Globalizacija u svijetu a kod nas nema stranih investicija

Povezani članci

• Nijaz Duraković o pisanju pojedinih portala (I): Hrvatska vojska bila je agresor!
• Boris Dežulović: Veliki vazal Fahro Radon-plaza. Pardon, paša
• Zlatko Dizdarević: Ukrajina – tko je tu izgubio glavu
• Dežulović: Kako je Mustafa ef. Grinch ukrao Bajram
• Kud svi Turci…
• Domobransko-ustaška ljevica i ustaško-domobranska desnica po dr. Zdravku Tomcu

Ne preostaje nam drugo nego mijenjati naše ponašanje. To neće biti nimalo lako. Prije svega neophodno je promjeniti i razjasniti političku situaciju u BiH. To je prvi i osnovni preduslov.
Ako bi se to uspjelo i dobile koalicije koje bi se okrenule ekonomskim i socijalnim problemima onda predstoji drugi korak: smanjenje administracije i budžetske potrošnje, kontrola utroška javnih sredstava, borba protiv kriminala, korupcije i koruptivnog lobiranja, jačanje pravnog sistema.
To bi moglo stvoriti podlogu za veći dolazak stranog kapitala. Do sada je to bio uglavnom bankarski, trgovinski i kapital iz energetskog, djelomično državnog sektora. Pri promjeni uslova krenule bi i neke druge velike evropske firme.

Piše: Ešref Zaimbegović

Globalizacija je pojam koji se u stručnoj a potom i u svakodnevnoj konverzaciji pojavio u posljednjih desetak godina a mogao bi se tumačiti kao kretanje kapitala, roba pa i ljudi, bez velikih ograničenja, praktično po cijelom svijetu. Značaju ovoga pojma je sigurno pridonijelo rušenje „željezne zavjese“ odnosno pad komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Evropi krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, ali i otvaranje i ubrzani rast velikih azijskih ekonomija, prije svega Kine i Indije, zatim Rusije i Brazila kao i  sukcesivno proširivanje Evropske Unije. Pojam globalizacije je u poslednjim godinama, posebno zbog finansijske krize dobio negativne konotacije, ali to ne utiče na važnost realnog kretanja kapitala.

USA i zapadna Evropa postaju zasićena tržišta a na drugoj strani troškovi proizvodnje su tamo značajno viši nego u zemljama istočne Evrope, Azije ili južne Amerike. Padom tzv. “ željezne zavjese“ otvorila su se, pogotovo za zapadnu Evropu, nova tržišta ali i mogućnosti otvaranja novih pogona u zemljama sa izrazito nižom cijenom radne snage.

Kapital je krenuo u novim pravcima a zemlje u koje je došao, uz moguće probleme koje sa sobom nosi (pitanje strategijskih grana privrede, sigurnost zemlje, vojna industrija,  bankarski sistem itd.), iz toga mogu prosperirati.

Strani kapital se pojavljuje u dva osnovna oblika: kupovinom već postojećih firmi i njihovom restrukturalizacijom i modernizacijom ili izgradnjom potpuno novih kapaciteta, kako se narodski kaže „na zelenoj livadi“ (u stručnom žargonu se upotrebljava engleski izraz „green field“).

Mnoge istočnoevropske zemlje su u posljednjih  dvadesetak godina uspjele izvršiti i restrukturalizaciju privrede  a proizvodnju koja je propala sa krahom tržišta bivšeg SSSR zamjeniti novim i modernijim tehnologijama. Za te privrede otvorila se i mogućnost plasmana na nova tržišta.

Češka Republika je jedna od zemalja koja je privukla najviše stranog kapitala. Možda je opravdana kritika da je previše investirano u grane vezane za automobilsku industriju ali to ne mjenja suštinu stvari.

Prelaskom „Škode“ u vlasništvo VWAG podignuta je proizvodnja sa 250.000 vozila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća na 600.000 vozila samo u tvornicama u Češkoj republici a „Škoda“ u cijelom svijetu planira proizvoditi jedan milion automobilu.

