GLASAČKO TIJELO PRIJETI SILOVANJEM

Edin Husković
Autor 7.8.2013. u 09:14

GLASAČKO TIJELO PRIJETI SILOVANJEM

Foto: Lukas Kummer

Bjelodano je kako uporno pokušavam biti izvan sistema, a opet djelati u skladu s zakonom. To možda i nije toliko teško u vrijeme kad sam integrisana osoba. Kad bolje razmislim, najviše me truda i muke dođe taj pokušaj duševne integracije. Još jedan pokazatelj da smo ipak sami tvorci vlastitih sudbina. Smrznem se kad pomislim da svaki sljedeći pokušaj bijega od ludila može biti neuspješan. Nisam zadovoljan svojim radom i izgledom. Ružan sam i lijen. Uvijek se nešto može nadodati ili oduzeti – kao kod pisanja.

Ne želim se baviti sobom. Tačno je kako su najsretniji oni ljudi koji nisu prisiljeni baviti se sobom. Svi se nekud guramo i ovako ili onako iskazujemo istinu o sebi. Tu su vrlo bitna mjerila, ali mjerila i vrijednosti su otišli vragu.

Putovanje može biti odušak, ventil, meditacija. Nadolaze desne i lijeve krivine, duži i kraći pravci kao na filmskoj traci. Tad i donekle mogu da kontroliram brzinu vlastitog kretanja ili naglost zaustavljanja. Koliko sam u mogućnosti, ne dovodim se u opasnost, bez obzira na okolnosti putovanja.

Jedan od najvećih globalnih propusta jeste taj što je vožnja automobila postala dostupna svima, otprilike kao glasanje na demokratskim izborima. Svaki idiot može dobiti vozačku dozvolu i unijeti svoj idiotizam u tu tako plemenitu vještinu – vožnju automobila. Zamislite samo koliko njih ovog trenutka zuja ulicama i putevima bez da su spremni poštovati osnovne kodekse ponašanja. Nije se nimalo lako voziti s takvima ili pored njih. Kada idete iza nikad niste sigurni da li će da pođu lijevo ili desno, jer obično ne daju signal kamo žele skrenuti. Morate utrostručiti pažnju i još dodatno razmišljati za i umjesto njih. Tako višestruko oprezni možete da izbjegnete udes ili nesreću koji vam se nameću, ali on će se potpuno nesvjestan udaljiti s mjesta događaja i dalje vjerujući u svoju važnost i sposobnost. Oni toga jednostavno nisu svjesni, i, tako nesvjesni, nastavljaju da prijeteći jure.

Slično je i sa politikom, kulturom, filozofijom ili poslovnim menadžerstvom. Pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Političari i njihovi simpatizeri i glasači već duže vrijeme sve vode u propast. Propast nema alternativu. Sjetite se samo političkih mitinga i poziva na odbranu, slobodu i demokratiju. Ako je narod kolektivno zaostao u razvoju, otkud to da je dobra ideja dati mu mogućnost političkog izbora. Slijepci vode slijepce. Beskrupulozni su u odnosu spram ljudskog, biljnog i životinjskog svijeta. I dok zajedno s njima padamo u ambis, većina nas ćuti ili jednostavno pjevuši traalalalalatralalatralaaa…

Glasačko tijelo je nekad mlitavo, nekad apatično, znojno, inertno i sporo, a nekad grčevito, šizofreno ili sklono tikovima. Glasačko tijelo pada s bicikla, davi se u rijeci, hoda besciljno i bezidejno. Glasačko tijelo urla i zavija, kao divlja pustinjska zvijer kojoj su eksperimentalno izvadili pola mozga i sad, gladna i nesposobna za obaranje plijena, u agoniji i očaju broji posljednje dane života.

Lešinari kruže i strpljivo čekaju na sigurnu gozbu u dolini smrti.

