Gojko Berić: Nek komšiji živi krava!

Povezani članci

• Nenad Bunjac: ZOMBI APOKALIPSA U BALKANSKOM TROKUTU
• Predrag Kojović: Na ekstremizam odgovoriti otvorenim društvom
• Amel Tuka imao četvrto najbolje vrijeme u kvalifikacijama na 800 m
• Presuda u Srbiji zbog ratovanja u Ukrajini, pa ponovo na front
• Srpski svet je „original falsifikata“ Ruskog sveta
• NNNI: Nećete nas napraviti idiotima

Foto: Tanjug

Neopravdano odsutni Željko Komšić napravio je još jedan gaf, ovog puta na štetu vlastite države.

Vrativši se sa završne runde maratonskih briselskih pregovora, kada je svima izgledalo da od sporazuma Beograda i Prištine nema ništa i pošto je Catherine Ashton izjavila da su oni, što se Evropske unije tiče, završeni, premijer Ivica Dačić smogao je hrabrosti da kaže naciji u lice da Srbija nema prijatelja na Zapadu i da se zemlja “nalazi u živom pesku”.

Ali, zar Bosna i Hercegovina nije u sličnom, ako ne i gorem položaju? Evropska unija je u svojoj politici prema našoj zemlji došla do zida i ne zna šta dalje da radi. Kako tvrdi naš stari poznanik, bivši visoki predstavnik Miroslav Lajčak, jedni predlažu novi zajednički aranžman, dok drugi smatraju da nema smisla truditi se više. Ostala je Amerika, ali i ona se polako povlači sa najisturenijih pozicija. Na takav zaključak upućuje činjenica da je vreli bosanski krompir predan ambasadoru Moonu, nemoćnom, u krajnjem slučaju i nepozvanom da rješava probleme koje ne mogu ili neće da riješe zavađeni domaći vlastodršci.

Uostalom, sa političkim prijateljstvima valja biti oprezan. Ona su uvijek bila privremena. Vječni su samo interesi. Historijsko iskustvo ne potvrđuje bogzna kakvu brigu pravoslavne Rusije za Srbe, ali uprkos tome, ona u njihovoj nepokolebljivoj iracionalnosti stoljećima traje kao njihov moćni i prirodni zaštitnik. A Rusija je suviše daleko da bi to, čak i kad bi joj bilo u interesu, mogla biti. Slično je i sa Iranom i Turskom. Dvije velike islamske zemlje jesu prijatelji Bosne, tačnije Bošnjaka, ali one su daleko. Daleka voda ne gasi požar. Nije li onda najprirodnije da Srbija i BiH, kao prvi susjedi, pruže jedna drugoj ruku prijateljstva i budu jedna drugoj od pomoći, a ne na štetu? Srbija ima moralnu obavezu da u tome neštedimice prednjači, jer je Miloševićev režim nanio BiH tragediju od koje će se decenijama oporavljati.

Prošlonedjeljni sporazum Beograda i Prištine o statusu srpske zajednice na sjeveru Kosova označen je u međunarodnim krugovima kao historijski za cijeli region. U tome, po običaju, ima dosta pretjerivanja, ali nije isključeno da tako i bude. Iako će, iskreno govoreći, još dosta vode proteći dok se balkanski narodi ne okrenu budućnosti. Poljubac gospođe Ashton sa Ivicom Dačićem i Hashimom Thacijem još dugo će predstavljati simbolično sjećanje na taj 19. april, koji je takoreći trenutno relaksirao političke odnose na Balkanu. Bolje prilike za posjetu Bakira Izetbegovića i Nebojše Radmanovića Beogradu nije moglo biti. Neopravdano odsutni Željko Komšić napravio je još jedan gaf, ovog puta na štetu vlastite države. Svima je poznato da među članovima državnog vrha ne vlada bogzna kakva iskrenost, ali kad je riječ o ovako ozbiljnim misijama, kakva je ova beogradska, lični hirovi su nedopustivi. Političari ponekad moraju biti spremni da progutaju i živu žabu, ako je to od općeg interesa. Nažalost, Komšić nije u stanju da obuzda vlastite emocije, pa je prije dvije ili tri godine, na jednu političku, tipično velikosrpsku provokaciju iz Beograda uzvratio: “Onaj ko dirne u Bosnu i Hercegovinu dobiće ne samo po prstima već i po nosu”. A to je retorika koja je iz evropskog političkog diskursa nestala zajedno sa hladnim ratom.