Osim toga u ČR su izgrađene dvije potpuno nove tvornice atomobila sa kapacitetom od po 300.000 automobila  godišnje  a u svaku od njih je investirano 1,0 milijarda EUR. Kapital je bio francuski, japanski i korejski. Dvije tvornice automobila su izgrađene u Slovačkoj.

Priliv stranog kapitala u ČR je u poslednjih deset godina u prosjeku iznosio 5,1 milijardi EUR godišnje.

Zašto se ne investira u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju?

Situaciju i probleme oko nedolaska stranog kapitala pokušaću opisati na primjeru Bosne i Hercegovine i djelomično zemalja u okruženju kao i poređenjem sa Češkom Republikom.

Bivša Jugoslavija je bila skoro dva puta veća od bivše Čehoslovačke a u odnosima sa inostranim firmama i poziciji na tržištima tadašnjeg „kapitalizma“ bila je u nesravnateljnoj prednosti.

Teški i krvavi raspad Jugoslavije ali i poslijeratni razvoj, pun nacionalističkih i separatističkih naboja koji traju do danas, gurnuo nas je desetine godina  unazad.

Kod nas malo ko investira i uglavnom manje sume. Tako prema podacima Centralne banke BiH i Agencije za promociju stranih ulaganja BiH u našu zemlju je od 2002. do 2011. g. priliv stranog kapitala bio oko 440 mil. € godišnje. Prema podacima narodnih banaka zemalja u okruženju u istom periodu su godišnja ulaganja u Hrvatsku bila oko 1,9 milijardi EUR, u Sloveniju su iznosila oko 980 miliona EUR a u Srbiji  1,8 milijardi EUR.

Kada ova strana ulaganja u € preračunamo na glavu stanovnika onda je redoslijed slijedeći:

ČR                                  501.000

Slovenija                         480.000

Hrvatska                         461.000

Srbija                             211.000

Bosna i Hercegovina         116.000

Politička nestabilnost i pravna nesigurnost

Kao što smo rekli u BiH se ulaže veoma malo. Kada bi se izdvojilo nekoliko krupnih, rekao bih državnih poslova, onda je ostatak skoro mizeran.

Prodaja nekoliko preduzeća u većinskom vlasništvu države (Rafinerija nafte B. Brod, RIT Gacko, Telekom Srpske) izazvalo je cijeli niz  primjedbi i nejasnoća, pogotovo zbog anonimne vlasničke strukture u nekim kompanijama, a govorilo se i o ekonomskoj i političkoj korupciji.

U proteklih 15 godina strani kapital je u BiH  najviše ulagan u području bankarstva, telekomunikacija i trgovine  koje su profitabilne ali zemlji ne stvaraju značajnu novu vrijednost. Bilo je sigurno i rizikovog kapitala koji je uz sve opasnosti dolazio da, relativno brzo ostvari profit i „pokupi kajmak“ kako kažu naši ljudi.

Kao jedan od razloga niskog ulaganja u BiH možemo uzeti činjenicu da i danas postoji značajan oprez zbog gubitaka koje su inostrani ulagači imali zbog rata u BiH. Više inostranih firmi (npr.VWAG, Saint-Gobain, SKF,) izgubilo je svoja ulaganja (koja su im djelomično nadoknađena od osiguravajućih kuća vlastitih zemalja). Osim gubitka posla i tržišta , u mnogo slučajeva, uništena je i  raskradena  zaostala imovina zajedničkih preduzeća.

Politička nestabilnost na području zapadnog Balkana je jedan od glavnih razloga zaziranja stranih investitora. Nestabilna situacija u Bosni i Hercegovini i stalne diskusije oko njene disolucije, kao i napeta situacija u Srbiji nastala osamostaljenjem Kosova, otvaraju mogućnosti novih, pa, u najpesimističnijoj varijanti,  i oružanih sukoba što kapital opredjeljuje da ide na druga, mirnija područja.