Jedno iz gomile glasačkih tijela danas je prošlo pored mene. Imalo je skupljena ramena i savijen vrat. Nekud se žurilo i odavalo je utisak čovjeka koji bježi od nečeg. Možda od vlastite sudbine. Nije joj mogao umaći, ali je zato stigao da glasa na prvim slobodnim, parlamentarnim izborima.

Nedavno sam gledao za još jednim tijelom. Pretpostavljam da je i to tijelo glasalo za svog političkog favorita. U stvari, siguran sam u to. Jer ova tjelesina na sebi je nosila sve odreda potrebne simbole i boje nacionalne pripadnosti. Mahalo je nekom umornom zastavom i gegalo se putem tamo-amo. Iza njega se kretala grupa raspojasanih istomišljenika. Bili su glasni, znojni i nerazgovijetni. Napinjali su se u pjevanju loših patriotskih pjesama. Potpuno odsustvo stila. Drečili su se i svima oko sebe davali NEŠTO do znanja. Očito su smatrali da je to NEŠTO jako važno i da ima istorijsku, religijsku i mitsku podlogu. Naravno, meni je odmah bilo jasno kako se radi o tipičnom životnom promašaju, mada nije bilo načina da im se to na bilo koji način kaže. Bazdili su na rakiju, životinjske masti, bijeli luk i teške tamjane. Neki od prolaznika davali bi im podršku gestikulacijom ili izjavom, drugi su samo prolazili pored i gubili se u vlastitim umnim izmaglicama. Nije bilo odgovora na tu društvenu pojavu. Jer mi se činilo da ne znaju šta čine, molio sam za njih. Njihovi glasovi na izborima bili su važeći.

Sjećam se još jednog tijela. Naravno, i ono je bilo glasačko tijelo. U stvari, sreli smo ga u gomili drugih tijela. Išli smo pijacom, ja i moja dva prijatelja: Čakmarelo i Bigara. Bio je pazarni dan. Pazarni dan i mjesto njegovog održavanja najviše govore o društvu u kojem živite. A ja volim mjesta i događaje iz kojih možete izvući nedvosmislene zaključke. Jedni su prodavali majice, donji veš, nov alat, stari alat, garderobu, patike, auto dijelove, ljekovito bilje, sir, patlidžane, lubenicu, ampermetre, sijalice: 30, 50, 70 i 100W, neonke, košulje kratkih rukava, košulje dugih rukava, piđame, spavaćice, baterije, lampe, audio ili video uređaje itd., drugi su sve to razgledali, isprobavali, kupovali ili ostavljali. Kupci su se miješali s prodavcima, prodavci s kupcima. Između njih, kao garancija neprekidne i žive interakcije, postavljala se najraznovrsnija, povoljna i nepovoljna, kvalitetna i nekvalitetna, kineska i evropska,  ukradena i legalna, potrebna i nepotrebna, nova i polovna, upakovana i neupakovana, na sve strane razbacana – roba.

„NOŽEVI OŠTRI K’O ŽILETI, SVIH VELIČINA, JOŠ SAMO DVA SETA!!!“

„PAMUČNE ČARAPE! DUGE I KRATKE! LJETI HLADE, ZIMI GRIJU! STO POSTO PAMUČNE ČARAPEEEE…!!!“

„ĆEVAPIIIII!!! SARAJEVSKI ĆEVAPI U MOSTARU! SARAJEVSKI ĆEVAPIIIII!!!“

Bili smo gladni i ovo s ćevapima nas je privuklo.

