Gojko Berić: Politički bankrot

Gojko Berić
Autor/ica 3.4.2014. u 20:15

Gojko Berić: Politički bankrot

Vladajuće nacionalističke stranke su još u Daytonu otele građanima BiH državu. One nikada nisu imale ekonomski i socijalni program. Umjesto toga, biračima su nudile prošlost i “stare zasluge”, a da javnost nikada nije preispitala ni njihovu prošlost, ni njihove “stare zasluge”. Ništa drugo im neće ponuditi ni na oktobarskim izborima. A narod neka odluči hoće li i dalje živjeti u prošlosti ili će liti znoj na putu u budućnost.

Piše: Gojko Berić, Oslobođenje

Nisu bile prošle ni dvije ili tri godine od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a strani novinari koji su me, kao i tokom rata, posjećivali u priličnom broju, gotovo u pravilu postavljali su mi isto pitanje: Šta će za deset ili dvadeset godina biti s Republikom Srpskom?

Nisam tada shvatao zašto ih, pored tolikih drugih stvari, interesuje samo polovina Bosne i Hercegovine, i to one koja je utemeljena na kostima i masovnim grobnicama bošnjačkih, djelimično i hrvatskih civila. Nije ih mnogo zanimao kvalitet oktroisanog mira koji je čuvalo 60 hiljada pripadnika NATO-a, povratak izbjeglica, sloboda kretanja, pokretanje proizvodnje, zaštita ljudskih prava ili funkcionisanje države. Davao sam im svakakve, mahom anegdotske odgovore kojima oni, naravno, nisu bili zadovoljni. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, postajalo je sve jasnije da iza njihove radoznalosti za sudbinu Republike Srpske stoji pitanje dugoročnog opstanka Bosne i Hercegovine. I kao da se, kad je riječ o špekulacijama te vrste, od tada do danas ništa nije promijenilo. Naprotiv, podgrijavane i spolja i iznutra, provokacije o ”roku trajanja” Bosne i Hercegovine ubrizgavaju se kao otrov u politički organizam zemlje koja ionako pati od hiljadu problema.

Taj otrov često dolazi iz medija, sa stranica beogradske i zagrebačke štampe, pa sve do velikih svjetskih listova. I kao da pritom svi prepisuju jedan te isti tekst o tome da etnička mržnja u Bosni i Hercegovini ima duboke istorijske korijene, da je dodir kršćanstva i islama u njoj imao katastrofalne posljedice, da je protekli rat bio tako surov zato što su čitave generacije odrasle mrzeći pripadnike druge vjere i nacije, da danas i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci pate zato što moraju živjeti zajedno i da ih na okupu jedino drži prisila međunarodne zajednice. A kad se takve i slične teze ubacuju u politički i javni život, onda priča o reformama i evroatlantskim integracijama postaje nemotivirajuća. Stav jednog Henrija Kissingera o tome odavno je jasan: Bosnu i Hercegovinu treba podijeliti! Bivši visoki predstavnik u našoj zemlji Paddy Ashdown nedavno kaže: “Bosna i Hercegovina je u opasnosti da potone!” Zabrinut je i njegov prethodnik, Wolfgang Petrich. Poslije bitke svaki general je pametan.

Tamo gdje je politička situacija loša, ni ekonomske i socijalne prilike ne mogu biti dobre. Još nije jasno kakav će biti učinak pobune nezadovoljnih građana začete 7. februara u Tuzli i Sarajevu, ali nekom posebnom optimizmu teško da ima mjesta. Politički problemi su ipak na prvom planu. Nesposobna i neodgovorna politika je majka svake krize, sve do općeg haosa. U percepciji koja vlada u krugovima evropske i američke administracije, bošnjačka politika važi kao unitaristička, srpska kao separatistička, a hrvatska kao autonomaška. A pošto su im ciljevi neostvarivi, svaka od njih je u sudaru sa one dvije druge. Zapad je godinama pokušavao da pronađe neku magičnu formulu koja bi zadovoljila sve tri etničke opcije, ali su vladajuće garniture redom odbijale sve ponude, uključujući i čuveni američki “aprilski paket” reformi. Svaka od tih ponuda imala je preambulu koja je glasila: “Mi smo tu da vam pomognemo, ali odgovornost je na vama”. Tako je dejtonski eksperiment doživio potpuni politički bankrot, a račun podjednako dijele ovdašnje političke elite i međunarodna zajednica. A one su ga, kao što je to običaj u politici, proslijedile građanima na naplatu. Ali, šta da se radi? Evropa neće dovesti ovdje vojsku koja bi domaće političare natjerala da rade u interesu države i njene zajednice, jer bi tek to vodilo “ukrajinizaciji Bosne”, kako zlurado pišu neki svjetski listovi.

Analizirajući političke prilike u našoj zemlji, neko se ovih dana ponovo sjetio starog Kissingera, tvorca američke doktrine “apsolutnog pragmatizma”. Pošto je apsolutna pravda nedostižna, Kissinger smatra da ne treba gubiti vrijeme tragajući za rješenjem kojim će svi biti jednako zadovoljni, već za takvim kojim će svi biti jednako nezadovoljni!? Ne pozivajući se na Kissingera, ali vjerovatno imajući na umu njegovo pomenuto načelo, otpravnik poslova američke ambasade u Sarajevu, Nicholas Hill, izjavio je prije nekoliko dana kako SAD stoje na stanovištu da, što se tiče Bosne i Hercegovine, ukidanje entiteta, kantona i distrikta Brčko, kao i rekonstrukcija Federacije BiH ne dolazi u obzir, tačnije – da se Sjedinjene Države protive tom eksperimentu. Evidentno je da politička kriza u tom slučaju ostaje naš usud, nešto poput davno započete loše beskonačnosti. Stare strukture, koje su godinama na vlasti, nikada neće provesti teške i bolne reforme, a čak ako na oktobarskim izborima i siđu s političke scene, što je malo vjerovatno, mi nemamo ljude koji su sposobni za takav podvig.

Učinivši glavne aktere krize “podjednako nezadovoljnim”, izjava gospodina Hilla samo je pojačala političke strasti i vatru bespoštedne predizborne kampanje. Kako bi svoju devetogodišnju priču održao u životu, Milorad Dodik i dalje prijeti referendumom o otcjepljenju Republike Srpske, sada već u vidu ultimatuma: Ili konfederalna Bosna i Hercegovina ili nezavisna Republika Srpska! Dragan Čović, koji obično slijedi Dodika, ali uvijek idući korak-dva iza njega, više ne pominje ni treći TV kanal, a kamoli treći entitet, ali spremno kaže: “Bez jednakopravnosti hrvatskog naroda Bosna i Hercegovina ne može opstati”.

Vladajuće nacionalističke stranke su još u Daytonu otele građanima BiH državu. One nikada nisu imale ekonomski i socijalni program. Umjesto toga, biračima su nudile prošlost i “stare zasluge”, a da javnost nikada nije preispitala ni njihovu prošlost, ni njihove “stare zasluge”. Ništa drugo im neće ponuditi ni na oktobarskim izborima. A narod neka odluči hoće li i dalje živjeti u prošlosti ili će liti znoj na putu u budućnost.

Gojko Berić
Autor/ica 3.4.2014. u 20:15