Fra Drago Bojić: Živimo u vremenu religije bez Boga

Drago Bojić
Autor 9.12.2015. u 13:09

Izdvajamo

  • Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu, razuzdanu, glasnu, vrišteću i pompoznu »religioznost« ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od »ljudi vjere« pa vam se zgade i religija i njihovi bogovi. Ako Boga zamišljamo kao dobrog, milosrdnog, opraštajućeg i pravednog, a religijske zajednice i njihove svete prostore kao mjesta gdje bi taj Bog trebao »obitavati«, onda je takav Bog često mrtav i sahranjen upravo tamo gdje bi trebao živjeti – u religijskim zajednicama, svetim prostorima i među vjernicima. Živimo u vremenu »religije bez Boga«, u vremenu u kojem su religijske ideologije Boga i Božju stvarnost poistovjetile s vlastitom religijom, iz čega nužno proizlazi i pojedinačno i kolektivno zlo.

Povezani članci

Fra Drago Bojić: Živimo u vremenu religije bez Boga

Foto: šg

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima

Drago Bojić franjevac je franjevačke zajednice Bosne Srebrene. Titulu doktora stekao je 2009. godine na Teološkom fakultetu sveučilišta u Beču, na temu medija. Nekadašnji je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i urednik nekad vrlo cijenjenog franjevačkog mjesečnog magazina »Svjetlo riječi«.

S te dužnosti ga je 2013. razriješio  vrh Rimokatoličke crkve u BiH, zbog neslaganja s njegovim stavovima o politizaciji religije. Fra Drago Bojić direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra (IMIC) – »Zajedno« u Sarajevu, a trenutno je baza njegovog rada i djelovanja u Jajcu.

Za razgovor s fra Dragom Bojićem mnogo je povoda –  pitanja religije i vjere,  njihove zloupotrebe, kako na prostorima bivše Jugoslavije, tako na tlu Europe i šire. Njegovi pogledi vjeru rasvjetljavaju iz onih uglova koji su najčešće posve zamagljeni ili nevidljivi.

Razgovarala: Tatjana Gromača Vadanjel- Novi list

U ljudskoj je svijesti najčešće se pitanja i odgovori vjere uzimaju »zdravo za gotovo«, na svećenike i ostala službena crkvena lica gleda  kao na osobne posrednike između Boga i čovjeka, koji to zaslužuju svojom bezgrješnošću. Vjera i sve oko nje prihvaćaju se najvećim dijelom kao zgotovljena ideologija, prema kojoj ne smije biti sumnji, i ti su momenti ono što crkva i njeni službenici velikim dijelom zloupotrebljavaju, u svrhe prizemnih, ne duhovnih ciljeva…

Vjera koja ne dopušta pitanja je sterilna, zarobljavajuća, bez duha, u konačnici i opasna vjera. Religijske zajednice koje ne propituju svoja vjerovanja, koje ne dovode u pitanje svoje dogme, učenja, zakone i propise, također mogu postati opasne po čovjeka. U vjeri ne bi smjelo postojati ni jedno pitanje koje se ne smije postaviti, a trebalo bi postavljati baš ona najteža pitanja.
U vjeri nijedno pitanje nije »zauvijek« odgovoreno, na svako pitanje uvijek iznova treba odgovarati. Vjera ne živi od dogmi, učenja, paragrafa, formula, liturgija i rituala. Ona živi od pitanja i pokušaja da se na njih životno odgovori.

Kada vi kažete »vjera je okovana religijski«, što bi to zapravo značilo – da je onaj tko želi vjerovati u nešto više unaprijed determiniran religijskim okvirima koji mu se tu nameću?

Najveći broj ljudi svoju vjeru duguje drugima – obitelji, prijateljima, vjerskoj zajednici kojoj pripadaju. Zajednica na pojedinca prenosi svoju tradiciju i običaje, svoje religijske prakse i propise i u tome ima i ljepote i smisla. Kada se vjera zadrži samo na tom stadiju i ne želi učiniti veći napor, onda se može dogoditi da bude »religijski okovana«.

Takva vjera je odvojena od stvarnog života i ona je u praktičnom smislu često negacija onoga što se usnama ispovijeda i naviješta. Vjera mora biti slobodni i dogovorni čin pojedinca i morala bi se »opravdati« pred drugima, ljudskim, humanim razlozima.

Na raznim javnim priredbama na kojima sudjeluju i predstavnici crkve, a zasigurno i na nekim vrstama božjih službi, mogu se čuti svećenici koji se pozivaju na to da »govore u ime« određenog vrhovnog entiteta, da ih je on osobno ovlastio da kažu određene stvari… U tijeku strašnih događaja u Francuskoj  mogli smo čuti kako oružani napadači na nedužne civilne žrtve kažu da im je vrhovni entitet osobno naložio da učine krvave pohode.

