Ferida Duraković: SREBRENICA, tri slike

Ferida Duraković
Autor 11.7.2018. u 14:38

Ferida Duraković: SREBRENICA, tri slike

Jutros sam u svom FB inboxu našla tri poruke.

Jedna je od sjajnog srpskog pjesnika Tomislava Marinkovića, koji kaže:

Draga Ferida, sve naslage tužne prošlosti koje se stiču i najviše bolno odzvanjaju u današnjem danu, želim da podelim sa tobom. Nemam nikog drugog kome bih mogao da iskrenije prenesem, uz iskrenije razumevanje, svoje osećanje postiđenosti i tuge. Grlim te!

 

Druga je od Zorana Žmirića, sjajnog hrvatskog pjesnika, koji mi je poslao svoju pjesmu:

šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
briznuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života

nad time čovjek može smo zašutjeti 

 

A treća je od moje sestre, izbjeglice s Grbavice, koja se od 1992. godine,  nakon četiri razne zemlje u svijetu izbjeglištva, sa dvoje djece smirila u Danskoj:

Jesi li vidjela u kakvom se kamionu prevozili ostaci Srebrenicana… u kamionu koji je oslikan drvima, molim te… Ima li iko tamo da to vidi? Rasplakala sam se.

Svakoj od tih poruka valja se do zemlje pokloniti. I trećoj. I trećoj! Koja, kako i treba,  vidi kako politika u svoje ralje, bez neophodnog osjećanja respekta, bez empatije i rafiniranosti koju traže te hiljade smrti duge dvadeset tri duge godine, preuzima organizaciju nečega što treba biti najuzvišeniji čin žalovanja, koja treba biti krajnji izraz visoko rafiniranog muslimanskog osjećanja za mjeru i ukus. Zašto je to izostalo jučer?

Je li neko, u bezočnoj predizbornoj trci, zaboravio koliko je važna forma cijelog tog događaja?

I zašto već jednom majke Srebrenice, prateći neprolaznu i neizlječivu bol svojih majčinskih srca, ne uzmu u svoje ruke cijelu organizaciju godišnjice?

Već godinama u vezi s tim ne mogu govoriti ništa. Ova pjesma je od 2006. godine sve što sam mogla dati tim nesretnim ženama. 

1995
1996
1997
1998
1999
2000
2001
2002
2003
2004
2005
2006
(2007
2008
2009
2010
2011
2012
2013
2014
2015
2016
2017
2018)

Da mi je
Već jednom
Leć u oni grob
Kojeg nema
Kraj dijeta moga
Kojeg nema
Da mu rukice zgrijem.

Ferida Duraković
Autor 11.7.2018. u 14:38