Bosna i Hercegovina je, nažalost, još uvijek u položaju poluprotektorata što joj ograničava neke njene državne kompetencije.

Na drugu stranu strani partneri veoma rijetko kontaktiraju sa organima države BiH. „Zaštitnu ruku“ na svemu drže entiteti. Niko ne želi izgubiti vlastitu poziciju i mogućnost „učešča“ u poslu. Sve se to pravda nacionalnim interesima. Čak i autoput C5, koji ima međunarodni značaj, nije moguće zajednički realizovati.

Veliki stupanj korupcije kao i prebujala administracija su dalji razlog malog ulaganja. Administracija je, pogotovo u FBiH, toliko nabujala da jede jednu polovinu budžeta.

Veliki problem i BiH i Hrvatske, kao poslijedica rata, je finansiranje boračke populacije i velikog broja penzionera. U okviru boračke populacije su, nažalost, silni otpori da se izvrši provjeravanje statusa borca ili žrtve rata što onemogućava da oni koji pravo na to imaju dobiju odgovarajucu naknadu. BiH i Hrvatska imaju najveći broj penzionera na aktivno stanovništvo u Evropi.

Strani kapital nije spreman plaćati poreze koji trebaju finansirati takvu administraciju i takvu budžetsku potrošnju.

Nerazriješena restitucija i povrat nacionalizovane privatne imovine, kao i nerješeno pitanje crkvene restitucije uveliko otežavaju ovo pitanje iako se u mnogim političkom proglasima pa i u nekim zakonskim aktima ističe nepovredivost uloženog stranog kapitala. Uprkos nizu donesenih zakona mislim da ne postoji pravna sigurnost stranog ulagača da mu neko neće upropastiti ili ukrasti njegov kapital.

Korupcija i kriminal

Političke elite u BiH  se ne mogu dogovoriti oko izbora strategijskih partnera i u godinama trajajućim, beskonačnim diskusijama odlažu rješenja u nekim veoma važnim privrednim granama.

Korupcija se ogleda u mnogim segmentima. Neriješena urbanistička i građevinska pitanja, zahtjev za desetinama potvrda i uvjerenja, dugo trajanje izdavanja dozvola, dugotrajnim sudskim postupcima, nemogućnost direktnog rješavanja problema bez uključivanja posrednika ili advokatskih kancelarija, itd.

Pitanje javnih nabavki i u BiH, a kroz posljednje afere se pokazuje, i u okolnim zemljama, je oblast visokog stepena zloupotreba i nedostatka kontrole. Milioni maraka, kuna, EUR odlaze u privatne džepove.

Ocjenjivanje rizika koje rade poznate svjetske agencije svrstavaju BiH u najkorumpiranije i najbirokratizovanije  zemlje u Evropi pa i u svijetu. Bolje ne stoji niti okruženje.

Kriminalne aktivnosti su svakodnevnica od šverca droge i oružja, preko prostitucije, do ubistava na ulici pa i ubistava poznatih ličnosti, do gospodarskog kriminala. Takva zemlja je za velike i stabilne svjetske kompanije opasnost i za njihov kapital i za njihove kadrove.

Lobističke grupe

Uticaj lobističkih grupa je veoma velik. U BiH a i Hrvatskoj je to npr. veliki lobi uvoznika ili  cestovnih transportera koji blokiraju otvaranje nekih proizvodnih kapaciteta koji su proizvodili prije rata ili blokiranje oživljavanja željezničkog transporta u BiH. Petnaest godina poslije završetka rata kroz Bosanski Šamac prođe tek poneki teretni voz.

Tipičan primjer lobiranja bio je oko najavljene  izgradnja prodajnog centra nejvećeg svetskog trgovca namještajem „IKEA“ u okolini Zagreba.

Prvo je počela diskusija oko toga je li lokacija za IKEA građevinsko ili poljoprivredno  zemljište, pa kad je IKEA saglasila sa pomjeranjem lokacije objavio se na HTV navodni zastupnik hrvatskih proizvođača namještaje sa informacijom da će izgradnjom centra IKEA 20.000 radnika industrije namještaja izgubiti posao.