Cijela povijest religija prepuna je vjerskog fanatizma i svih mogućih oblika patologije i oboljenja koji se pokrivaju božanskim autoritetom. U svakoj religiji postoje zastrašujuća, uznemirujuća i šokantna vjerovanja i vjerske prakse. Zaluđenih i religijski oboljelih samoprozvanih zemaljskih mandatara nebeskog gospodara imate u svakoj religiji i posvuda u svijetu.
U posljednje vrijeme u centru pozornosti je islamska religija i strašno zlo koje čine pripadnici te religije, ubijajući nevine ljude i nanoseći veliku štetu muslimanima diljem svijeta, jer ih se na taj način stigmatizira i izručuje mržnji i preziru svijeta. No, ni u ovom slučaju kao ni u slučaju drugih religija, nije samo riječ o »luđacima« i vjerskim fanaticima koji zloupotrebljavaju religiju. U svakoj religiji je najveći problem u njoj samoj, u njezinim učenjima, vjerovanjima, tradiciji i običajima. Religija po sebi nije dobra i to je činjenica koja vrijedi za sve religije ovoga svijeta. Vjerski fanatici »ne padaju s neba«, oni se rađaju, odrastaju i stvaraju u srcu određene religije i hrane se njezinim rezervoarom mržnje, prezira i nepodnošljivosti prema drugima.

Religija je nešto što pripada vrlo intimnom području čovjekovom, međutim ona je s tog područja, rastom nacionalizma i ratovima tijekom 90-ih, dovedena na društvenu pozornicu, gdje joj nije mjesto. Vi puno govorite o toj zlouporabi, o potrebi da se religija odvoji od politike, jer se tu čine i učinjene su ogromne štete. Religija gubi svoju svetost, a čovjek koji se izdaje za vjernika gubi mogućnost unutarnjeg rasta i traganja za visokim i važnim spoznajama?

Religija pripada javnoj sferi, preciznije kazano, ona naprosto mora pripadati javnoj sferi. Pitanje je koje joj mjesto pripada, koliko religije treba biti u javnosti i kako pojedince i naša društva zaštititi od svakodnevnog (pseudo)religijskog terora.

Živimo u vremenu vjerskih parada i manifestacija i što je više javnih vjerskih manifestacija, što je više »velike, narodne, nacionalne, entitetske, političke vjere« to je teže sačuvati osobnu vjeru – malu, krhku, nenametljivu, skrovitu, strpljivu, suzdržanu, radosnu vjeru u kojoj je položeno blago života – a to su uvijek drugi ljudi, njihovi životi, njihovo dobro i njihova sreća.

DSC_7023

Vidimo da se religijsko instrumentalizira u svijetu danas na ubojit način, kao što se  nerijetko instrumentaliziralo i tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji 90-ih. Kako vi, kao čovjek vjere, gledate na aktualna događanja, kada se oružje i ubijanje izjednačavaju s ljubavlju prema Bogu, i kada se životi dovode u situacije strepnje, pa time i tihe ili pojačane mržnje prema određenoj vjeri?

Ne sviđa me se izraz »čovjek vjere«, a mislim da s tim treba biti oprezan pogotovo danas jer on može biti pokriće za zlo, prazninu i totalnu odsutnost smisla. Za koga se sve danas ne kaže da su »ljudi vjere«: za ratne zločince, za ljude koji su podržavali ili podržavaju zle režime, za mnoge vjerske službenike koji kao »ljudi vjere« patološki mrze druge i drugačije, ali i svoje kad drugačije misle i kad im smetaju.

Upravo oni ljudi koji za sebe rado vole reći da su »ljudi vjere« znaju činiti velika zla i pritom još i Boga uzimati za saveznika. Takvi »ljudi vjere« vjeruju u Boga smrti, Boga ratnog zločina, Boga terorizma, Boga kaosa, Boga mrzitelja ljudi, u Boga koji prezire bolesne, slabe, nezaštićene, nezaposlene, prevarene, opljačkane. Prezirući i mrzeći ljude, prezire se i mrzi Boga, jer Bog nije prezreo ljude, nego je radi njih postao čovjekom, kako se često naglašava u kršćanskoj teologiji, ali rijetko ozbiljno povjeruje u to.

