Goran Sarić: Dvije vreće drva

Autor/ica 13.2.2012. u 12:10

Povezani članci

Upravo se vraćam iz popodnevne šetnje. Na zamrznutom jezercetu kližu se, grakću i gaču patke i labudovi. Vrište razdragana djeca, sve pod budnim okom njihovih roditelja.

Nevješt klizavici, pažljivo zaobilazim “ mršave” ostatke snijega. Kako je drugačije u mom zavičaju, cijeloj bivšoj Jugi! Zameteni putevi, auta, stable i kuće, sve pod debelim sniježnim pokrivačem. Do obližnje prodavaonice – sat prćenja!

S Boračkog stižu vijesti o snijegu “ debelom” dva metra. Tamošnji poznanik kaže da je, prije 2-3 dana, do komšijske kuće, udaljene jedva pedesetak metara, prtio punih pet (5!) sati.

Ljudi se strahovito boje onoga što dolazi nakon otapanja ovolike snježine: poplave, klizišta, nova kataklizma.

Ipak, žao mi je što prošle sedmice ne odoh kući. Ovakvo nevrijeme doživljava se veoma rijetko, možda i samo jednom u životu.

I pored razloga za brigu, ovih me “ bijelih” dana bodre poruke iz zavičaja. Tako prijatelj, bivši radioamater, piše da se nekako probio do naše kuće, do moje majke. I zafrkava: “Ja mislio: žena neraspoložena, ucvijeljena, žedna i gladna, a ono kod nje fešta! Komšije, muzika, iće i piće. Raduje se, valjda, što ti nisi došao!”

Mislim se: zezaj ti, zezaj. Samo nek’ si ti njoj otiš’o!

A kad sam je nazvao, moja Natalija stvarno k’o ptičica: “Sine, znaš šta mi se danas desilo?” Pa, i ne čekajući da zaustim, nastavlja: “Doš’o moj učenik Samir, s njegovim karatašima, da mi očisti stepenice, i proprti stazu do glavnog puta.”

Tu joj je glas zadrhtio.

“Što plačeš, bona”, upitam, osjetljiv na njene suze.

“Ma, ništa, ‘nako.”

A meni vruće oko srca.

Sutradan na fejsu zateknem novu poruku. Mlada raja iz rodnog kraja. Ni zarez nisam promijenio:

Jutro, ekipa! Akcija “Građani nisu sami” i dalje traje.. Upravo je u štabu akcije zaprimljen poziv za pomoć naše starije sugrađanke koja stanuje na Vardi i molba je usmjerena ka opasnosti na krovu, odnosno snijegu koji pritiska njenu kuću i koji treba pod hitno ukloniti. Svi koji su voljni pomoći – muškarci – da se jave na mobitel 061-610-127 do 12 sati danas. Organizovat ćemo posjetu i pokušati riješiti problem…-

Sjetim se Titove unuke Svjetlane Broz. Cijelu je ovu našu nesretnu zemlju prošpartala da bi zabilježila ratne priče dobrih ljudi u vremenu zla. Onih koji su u vunenim vremenima priskočili u pomoć bližnjima, često ni ne znajući za njihovo ime i prijeklo. Sad joj neki skroz drugačiji ljudi, blizanci ovog vremena, nasrću na dom. Hoće li je ova vlast znati zaštititi? Ne znam. Iskreno se nadam.

Kad je već o dobricama riječ, moram reći da sam se razočarao držanjem Čede Jovanovića na nedavnoj polemici s Dodikom Strašnim. Previše se, brate, ponavljao, previše galamio, upotrijebio premalo pravih argumenata da verbalnim nokautom dokrajči bahatog laktaša iz Laktaša. A najviše me je iznerviralo Dodikovo provociranje Jovanovića da navede barem jednoga Bošnjaka koji je, kao nesretni Trebinjac Srđan Aleksić, pritekao u pomoć komšiji druge vjere.

Mogao je, kao mlad i obrazovan čovjek, ako ništa drugo, ono iz radoznalosti, pročitati Svetlaninu knjigu. Tada bi mu se ukazala druga strana moje zemlje – zatrpana, poput sadašnjeg snijega, debelim naslagama mraka. Pa bi lakše, bez ijednog povišenog tona, dokrajčio “najvećeg Srbina na planeti”.

Velikog – i to mu je sva veličina! – oko dva metra.

Kao da zna da opet nešto piskaram, sinoć me zove majka: “Sine, znaš li ko mi je sinoć poslao dvije vreće drva?”

“Ko?”

“Čamil Herić, onaj moj učenik iz Grabovaca.”

Znam ga. On nam je, još dok sam bio dijete, svakog petka, bez pare i dinara, donosio svježa jaja, krompir, kajmak.

Mati nastavlja: “ Znam da imaš, veli, ali nek’ti se nađe. Ko zna koliko će ovaj kijamet potrajati.”

A majka je u tom bošnjačkom selu učiteljevala prije više od pedeset ljeta. Voljeli su se. Uvijek je ostala dobra s njegovim mještanima, a najviše sa Ćamilom. Dobrim čovjekom u lijepim, ali i u lošim vremenima.