Takvu notornu glupost može izreći samo neko kome je u interesu da IKEA ne dođe i da nema konkurencije na tržištu namještaja. Sa druge strane IKEA (iako prije svega ima interes na profitu) sigurno će poboljšati ponudu za konačnog kupca ali istovremeno može omogućiti nizu hrvatskih proizvođača namještaja i proizvoda za domaćinstvo da kroz njenu cjelosvjetsku prodajnu mrežu plasira i svoje proizvode ako su konkurentni.

Slično se dešavalo i sa Mc Donaldsom u Sarajevu gdje se godinama navodno nije mogla naći odgovarajuća lokacija.

Velike firme su već u našem susjedstvu ali nama teško dolaze. Nekada same neće ali vrlo često im mi pravimo nezaobilazne prepreke.

A mislim da je tačno to što je, prije par godina, figurativno  rekao Senad Avdić, glavni urednik Slobodne Bosne: „Tamo gdje je poslednja IKEA, tamo se završava Evropa“.

Kadrovi i infrastruktura

Dalji naš problem je nedovoljno izgrađena infrastruktura u BiH (manje od 100 km autoputa) i neosposobljena željeznička mreža.

Dostupnost i kvalitet zdravstvene zaštite u BiH je na posebno niskom nivou a zdravstvo je nažalost prepleteno mrežom korupcije.

Izbjeglištvom preko milion ljudi otišao je iz BiH i veliki broj veoma sposobnih kadrova koji su prije rata vodili niz naših preduzeća a sada rade širom Evrope na veoma odgovornim pozicijama. Zbog neperspektivnosti odlazi i veliki broj mladih,  obrazovanih ljudi.

Kadrovi su ustvari najveći kapital, a mislim da BiH ipak  raspolaže sa dovoljno mladih ljudi sa stručnim znanjima i znanjima stranih jezika koji bi mogli ponijeti odgovornost za dolazak stranog kapitala.

Ekonomski i poreski uslovi

Inostrana zaduženost BiH je relativno niska ali na veoma niskom nivou ekonomske aktivnosti. Zaduženost Hrvatske i Slovenije je veoma visoka i stvara već strategijske finasijske probleme.

BiH i Hrvatska se sukobljavaju sa veoma visokom unutrašnjiom nelikvidnošču gdje i državne firme plaćaju poslije pola godine ili devet mjeseci što za normalne poslovne odnose nije uobičajeno.

Poreski sistem nije stabilan a prisutne su velike utaje poreza i porezne malverzacije pogotovo na porezu na pridanu vrijednost.

Šta se može uraditi?

 Vidimo da negativni elementi daleko prevazilaze pozitivne strane koje BiH može ponuditi ( niski troškovi radne snage, energetski resursi, sirovine).

U konačnom rasuđivanju mislim da je gravirajući problem u tome što  naša politička elita još uvijek prije svega diskutuje o nacionalnim, teritorijalnim i historijskim pa tek onda o ekonomskim i socijalnim problemima.

I biračko tijelo, nažalost, iako daleko više trpi ekonomske i socijalne probleme nego politička elita ne uspjeva se otkloniti od svoga nacionalnog prostora i već godinama bira iste stranke, pa i iste ljude koji im ne uspjevaju donijeti poboljšanje situacije.

Izjave tipa:“Imamo svoju državu“ i danas imaju veliku prođu iako se od države ne živi. Hrvatska se od toga pomalo osvješćuje, ali u BiH, a posebno u RS, te izjave stoje visoko na pijadestalu. Mnogi političari sa tim navodno patriotskim stavom, sakrivaju svoju nesposobnost a i svoju korumpiranost i kriminal.

Češka Republika mnoge od gore navedenih problema nema ili ih uopšte nije imala (ratna razaranja, boračka populacija,).