Vi naglašavate kako je za vjeru važno da ona bude poosobljena, ne institucionalizirana, jer poosobljena vjera podrazumijeva sumnju, propitivanja, dok u suprotnom ona može postati ideologija, fanatizam, i može dovesti do posljedica kojima smo svjedočili tijekom ljudske povijesti i još svjedočimo…

Gdje god se ne postavljaju pitanja, gdje je zabranjena sumnja, kritika i mišljenje, nužno se upada u ideologiju. Sve zajednice, pa tako i religijske, izgrađuju neku vrstu svoje ideologije s pretenzijama da ju stalno održavaju i jačaju i po mogućnosti što veći broj ljudi regrutiraju u svoje redove. U ideologijama nema pojedinca, nema osobe, nema čovjeka, nema konkretnih ljudi i njihovih lica. Zato su sve ideologije opasne i zle, a religijske tim više jer se pokrivaju božanskim autoritetom. Zato i njihovo zlo jest gore, strašnije i brutalnije.

Kad na jednoj strani pogledate silno mnoštvo vjerskih manifestacija i sveprisutnu bahatu, razuzdanu, glasnu, vrišteću i pompoznu »religioznost« ljudi, a na drugoj zlo koje ti ljudi zagovaraju i čine, mora vas obuzeti strah od »ljudi vjere« pa vam se zgade i religija i njihovi bogovi. Ako Boga zamišljamo kao dobrog, milosrdnog, opraštajućeg i pravednog, a religijske zajednice i njihove svete prostore kao mjesta gdje bi taj Bog trebao »obitavati«, onda je takav Bog često mrtav i sahranjen upravo tamo gdje bi trebao živjeti – u religijskim zajednicama, svetim prostorima i među vjernicima. Živimo u vremenu »religije bez Boga«, u vremenu u kojem su religijske ideologije Boga i Božju stvarnost poistovjetile s vlastitom religijom, iz čega nužno proizlazi i pojedinačno i kolektivno zlo.

To bi podrazumijevalo drugačiju crkvu, drugačije svećenike i teologe, drugačija društva, koji bi s više odgovornosti i poštovanja radili svoj posao. Jesmo li tu na područjima utopijskog? Ima li, prema vašem mišljenju, trenutno dovoljno ljudskog potencijala na tim područjima za preobrazbe koje bi išle u tom smjeru?

Mislim da ni pojedinac, ni zajednice, a niti svijet u cjelini ne može živjeti bez neke vrste utopije, shvaćene ovdje u njezinom pozitivnom, kreativnom i optimističnom kontekstu i smislu. Utopije postaju opasne kad prestane njihovo propitivanje, kad postanu iracionalne i odvojene od konkretnog života i ljudi, kad velike ideje služe za velika zla. Čovjek ima i svoje male, osobne utopije koje se vežu uz njegove čežnje, slutnje, želje, nadanja i uz ljude koje voli.

Međuljudski odnosi – ljubavni, bračni, prijateljski – započinju i traju zahvaljujući zajedničkim utopijama koje ponekad i izmiču i ne daju se dohvatiti, ali koje nas čuvaju od banalnih, površnih, vulgarnih, sračunatih, pragmatičnih odnosa, u kojima se sve računa i mjeri, i u kojima najveće ljudske čežnje i nadanja postaju smetnja i višak, a nekad i opasnost za cementirane i učmale odnose, životne baruštine i buvljake koji se guše u svojoj samodostatnosti i siromaštvu duha. Slično je i s vjerskim zajednicama i vjernicima koji su sve poravnali, umirili i standardizirali i koji ostaju na »vjeri otaca« i »starih vremena« uzimajući od toga ono najgore, a pritom se odričući snažnih zahtjeva vjere za plemenitošću, dobrotom, praštanjem, milosrđem, pravednošću.

Na prostorima bivše Jugoslavije od velike bi važnosti bilo da se i unutar vjerskih zajednica dogodi susret s prošlošću – to ste već isticali, no ima li tu kakvih događanja, širih inicijativa?

Ovdje se zapravo i živi isključivo u prošlosti i na iracionalnim romantičarskim vizijama budućnosti koje proizlaze iz te prošlosti. Ovdje nema sadašnjosti, nju prošlost svakodnevno jede. Naša prošlost je prepuna neostvarenih budućnosti koje kao »zombiji« tumaraju našim životima i svjetovima, a naše budućnosti se napajaju iz monstruzonog rezevoara prošlih, neostvarenih, nedogođenih budućnosti, kako na jednom mjestu kaže austrijski filozof Liessmann.

Sadašnjost će započeti onda kad se umiri i zadovolji prošlost, kad se više bude prisutno u sadašnjosti i konačno shvati da »prošlost ne može biti naš program« kako je govorio Vaclav Havel. Nesretni ljudi su uvijek odsutni od samih sebe, a odsutan se može biti ili u prošlosti ili u budućnosti, govorio je Kierkegaard. To se upravo događa ljudima na ovim prostorima jer se ne uspijevaju, a mnogi i ne žele, osloboditi prošlosti, i jer sanjaju »bolju« budućnost, ali bez onih drugih.

Drago Bojić
Autor 9.12.2015. u 13:09