Gojko Berić: Brisanje istine

Povezani članci

• Dva fudbalska/nogometna kluba na jednom stadionu?
• Kako je Mostar svjedočio fašizmu: Bijeli čaršafi 9. maja 1993.
• Čulić: Povratak antisrpstva
• Reagiranje: Očekujemo i zahtijevamo da se sporne “upute” isprave a odgovorne osobe sankcioniraju
• ŠVEDSKA NETOLERANCIJA
• Mišo Marić: ZA SVOJU DUŠU

Život i smrt dr. Mladena Stojanovića imali su sve elemente partizansko-komunističke filmske priče.

Federalna televizija i RTRS su prošle srijede, u gotovo istom večernjem terminu, emitirali igrani film “Doktor Mladen” bosanskohercegovačkog reditelja Midhata Mutapdžića, snimljen 1975. po scenariju generala i narodnog heroja Rade Bašića, u produkciji Studio filma Sarajevo. Nešto ranije, diskretno sklonjen u ponoćne sate, film je prikazan na prvom kanalu državne televizije Hrvatske. “Doktor Mladen” je svrstan među solidna ostvarenja u žanru partizanskog filma, osvojivši dvije Zlatne arene na tada prestižnom Pulskom festivalu – prva je pripala Ljubi Tadiću za glavnu mušku ulogu, a druga Ljubiši Samardžiću za sporednu. Pored Tadića i Samardžića, u filmu je igrala brojna ekipa poznatih jugoslovenskih glumaca, među kojima su bili Pavle Vujisić, Husein Čokić, Ana Karić, Zijah Sokolović, Jelena Žigon, Zaim Muzaferija, Uglješa Kojadinović, Rudi Alvađ, Vanja Albahari i drugi. Reditelj Mutapdžić umro je tokom snimanja, pa su film dovršili njegovi asistenti. Ni većina ostalih aktera ovog filma nije više među živima, nestao je utopijski svijet koji su fanatično stvarali revolucionari kakav je bio dr. Mladen Stojanović, nestala je zemlja koja se zvala Jugoslavija, i sve je to već daleka prošlost, ali je ostao taj film, jedno od svjedočanstava antifašističke borbe u Bosni i Hercegovini.

Život i smrt dr. Mladena Stojanovića imali su sve elemente partizansko-komunističke filmske priče. Rođen 1896. godine u porodici pravoslavnog sveštenika u Prijedoru, Stojanović je završio studije medicine u Beču. Vrativši se u Prijedor, posvećuje se brizi za siromašne. Liječio ih je besplatno, odlazeći i u najudaljenija sela na Kozari, što mu je donijelo veliki ugled i poštovanje u narodu. Ljevičarske ideje bile su njegovo prirodno opredjeljenje, pa je 1940. primljen u KPJ. Tri godine ranije bio je prvi na listi petorice kandidata iz prijedorskog kraja, ali ga je Đuro Pucar, navodno, brisao, rekavši: “Ne trebaju nam buržuji.” Doktor je, naime, igrao tenis, vozio crveni kabriolet i imao kuću u Dubrovniku. Došavši na vlast, ustaše ga hapse kao komunistu, ali je Mladen uspio pobjeći iz prijedorskog zatvora i prebaciti se u kozarska sela. Samo nekoliko dana kasnije Partija mu povjerava rukovođenje ustankom na Kozari.

Davno sam se prestao baviti “partizanskim legendama”, znam da one danas malo koga interesuju. Naprotiv, u modi je revizija prošlosti, sa kojom su danas suočene sve zemlje bivše Jugoslavije. Ključna strategija kojom se opravdava ovaj historijski revizionizam  sastoji se u žigosanju komunizma kao zla ništa manjeg od onoga kakav je fašizam. Međutim, nisam mogao ostati ravnodušan prema jednoj internetskoj svinjariji i novinskom šlamperaju. Naime, neki pametnjaković je za potrebe interneta maštovito “ozvaničio” sadržaj filma “Doktor Mladen” tako što je napisao: “Doktor Mladen Stojanović, liječnik iz Prijedora, vođa je pobunjenika na Kozari i karizmatična ličnost koja je uspjela okupiti mnogo seljaka. Za spas Kozare od neprijateljskih snaga, on organizira veliku odbranu u kojoj sudjeluje više hiljada ljudi. Njegov način ratovanja urodi plodom, jer uz sva nastojanja, neprijatelj nikako ne može uloviti takozvanog Crvenog doktora. Međutim, ne samo da će poginuti veliki broj ljudi već će se pokazati da je jedan od doktorovih povjerljivih ljudi izdajnik spreman na sve…” U jednoj drugoj internet-jedinici tekst ove verzije “pojačan” je tako što je istaknuto da je riječ “o vrlo opasnom, uz to i vrlo inteligentnom vođi pobunjenika”.

Ovako sročena najava Mutapdžićevog filma objavljena je, koliko sam mogao vidjeti, u svim vodećim dnevnim listovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U njoj se ne pominju partizani, Nijemci i ustaše, iz nje se ne naslućuje velika njemačko-ustaška ofanziva na Kozaru i užasno stradanje naroda tog kraja, ne vidi se ko se za šta bori, a za partizane se upotrebljava isti naziv kojim su ih nazivali Pavelić i Hitler. Ako bi se iz citirane najave izostavili pojmovi Prijedor i Kozara, kao i ime glavnog junaka, ona bi isto tako mogla poslužiti i kao najava nekog filma o Robinu Hoodu ili o čuvenom slavonskom hajduku Jovi Čarugi, odmetniku i razbojniku koji je 1925. obješen pred tri hiljade ljudi u Osijeku.

Televizijske priloge u dnevnim listovima obično pripremaju mladi novinari. Oni ne moraju biti poklonici ni revolucionara ni antifašizma, ne moraju znati za bitke koje je dr. Mladen Stojanović vodio na Kozari i Podrgrmeču, gdje ga je, kako je zapisao Branko Ćopić, “dočekala šuma barjaka i nepregledna masa seljaka i omladine”, vjerovatno nikada nisu čuli za pjesmu: “Ide Mladen, vodi partizane/ razveo ih na sve četir’ strane”, ne moraju znati da su ga njemački komandanti zvali “Crveni doktor”, da su ga četnici uvukli u zamku i početkom aprila 1942. mučki ubili i, konačno, da je u avgustu te godine proglašen za narodnog heroja. Ali, to nikome ne može biti opravdanje za površnost i nepoznavanje povijesti vlastite zemlje, kao i elementarnih pojmova, kakvi su, u ovom slučaju, fašizam i antifašizam.

Ako ponovo pročitate najavu filma “Doktor Mladen”, citiranu u ovoj kolumni, shvatićete sa koliko je vještine sažeta jedna blasfemična konstrukcija, koja ne samo što “poništava” fašizam i antifašizam iz četrdesetih godina prošlog stoljeća već ove pojmove zamjenjuje izrazima koji nemaju blage veze sa tim istorijskim fenomenima. Ne tvrdim da je ova blasfemija namjerno uključena u strategiju brisanja istine, ali ozbiljne novine, bez obzira na političku orijentaciju, ne mogu sebi dozvoliti laž, površnost i neznanje, jer tako i svoje čitaoce čine sebi sličnim.

Oslobođenje