Neke probleme je uspjela razriješiti, kao što  je pitanje restitucije  i stvaranja stabilnog pravnog sistema. Veoma stabilno je razdvojena politička, izvršna i sudska vlast.

Mirno su se razišli sa Slovacima i nemaju nikakvih nacionalističkih tenzija. Uticaj crkve je sveden na duhovna i karitativna pitanja što bi trebao i biti cilj.

Problem korupcije nažalost i dalje egzistira, prije svega u javnim nabavkama i upravljanjima sredstvima državnih preduzeća i institucija.

Infrastruktura je na odgovarajućem nivou (više stotina kilometara autoputeva, funkcionalna željeznička mreža – svaki sat brzi voz, telefonija i pristupnost mreže visoka). Organizacija zdravstva je na vrlo visokom, evropskom, nivou . Administracija je ponekad sporija ali se ne može poredit sa našom balkanskom.

Vrata stranom kapitalu su otvorena odmah nakon „plišane revolucije“ a već godinama postoji ustaljeni sistem potpore investiranju kako za strane tako i za domaće kompanije.

Takav priliv kapitala omogućio je, kako sam već naveo, restrukturalizaciju privrede i otvaranje novih radnih mjesta. ČR danas na 10 miliona stanovnika ima 380.000 nezaposlenih ili 9,5% aktivnog stanovništva, dok poslednji podaci pokazuju da Hrvatska ima na 4,3 miliona ljudi 358.000 nezaposlenih ili 21,2% aktivnog stanovništva a BiH 551.000 nezaposlenih ili vrtoglavih 44,4%

Potpuno sam ubjeđen da je veliku ulogu u takvoj poziciji Češke Republike (koja se ekonomski sve više približava prosjeku EU) odigralo i ulaganje stranog kapitala u postojeće i nove objekte, pogotovo u prerađivačkoj industriji.

Ne preostaje nam drugo nego mijenjati naše ponašanje. To neće biti nimalo lako. Prije svega neophodno je promjeniti i razjasniti političku situaciju u BiH. To je prvi i osnovni preduslov.

Ako bi se to uspjelo i dobile koalicije koje bi se okrenule ekonomskim i socijalnim problemima onda predstoji drugi korak: smanjenje administracije i budžetske potrošnje, kontrola utroška javnih sredstava, borba protiv kriminala, korupcije i koruptivnog lobiranja, jačanje pravnog sistema.

To bi moglo stvoriti podlogu za veći dolazak stranog kapitala. Do sada je to bio uglavnom bankarski, trgovinski i kapital iz energetskog, djelomično državnog sektora. Pri promjeni uslova krenule bi i neke druge velike evropske firme.

Dr. Anto Domazet, direktor Ekonomskog instituta Sarajevo kaže („Nezavisne novine 03.02.2009)“: „ Nije dovoljno samo davati podršku privatizaciji nego treba napraviti strategiju i aktivno podržavati one koji zapošljavaju nove snage, donose tehnologiju, otvaraju hale i povezuju se u klaštere. Ne treba podržavati trgovinu i bankarski sektor koje su same po sebi profitabilne i zbog toga same privlače ulagače. Naš problem je i nedostatak „green field“ investicija“.

Moguće je da je za sve to sada već kasno jer kapital iz srednje Evrope polako kreće dalje na istok za još nižim troškovima i nižim platama.

Sigurno je da kapital prije svega traži profit ali u sprezi sa dobro postavljenim uslovima taj kapital donosi dosta toga: nove tehnologije, nova radna mjesta, šanse za mlade menadžere i stručnjake, pomažu razvoj svoje okoline, mjesta.

Sigurno da mnoga dosadašnja iskustva sa stranim kapitalom  u BiH nisu pozitivna (problemi sa željezarom u Zenici, raskid ugovora sa ČEZ u Gacku, itd.) ali moja vlastita iskustva i saznanja govore da se još može mnogo dobiti, jer u BiH skoro da nemamo šta izgubiti.