Gdje će se to zemlja tresti?

Gojko Berić
Autor/ica 16.1.2014. u 09:51

Gdje će se to zemlja tresti?

Ovdje je na sceni politički populizam najprimitivnije vrste, a on je nalagao da se po nešto crkvavice udijeli đuture onima koji su novoj političkoj eliti omogućili da stekne vlast, moć i bogatstvo. To je na hiljade bivših ratnika pretvorilo u prosjake.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Ako u narednih nekoliko dana ne budu isplaćene naknade ratnim vojnim i neratnim invalidima, kao i šehidskim porodicama i porodicama poginulih boraca, Sarajevo će se suočiti sa masovnim protestima od kojih će se ‘zemlja tresti’. Ova ultimativna poruka boraca i invalida upućena je Vladi Federacije BiH i predsjedniku Federacije Živku Budimiru, glavnom kuharu najnovije neprobavljive političke kaše. Nije da za desetine hiljada pomenutih budžetskih korisnika nema para, ima ih, ali nema ko da potpiše nalog za njihovu isplatu, jer je Budimir smijenio ministra finansija Antu Krajinu i time pritisnuo dugme za proizvodnju dodatnog haosa. Njegova tvrdoglavost je impresivna, gotovo osvetnička, ali je i gnjev prema njemu takav da je teško predvidjeti kako će sve ovo završiti. Međutim, to je tek epizoda u stabilnoj političkoj krizi, koja potresa ovaj entitet i državu u cjelini. Pomenute naknade, mahom mizerne, biće prije ili kasnije isplaćene, ali život njihovih korisnika neće biti ništa bolji. Baš kao što ni položaj naših Roma neće biti nimalo sretniji nakon što jednog dana slučaj Sejdić i Finci bude skinut s dnevnog reda. Bosna i Hercegovina je osuđena na dugotrajno siromaštvo i ukorijenjenu podozrivost prema etničkim manjinama.

Svaka država ima moralni i materijalni dug prema svojim ratnim veteranima i porodicama poginulih ratnika. Tako je otkako se vode ratovi. Ali, ni taj dug nema svugdje isti oblik i isto značenje. Na Zapadu se, recimo, patriotizam ne naplaćuje. Ima li većih patriota od Engleza? Churchill im je na početku Drugog svjetskog rata obećao samo ‘krv, znoj i suze’. Kad se rat završio, samo su stopostotni ratni vojni invalidi dobili maksimalne privilegije. Svi ostali su se o trošku države osposobljavali za razne poslove. A nakon toga se svako od njih snalazio kako je znao. Na hiljade američkih heroja iz Drugog svjetskog rata u miru su nastavili živjeti od vlastitog rada. U našoj zemlji nije bilo takve pamti. Ovdje je na sceni politički populizam najprimitivnije vrste, a on je nalagao da se po nešto crkvavice udijeli đuture onima koji su novoj političkoj eliti omogućili da stekne vlast, moć i bogatstvo. To je na hiljade bivših ratnika pretvorilo u ljude kojima je ta mizerija postala dovoljna i kojima, iako su još u punoj snazi, nije više ni stalo da sami zarađuju za svoj kruh.

Godinama kasnije ispostavilo se da je broj lažnih boraca i ratnih vojnih invalida dostigao veličinu cijele jedne armije. Naime, Armija BiH i HVO imali su na kraju rata ukupno 260 hiljada boraca. U međuvremenu su veteranska udruženja, a ima ih cijela bulumenta, počela udarnički dopisivati svoje spiskove imenima onih koji su se odjednom sjetili da su nekada nosili pušku. Lažni status stekli su zahvaljujući lažnim svjedocima i podmićenim komandantima i ljekarskim komisijama. Nisu pritom imali nikakvih skrupula, nije ih bilo briga ni za što, jer će lažne račune plaćati država. Emel, danas je na tim spiskovima oko 200 hiljada ljudi više. Možete zamisliti koliki je novac otišao u džepove armije tih prevaranata. Tihićev favorit Nedžad Branković bio je premijer Vlade koja im je to omogućila, kako bi SDA uvećala svoju glasačku mašineriju. Branković je zaslužio da mu oni podignu spomenik. Pokušaj da se ova legalizovana pljačka države sankcioniše su propali. Revizija boračkih spiskova dala je skroman rezultat. Na čelu štaba za opstrukciju tog procesa, prepunog zamki, bio je general Budimir. Tamo gdje je lopovluka bilo najviše, u Hercegovini, galama je najveća. Hrvatske braniteljske udruge čak su pozivale Hrvate na građanski neposluh, uz besmislene tvrdnje poput one da revizija ugrožava ljudska prava branitelja. Nepoznato je, međutim, ko je, kada i gdje potkradanje države svrstao u kategoriju ljudskih prava.

Sad, šta je, tu je. S tom aždahom teško će se izaći nakraj. Imam pritom u vidu reviziju braniteljskih spiskova u susjednoj Hrvatskoj. Kad je objavljeno da je Hrvatsku branilo čak pola miliona ratnika, nacija se počela zabavljati ovom brojkom kao vicom. Već prve rutinske kontrole otkrile su veliki broj lažnjaka. A onda je revizija obustavljena, jer je prevagnulo mišljenje da bi ona mogla izazvati nove podjele među Hrvatima. Na kraju se završilo tako što je na internetu objavljen registar hrvatskih brenitelja iz Domovinskog rata, kako pravih, tako i lažnih. Na kritike da taj dokument praktično amnestira ove druge, ministar branitelja je odgovorio da su lažni branitelji kriminalci i da će biti kažnjeni. Od tada je prošlo godinu dana, a jedino što se zna jeste da je pomenuti registar, kako je neko ironično primjetio, postao ‘najčitanija hrvatska literatura’.

Živeći u političkoj, ekonomskoj i socijalnoj agoniji, Federacija BiH nema snage da izađe nakraj sa pomenutom prevarom. Nemoćna je i u situaciji koja je nastala problematičnom smjenom smušenog ministra Krajine. I Vlada koja je u raspadu, i neuvjerljivi premijer Nermin Nikšić koji je izgubio kompas, i ministar Krajina kome se ne ide iz ministarske fotelje, žrtve su trogodišnjeg političkog egzibicionizma Zlatka Lagumdžije, izbornog pobjednika koji se potom uspio posvađati sa svim koalicionim partnerima.

Ali, ako će se već ‘zemlja tresti’, federalna Vlada nije adresa na koju treba biti usmjeren bunt frustriranih boraca i invalida. Prave adrese su dvori stranačkih centrala, tamo gdje stoluju stranački lideri. Jer, građani ne biraju vlade, već glasaju za određene stranke i, dajući im mandat, čine ih odgovornim za praktične postupke. Borci i ratni vojni invalidi su u pravilu mirnodopski vojnici vodećih nacionalnih stranaka, u ovom slučaju SDA i HDZ-a BiH. Pa ako se zemlja ima ‘tresti’, neka se trese pod prozorima njihovih štabova. Dakako, i pod prozorima Lagumdžijinog SDP-a, grobara socijaldemokratije i glavnog krivca za tri politički izgubljene godine.

Gojko Berić
Autor/ica 16.1.2014. u 09:51