Nebojša Radmanović se u Beogradu ponio očekivano kalkulantski. Svoje stavove sveo je na banalnu frazu da se “na Balkanu nikada više ne smije ponoviti dvadeseti vijek”. Za razliku od njega, Bakir Izetbegović je bez kalkulacija ušao u ring sa predsjednikom Nikolićem i rekao mu sve što mu leži na srcu, a što Nikolić ne voli da čuje. Sadašnjost je bitna, budućnost još bitnija, ali u neraskidivoj vezi s njima stoji nedavna prošlost. Nije mu pritom bilo ugodno da svog akademski obrazovanog sagovornika podsjeti da na političkoj karti Evrope ne postoji država pod imenom Republika Srpska, već je to entitet u sastavu Bosne i Hercegovine. Sve je to Nikolić primio k znanju i s razumijevanjem, ali utisak je da ga, što se toga tiče, ni Vladimir Putin ne bi mogao da opameti. Posjetu Izetbegovića i Radmanovića Nikolić je doživio kao simboličan “povratak starih prijatelja u Srbiju, jer Srbija ne može sama”. Čovjeka je gotovo nemoguće prepoznati. Da li je to onaj isti Nikolić od prije samo mjesec dana? Ili je dojučerašnji Nikolić, nosilac zvanja četničkog vojvode, koje mu je podario ovlašteni četnik Vojislav Šešelj, najzad shvatio da najbolje prijatelje treba tražiti u prvim susjedima?

Ipak, reći kako su Sarajevo i Beograd ovog utorka zauvijek zakopali ratne sjekire, bilo bi neoprezno. Iako je BiH tuđe dvorište, Srbija je u njega, počev od 90-ih godina prošlog stoljeća, ulazila kako je htjela, najprije tenkovima, a nakon krvavog rata otvorenim političkim, ekonomskim i kulturnim pokroviteljstvom nad Republikom Srpskom, kao Miloševićevim “ratnim plijenom”. To je postalo konstanta vladajuće srpske politike. S druge strane, sarajevski mediji, a njihovim posredstvom i ovdašnji političari i intelektualci, zlurado su se bavili raznim događajima i pojavama u Srbiji, uz prastaro geslo “nek komšiji crkne krava”. Vrijeme je da svako izađe iz tuđeg dvorišta i počne se baviti svojim. A u svakom od ta dva susjedna dvorišta, kao i u svim drugim balkanskim dvorištima, ima toliko svakakvoga smeća da ga jedna generacija, ova današnja, sama ne može ukloniti. Što se Srbije tiče, kosovski Srbi iscrpljivaće je politički, ekonomski i finansijski, ona će biti njihov talac sve dok ne prizna da je Kosovo takođe tuđe dvorište, druga država, i da više nije njena briga.

Teška su vremena i teški dani i za Srbiju i za BiH. Prva nije u stanju da radikalno raskine sa vlastitom prošlošću, a druga, kako ironično primjećuje gospodin Lajčak, “stabilno nazaduje”. I jednoj i drugoj državi prijeti “loša beskonačnost”, koja već traje i kojoj je moguće odrediti početak, ali ne i kraj. Zvuči paradoksalno, ali danas ništa tako snažno ne povezuje ove dvije zemlje kao ta “loša beskonačnost”, iako je Srbija trenutno u blagoj prednosti.

Oslobođenje