ENG
Goran Sarić: BiH-prvaci svijeta!
Autor/ica
Povezani članci
U pauzi Olimpijade, pokatkad gvirnem vijesti. Odmah se nanerviram. Tri petine domaćeg kupleraja, jedna svjetskih belaja i kurvaluka, vremenska prognoza i sport! O kulturi ni rečenice! Ičeg lijepog – ni na vidiku!
A na Olimpijadi – svega i svačega. Najviše me je obradovao fantastičan uspjeh Andie Mureya: prvo britansko tenisko zlato nakon stotinu godina!
Što se tiče naših – a za mene su to svi iz bivše Juge – pratim ih, ali sam prilično ravnodušan. Nagledao sam se ja već svu silu tih igara bez granica. Osim toga, rat mi je, uz ostalo, donio i averziju prema čestim iskazivanjima šovinizma kod sportista-osvajača medalja, i još mnogo više kod “zagriženih”, hiper-patriotski nastrojenih sportskih komentatora i trenera. Njihovi vatreni pokliči često skoro da nemaju nikakve veze sa sportom.
Osim toga, ja više skoro nikog ne znam od tih naših mladih ljudi iz bivše mi domovine. Treba mi puno vremenada skužim šta, ko, kako. Često nemam ni volje, ni koncentracije za to. Pa, hladan k’o boza, I ljut na sebe što je tome tako, šutke zurim u ekran, dok ukućani, naročito Tibor, vrište I skaču na svaki gol, koš i preskočeni centimetar tih naših. I, kao, mojih.
A ima nekog vraga i u onoj da je sport ogledalo stanja u jednoj zemlji. Sporadični uspjesi naših istočnih I zapadnih susjeda iz ex-YU više su dosezi uprkos, nego zahvaljujući tamošnjim sistemima.
Kakav sport – takva i zemlja. Recimo, bosanskohercegovačka delegacija na Olimpijadi bila je veoma “mršava”. U međuvremenu od nje, prema očekivanjima, ništa nije ostalo. Svi su već napustili olimpijsko selo i vratili se svojim kućama. Osim, valjda, onog ministra sporta koji je u olimpijsku delegaciju na volšeban način uvrst i svoju ćerkicu. Da “mala” malo vidi svijeta.
Dok para za trenera talentovane plivačice iz Trebinja, koliko čujem, nije bilo.
Rijetko “aminujem” nešto što urade ovi iz Republike Srpske, ali im sad kapu dižem. Barem na oštrom protestu protiv takvog mnistrovog ponašanja. Njihova prijetnja o prekidu svih veza sa Olimpijskim savezom BiH je druga, svima znana, priča. Tui m je ministrov bezobrazni nepotizam došao, da tako kažem, kao kec na desetku.
Nemoć naših olimpijaca da se ravnopravno nose sa vodećim sportskim zvijezdama svakako ima veze sa stanjem u zemlji iz koje dolaze, pa i sa onim tv-dnevnicima opisanim na početku ovog teksta. Zemlja u kojoj je važnije da komšiji crkne krava i koja, mada siromašna k’o crkveni miš, na olimpijadu šalje odvojene tv-ekipe, ni ne zaslužuje ništa bolje od tavorenja na dnu dna svih modernih tokova: političkih, ekonomskih, pa, evo, i sportskih.
A običnom svijetu za utjehu ostaje ona Kubertenova: “Važno je učestvovati”. Ili, u prevodu sjajnog, legendarnog Mladena Delića: “Naš takmičar je zuzeo izvrsno 78. mjesto!”
Ima i gore. Jutros, za doručkom,majka mi pokazuje odrezak od posljednje penzije: 395,95 maraka. Ni dvjesta eura. Učiteljica. Skoro četrdeset godina radnog staža – radial je, iz nužde, i u ratu, u skloništu dajući časove iz drugarstva i poštenja malim “pilćima”. Učenicima koji je i danas s poštovanjem pozdravljaju, pomognu da, onako stara, do kuće donese ceker sa špecerajem.
Ni četristo maraka. A može još biti i sretna. Jer, koliko ih je, u Bosni i Hercegovini da ni toliko nemaju. Koliko nezaposlenih, na pravdi boga otpuštenih, bolesnih – bez para za struju, lijekove, bolnicu…
Kao za ovaj tekst naručena dođe mi naslovnica iz jutrošnjeg “Oslobođenja”: fotografija ministra Špirića s njegovim rashodovanim službenim autom, audijem Q7. Cijena? Prava sitnica: 220.000 KM! Malo je ostario (audi, ne Špirić, on nikad ne stari), pa ga treba zamijeniti. Još skupljim i “bjesnijim”, naravno.
Da je on jedan. No, Špirić je samo jedan iz čitave plejade onih koji, kao, rade za ovu zemlju. I čija bijesna kola troše k’o papirne maramice. Da parafraziram jednu divnu lirsku pjesmu: “Nigdje toliko pacova, kao u uvali moga djetinjstva”.
No, što bi rekao jedan drugi stari pjesnik: “Ko zna zbog čega je to dobro?”
Jer, barem smo u nečemu prvi.
Autor/ica
