zašto sad serete kada smo vas tako dobro podmazali? Nezahvalnici vade odgovor iz rukava: Nemamo razloga osjećati se loše, jer ste prethodno podmazali sebe! Opet vlast: Ne režite granu na kojoj sjedite! Opet nezahvalnici: A što ako se skupa s tom granom strmoglavimo u tvoj luksuzni stan?

Za premijerku su braniteljske mirovine “respektabilne” zbog toga jer zna da one nisu pravedno proistekle iz hrvatskih socijalnih prilika, nego su rezultat njenih majčinskih preferencija (ona ih je “osigurala”) i rutinskog procesa političkog potkupljivanja. Ratni veterani pak konzumaciju “respektabilnih” naknada smatraju manje nečasnom od uzurpiranog stana i astronomske državne plaće, pa reagiraju pubertetski zdravo: kad je već mama mutnim načinima priskrbila sebi grofovski standard, vara se ako misli da ću biti pokoran samo zato jer mi daje pristojan džeparac; zašto mi ga, uostalom, ne poveća? Autsajdersko roditeljsko oko moglo bi primijetiti da se unutar porodice itekako vodi računa o udobnom životu, ali o odgoju malo i ništa…

U svakom slučaju, kada branitelji podižu glas na svoju mater, predbacujući joj da se pretvorila u maćehu, to je takoreći obiteljska stvar, i ne bi nas se kao pristojnih građana trebala ticati. Dok god čarke ne prerastaju u fizičke obračune nema razloga ni za angažman organa reda, a kada se isti odluče djelovati, sigurno je da neće biti na strani razgoropađenog potomstva (o čemu svjedoče friško postavljene gvozdene ograde na zagrebačkom Markovu trgu i pojačane policijske patrole ispred sjedišta HDZ-a).

Nevolja je, međutim, što familija raspolaže državom i svim njenim resursima, uključujući i one biopolitičke, naime – građanima u svojstvu kolektivnog poreznog davatelja, stalnog financijskog servisa i ušutkanog demokratskog dekora. Kakav li je osjećaj publike dok prisustvuje koškanju rodbinski povezanih partnera oko povlastica koje ta ista publika skupo plaća? Sigurno ne naročito okrepljujući. Osnovna ideja familijarizma je oštra dioba društva na glomaznu obitelj i njezine brojne žrtve.

Zasićen takvom socijalnom konfiguracijom, čovjek naprosto poželi prizore ozbiljnoga obiteljskog nasilja u kojima će razbješnjela svojta zaboraviti na obzire i međusobno se potamaniti. Ako su aktualna prepucavanja uvod u takvo što, treba ih bez rezerve pozdraviti. Da ima mogućnosti, ovaj bi potpisnik zainteresiranima bio voljan besplatno dijeliti trula jaja i drugo naoružanje.

Tamo gdje je familijarizam uzeo maha, svaki princip pada pred silom interesno-ideološkog srodništva. Kada ministar branitelja upozorava ratne udovice da “ne režu granu na kojoj sjede”, on ima u vidu izdanak obiteljskog stabla i podsjeća da se samo unutar te jasno zadane krošnje razdjeljuju privilegije. Svi koji nisu udomljeni i sretno ogrnuti porodičnim zelenilom – a to bi se, veli ministar, moglo dogoditi i udovicama ukoliko budu neoprezno rukovale pilom – tavore u podnožju i služe kao materijal za gnojenje.

Stoga, kada predsjednica Vlade, skupa s brošem i torbicom renomirane marke, bez skanjivanja ulazi u simbolički lik Velike Mame – pretvarajući se u karikaturu ionako grotesknog “Oca države” – onda tu nije riječ o njezinoj bolećivosti, razdiobi pelena ili sličnim uzgrednim uslugama, nego o okoštalom sustavu koji funkcionira na dojenju bez prestanka. U “Novostima” je o tome već pisano, ali ponovimo još jednom: politička industrija što je proizvela više od pola milijuna službeno registriranih branitelja – opsluženih pogodnostima kakve “običnim” građanima nisu dostupne – najkardinalniji je slučaj sistemske korupcije od postanka Hrvatske do danas. Mama je to radila sa smiješkom, ne osjetivši ni jednu porođajnu muku. Mama je ključna figura hrvatskog familijarizma.

Uz davno zadano pravilo da se domoljublje dobro plaća i da patriotski adrenalin ima svoje materijalno pokriće, tekuća razmjena uvreda na ideološkom planu jedva da se mogla izbjeći. Već duže vrijeme problemi svih HDZ-ovih vlada nastaju odatle što, zbog krutih europskih nadzornika, ne mogu iskazivati onoliko nacionalizma koliko bi to bilo “normalno” za profil i tradiciju stranke. Vlast jednom nogom gaca u blatu nacionalne izdaje, šaljući istodobno paralelne poruke da je na to prinuđena i da to nije njen prirodni poriv. Privilegije članovima familije – kojima su ranije vabljeni u desnilo, da bi osigurali reprodukciju režima – trebale su sada zajamčiti razumijevanje za novu vrstu pragme. Međutim, kao što vidjesmo, derišta znaju biti nezahvalna…

Ipak, daleko od toga da su jedini. Valja se u tom smislu sjetiti i onog rashodovanog dužnosnika koji je do jučer bio obožavan kao dobri otac, a danas je zli očuh, baraba, skot i silovatelj, dok u austrijskom zatvoru čeka povečerje i uzaludno cvili: “Ovaj te je očuh postavio na respektabilnu funkciju…”

Što se pak građana tiče – ako je ovom potpisniku dopušteno nakratko uskočiti u prvo lice množine i podijeliti s čitateljima poželjnu vrstu osjećaja – tu ima mjesta tek za finu samodestruktivnu tupost. Ko nam jebe mater!

Novossti

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI
Zagrebački proračun za sljedeću godinu vrijedan je 2,532 milijarde eura, što je više od svih proračuna lokalne/regionalne samouprave u RH zajedno. Gradonačelnik Tomislav Tomašević tu...
A sada, kad je Tuđman nepravomoćno osuđen za etničko čišćenje, politika se pravi kao da se ništa nije dogodilo. Tuđman i dalje ima svoj trg...