Sjeli smo za stol koji je bio sklepan od loše daske s koje se ljuštio sivo-zeleni lak. Pola stola je bilo u hladu druga polovina  na suncu. Sjeli smo za polovicu stola u hladu. Napolju je sunce jarko pržilo. 45 do 50 stepeni. Iznad je visila tabla s natpisom: NEMOJTE HRANITI PSE. Na polovini stola pod suncem u staklenim teglama bili su poredani majoneza, senf i ajvar. Osoblje buvljeg restorana nije mnogo brinulo o higijeni i uslovnosti. Trebalo je da jedete, platite i odete. Nisu mogli biti prozvani za ono što se može poslije dogoditi. Jedete na vlastitu odgovornost. Masnoća se odvajala od suhe tvari i sve je bazdilo na težak miris ustajale i pokvarene hrane. Ovdje ste mogli konzumirat lošu karmu. Ćevapi su se pekli na užegloj masnoći. Ali i pored svega širio se rezak i dinamičan miris roštilja. Mora da smo odavno otupili svoja čula kao i oštricu savjesti. Prignječili smo srca i odali se ravnodušnosti. Ćevapi se vjerovatno spravljaju od junećih tijela. Ta tijela nisu imala mogućnost izbora – nisu imala glasački karakter. Sirote životinje se muče i kasape u tvornicama smrti. Nismo samilosni. Dok jedemo produkte nasilne i isplanirane smrti sasvim bezobzirni trkeljamo o slobodi i jednakosti. Bez naznaka elokventnosti pri sebi gutali smo dijelove isječenih, samljevenih i sprženih leševa. To što nas je bezvoljno posluživala ružna i odurna konobarica sa oteklinama po cijelom tijelu – glasačkom tijelu – mnogo je primjerenije suštini aktualne situacije nego kad leševe jedete u de luxe prilikama. Ovako je to manja laž. Tačno znate ko ste i šta vas čeka. Miris pakla štipa nosnice.

Čakmarelo i Bigara nisu odmah primijetili, ali ja sam im usmjerenim, kratkim trzajem glave, ukazao na nožne prste stare konobarice. Moja stara navika: posmatrati nožne prste žena koje se kreću oko mene. Bili su to stari, odvaljeni, natekli, dlakavi i prljavi prsti sa prignječenim i bolesnim noktima na sebi. Crno i žuto iza nokata. Na takvim je stopalima stara konobarica svojevremeno išla ka glasačkoj kutiji. Poštovali smo njen politički izbor i doveli se do beznađa.

„Sad zamišljam da su umjesto ćevapa na tanjuru prsti konobarice.“ – rekao je Čakmarelo.

„I meni to stalno pada na pamet.“ – potvrdio je Bigara.

„Bit će da nas proganjaju prisilne misli.“ – rekao sam.

„Ne možemo dalje ovdje jesti.“ – rekao je Bigara.

Ostavili smo napola pojedene porcije, platili, i izgubili se među gomilom glasačkih tijela na buvljaku. U stomacima su se kotrljali ostaci ćevapa koji su nas podsjećali na bagave prste stare konobarice.

„Idemo do jedne druge konobarice.“ – sjetio se Čakmarelo.

„Mislim da računamo na istu.“ – obradovao se Bigara.

Krenuo sam za njima. Oni su bili mladi i brzo se prilagođavali stvarima. Morao sam kaskati za njima. To je bio jedini način da zadržim kakav-takav životni ritam.

Ušli smo u birtiju-kontejner na kraju poljane. Iza je bila samo rijeka. Sve je bilo tu: klimave stolice, prljavi stolovi, izbušeni stolnjaci i kič zavjese. Treštala je Ceca Ražnjatović – Veličković. Za jednim od stolova sjedila je ONA. Njeni nožni prsti bili su uredni, njegovani i pravilni. Kao i ostatak tijela. Dubokim, plavim očima govorila je mnogo više nego riječima. Brže smo varili ćevape. Čakmarelo i Bigara su je već poznavali. Nisam znao otkud i kako. Bila je laka žena. Sve za novac, novac za sve. Brzo je napustila stol gdje je sjedila s tri glomazna i dva mršava glasačka tijela. Čini se da su negodovali. Iako slobodno-glasačkih performansi, izgleda da nisu poštovali konobaričin izbor da napusti njihovo društvo i pridruži se nama.

„Šta je kurvo?“ – promumljao je jedan – „Nisu ti dovoljne pare što smo ti ostavili. Koliko tražiš još da ostaneš s nama?“

Djevojka je prećutala. Pravila se da se ništa ne događa. A događalo se. Čovjek koji je prozivao, ustao je sa stolice i krenuo k našem stolu.

