Feral više gori danas mrtav, nego li je gorio živ

Ivo Anić
Autor 8.9.2017. u 10:55

Izdvajamo

  • U tom broju, broju kojeg čuvam još uvijek kao kolumnisti pisali su Mirko Kovač, Vlado Gotovac, Petar Luković, Miljenko Smoje, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, i dvojac s onoga svijeta, Momčilo Popadić sa svojom besmrtnom poezijom koja je esencija emocije na ovim prostorima i Siniša Glavašević sa svojim Pričama iz Vukovara. Gore navedene ljude pred mojim nogama simbolično ali i jezivo stvarno spaljivali su i gazili oni koji im tada, kao uostalom i sada nisu bili dostojni držati tintu nad praznim papirom. Danas se spaljuju ponovo isti ljudi, koji progovaraju kroz jednu novu, hrabru generaciju ljudi koji pronose riječ, ali i svjetlo, toliko i nasušno potrebno ovom narodu. Spaljivanje Feral Tribunea pod mojim nogama očito se nastavlja, Feral, kroz Novosti, možemo slobodno kazati više svijetli i gori mrtav nego je ikada gorio živ.

Povezani članci

Feral više gori danas mrtav, nego li je gorio živ

Spaljivanje “Feral Tribunea” pod mojim nogama očito se nastavlja. Feral možemo slobodno kazati više svijetli i gori mrtav nego li je ikada gorio živ, ovaj put kroz džepove otpora, kako ih je nazvao Viktor Ivančić, u koje je svrstao uz Novosti i mostarski portal Tačno.net.

Totalitarni, fašistički režimi u svim svojim današnjim oblicima bili oni social – demokratski ili demokršćanski, u svojoj srži kriju prezir, prezir prema intelektu, prezir prema riječi jer logikom stvari svjetlo koje širi um jest upravo riječ, riječ koja obasjava onaj mrak u kojem se taj i takav režim kupa, u posvemašnjem regrutiranju masa i veličanju svoje grandiozne narcisoidnosti.

Grandioznost besmisla nastupa kada nas političke elite uvjere da su nam neophodne, da nam one kreiraju životni standard i klasu, no istina je posve drugačija. Sistem sam po sebi, u našem slučaju divlji i kapitalistički, diktira nam i režira stvarnost, roblje smo isto kao i oni na vlasti, uhljebi i političari samo što oni žive lagodnije na državnim jaslama koje u pravilu kadroviraju isključivo poslušnike, nikako intelektualce ili pisce podobne za bilo kakvu promjenu sustava.

Roblje smo isto samo što mi kudikamo gore prolazimo od licemjernih uhljeba i političara. Svi smo mi roblje kapitalizma koji sustavno generira fašizam kao podlogu nacionalizmu koji služi čistoj manipulaciji određenih ljudi ili skupina.

Koncentrične krugove mržnje vlasti spram riječi, spram intelekta možemo gledati iz dvije dimenzije. Ona prva je zatiranje iste iz čiste egzistencijalne potrebe da se na toj i takvoj beneficiranoj vlasti i održi sistem, no ona druga, kudikamo opasnija, opasnija po intelekt i intelektualce, pisanu riječ i pisce kao i novinare, jest akutna i shizofrena mržnja spram onog tko je bolji, onog tko je veći, onog tko je širi, što samu tu vlast izvrgava ruglu i osudi. Karikira je do te mjere da postaje besmislena, nakaradna, ogoljena do svoje esencijalne kosti.

Rečenicu “kada bi takvi bili na vlasti gdje bi nam bio kraj” čuli ste u tramvaju, u autobusu, među prijateljima no nikada iz usta onih koji aktualnu vlast i obnašaju. Lokalni moćnici nikada neće u sustav vlasti inpregnirati intelektualne, barem ne one za koje nisu sigurni da su voljni postati režimski.

I tu dolazimo do mobilizacije onih koji pod hajkom vlasti spaljuju novine, spaljuju javno knjige, riječ koja im smeta u toj mjeri da se poseže za metodama iz 1939. godine, metodama Trećeg Reicha.

Ta maligna panika koja ovom drugom sferom izvrgava ruglu egoističnu sliku o sebi kao mudrom i nebesima danom vodstvu na koncu se samom svojom logikom stvari pretvara u neumitnu hajku koja etiketira, koja sublimira o intelektu kao opasnoj pojavi po društvo paradoksalno okrenuvši stvari u izvrnutu stvarnost.

Upravo suprotan učinak na jedan narod ima baš ta glasna i huškačka manjina koja u konačnici, a povijest je pokazala odvede svoj nebeski narod u bijedu iz koje se teško i nemoguće izvući, vodi svoj narod u istu onu bijedu na koju je riječ, na koju je intelekt upozoravao prije događanja hajke.

Hajke su ako gledamo proteklih dvadeset godina jedina konstanta, no hajka može biti i ignorantska koju sustav permanentno upražnjava gurajući svoje ljude u medije i na taj način marginalizirajući one koji joj stvaraju štetu svojim pisanjem, reakcija javnosti izostaje pa s pravom možemo kazati da danas živimo u totalitarnom društvu koje gazi slobodu govora kao što je to radio komunizam, ovaj potonji javno i glasno, ovaj današnji podmuklo i u tišini.

Hajka koja se dogodila prije točno dvadeset godina u mojoj zemlji, u mom gradu, točnije na Pjaci mog Splita do te mjere simbolično ocrtava svu tragediju mog naroda i mog do temelja devastiranog grada u svoj svojoj neumitnosti, u svoj svojoj konstanti jer ljudi se nisu promijenili kao ni vlast, da današnjim incidentom spaljivanja Novosti dovodi u upitnost sve godine od 1994. do 2017. u kojima nismo naučili ništa, nismo se promijenili, evoluirali, postali iti manje civilizirani. Od ratnog vremena praktički se, ako gledamo kroz riječ i njeno spaljivanje, nije promijenilo praktički – ništa.

Od tog događaja promijenio sam se jedino ja, kolporter “Feral Tribunea” kojem su svežanj novina istrgli iz ruke neki bijesni i zapjenjeni ljudi sa okačenim bedževima vladajuće stranke.

U tom broju, broju kojeg čuvam još uvijek kao kolumnisti pisali su Mirko Kovač, Vlado Gotovac, Petar Luković, Miljenko Smoje, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, i dvojac s onoga svijeta, Momčilo Popadić sa svojom besmrtnom poezijom koja je esencija emocije na ovim prostorima i Siniša Glavašević sa svojim Pričama iz Vukovara.

Gore navedene ljude pred mojim nogama simbolično ali i jezivo stvarno spaljivali su i gazili oni koji im tada, kao uostalom i sada nisu bili dostojni držati tintu nad praznim papirom.

Danas se spaljuju ponovo isti ljudi, koji progovaraju kroz jednu novu, hrabru generaciju ljudi koji pronose riječ, ali i svjetlo, toliko i nasušno potrebno ovom narodu.

Spaljivanje Feral Tribunea pod mojim nogama očito se nastavlja, Feral, kroz Novosti, možemo slobodno kazati više svijetli i gori mrtav nego je ikada gorio živ.

Ivo Anić
Autor 8.9.2017. u 10:55