„Kurvo!“ – sad je vrisnuo –„ Vrati se odakle si došla!“ Bio je pijan, prljav, gurav i – potpuno životno poražen.

Kako je, neotesan i grub, lik navaljivao na sve nas, morali smo reagovati.

„Čuj ljudino. Haj’ malo se smiri. Brzo odlazimo i sve će se vratiti na staro.“ – zamolio sam gotovo pokroviteljski.

„Za vas bi debili bilo bolje da niste ni dolazili.“ – njegova bratija se također ustala i krenula k nama. „I bi! – javljao se jedan od dolazećih. Mahali su rukama i pritiskali.

„DRŽ’!!!

NE DAJ!!!

UBIJ!!!

SLOMI!!!

Branili smo se. Zamahnuo sam rukom i žvajznuo jednog po glavi, pa po trbuhu. Neko me je udario pesnicom svom silinom iza uha. Zvonilo mi je u glavi, ali sam izdržao. Digao sam stolicu i vratio udarac. Onda još jedan, pa drugi, treći dok nisam pao. Pao sam, u stvari, od siline i množine udaraca koji su završavali na mojim sljepočnicama, očima i bradi. Ali sam ustao. Bili su iznenađeni. Sad sam bio uhodan. Izdržao sam najgore. Instinktivno sam gradio gard i plasirao precizne udarce. Dobio sam i osjećaj za prostor. Još malo i osigurat ću nam odstupnicu. Čakmarelo i Bigara su se tukli muški i činilo se da neće biti presudna brojnost pijanih protuha. I onda, kad sam pomislio da ćemo uspjeti, bejzbol palica mi je sijevnula oko glave. Udar je došao s mjesta i osobe na koje uopšte nisam računao. Bila je to konobarica. Protivnike je inspirisala mržnja, a ja sam mahao zato što sam morao i što nisam znao kako drugačije da se postavim.

Konobaričin udarac je presudio. Igrala je dvostruku igru.

Krajnji cilj bila je – pljačka.

Prvo su me skinuli do gola a onda potrbuške svezali za stolicu. Glava mi je visila kroz naslonjač, a koljenima sam bio oslonjen o prljav pod. Polijevali su me vodom da me probude iz polusvijesti.

„Mrcina! Koja mrcina! Dajte nož da ga prikoljem!“ – prijetio je jedan.

„Šta će nam mrtav?“ – zaključivao je drugi.

„Tako je.“ – složio se treći – „Smiri se. Trebaju nam njegove pare a ne život.“

„Kako ćemo ga prisiliti da nam donese pare?“

„Ja znam kako.“ –  ciknula je luda konobarica i otrgla pantale s prve protuhe koji se našao pored nje.

Bigara i Čakmarelo su također bili vezani za stolice, ali su sjedili i bili obučeni. Bio sam glavni predmet pritiska.

„Zašto ovo radiš?“ – pitao je Bigara.

„Ti da šutiš!“ – vrisnula je žena –„Dosta si me jebao bez para. Kakva sam ja kurva ako me jebu bez para?!“ – a onda je počela oralno zadovoljavati prvog propalicu pored sebe.

„Aaa… kurvo! Šta ti je?! Nikad mi nisi dala. Šta ti je sad?! Aaaa…“

Kad mu je digla ud nasadila ga je iza mene.

„Sad ćeš da jebeš ovog kapitalca sve dok nam njegovi momci ne donesu pare.“

Dođavola!!! Da me jebe!!! Ovaj idiotski, prljavi orangutan!!! – pomislio sam.

„NEEEEE!!!“ – vrisnuo sam grčevito stišćući guz – „Pare će doći, ali pod uslovom da me ne takne. Samo tako! Nikako drugačije! Jasno!!!“

„Onda ih odmah pošalji po novac.“ – kroz zube je procijedila konobarica – „Pet hiljada maraka!“

„PET HILJADA!!!“ – u glas su ponovile protuhe. Bili su glupi i jeftini. Kako sam mogao upasti u ovako glupu klopku.

Ružna kita klipana iza mene bila je pala.

„Ne raduj se.“ – rekla je konobarica –„Dovoljan je samo moj pogled da mu se digne kurac. A onda znaš šta te čeka. Pošalji ih po novce. Neka su za trideset minuta ovdje.“

„Bigara.“ – zovnuo sam –„U trećoj ladici drugog, manjeg stola u glavnoj kancelariji su novci. Tamo ima sedam hiljada i ponijet ćeš svih sedam. Šifra za otvaranje je 0041.“

Benevrek iza mene se radovao. Konobarica se radovala. Svi bilmezi smrdljive kafane su se radovali.

Momci su brzo otišli po novce, a ja sam ležao presavijen preko stolice, svezan i gol, umalo jeban od glasača čiji je glas sasvim vrijedio na prvim, drugim, trećim ili četvrtim slobodnim demokratskim izborima.

„Vahidine!“ – tako su zvali golonju iza mene – „Budi u pripravnosti. Vidimo li murjake preko poljane, imaš dovoljno vremena da ga odereš k’o krmka!“

„Ništa od tog ako ga Zinaida ne orosi. Neću imat s čim. Hajde mala! Nemoj da nas uhvate nespremne!“

„Ha ha ha ha ha ha aha ha aha ha ha!“ – orilo se zabačenom kafanom.

Aha ha ha ha ahaa ha ah ha ha ha…

Nakon što su momci donijeli novac, bili smo slobodni napustiti kafanu.

Šokirani, vozili smo se autom prema gradu. Niko nije progovarao.

„Gazda.“ – probio je tišinu Bigara – „Nisam mogao znati. Nikako nisam mogao znati.“

„Umjesto da jebem, ili gledam kako jebete, umalo sam nisam bio jeben.“ – rekao sam bez ljutnje i okrivljavanja – „Ha ha ha. Umalo nisam bio jeben“

Njima nije bilo do šale i nastavila se tišina. A onda sam uzeo telefon.

„Dobar dan. Mogu li dobiti inspektora Hadžića. Htio bih ostati anoniman.“

Dobio sam Hadžića.

„Inspektore Hadžiću.“ – govorio sam na vezu – „Na vrapčićkoj pijaci, kafana po imenu Bolero. Zadnja kafana preko polja, odmah uz rijeku…“

„Znam. Šta je s njom?“ – upitao je mirno inspektor.

„Odmah idite s pojačanjem. Tamo smo bili prisiljeni kroz trgovinu primiti falsifikovan novac. Prilično smo sigurni kako se radi o falsifikatima. I ne radi se o maloj svoti. Krenite odmah.“

„Hvala na informacijama. Krećemo iz ovih stopa.“

Čakmarelo i Bigara su me čudno gledali. „Momci,“ – rekao sam – „guzicu i novce nikad ne dajte za badava.“

Dan poslije u lokalnim novinama je izišao tekst o uspješnoj policijskoj akciji razbijanja kriminalne bande s područja Mostara koja se bavila distribucijom i stavljanjem u promet falsifikovanog novca. Falsifikati su bili vrlo kvalitetne i sofisticirane izrade. Vođa bande bio je označen inicijalima Z.A. Znao sam da je u pitanju Zinaida. Prezime protuhske kurve nisam znao.

Zatvorio sam novine i upalio televizor.

Digao sam noge na stol.

Upravo je išla moja omiljena dijaloška emisija: MOTRIŠĆA

Tema su bile žene. Pitao sam se kako bi se večerašnji gosti postavili prema ženi kao što je bila Z.A. kad bi se prema njima odnosila kao dan prije prema meni. Da li bi joj htjeli oduzeti pravo političkog glasa?

Pokušavajući doći do odgovora, udubio sam se u fantastične aluzije večerašnjih sagovornika.

 

Edin Husković
Autor 7.8.2013. u 09:14