ENG
Goran Sarić: Lova za lopove i džihadisti – return no wanted!
Autor/ica 👤Goran Sarić
Izdvajamo
- citiram kratku kolumnu poznatog pisca Arnona Grunberga u dnevnom listu Volkskrant. Mislim da je u tih nekoliko rečenica, hvala majstoru pera!, mnogo toga stalo: Mnogo je buke nastalo oko izjave gospodina Ruttea da je bolje da nizozemski džihadisti poginu u Iraku ili Siriji nego da se vrate u Nizozemsku. Zar ne bjesni rat protiv ISIL-a? Razne zemlje NATO-a podržavaju taj rat, Amerika iz zraka, Njemačka šalje oružje Kurdima. U ratu jedna vojska, čak i vojska koju šalju demokratski izabrani političari, pokušava da pobjedi neprijatelja, što će reći, da pobije neprijateljske vojnike. Može se reći da doktrina NATO-a glasi da vojnici ISIL-a moraju biti pobijeni. Rutte iznosi ovu doktrinu i dobija po prstima. To mnogo govori o našem licemjernom stavu u vezi sa ratom. Mi hoćemo rat, ali krv ne smije izbiti na vidjelo. Svakako, političari često s prefinjenom ironijom govore o ubijanjima. Rutte je dovoljno mudar da shvati kako prefinjena ironija nije jaka strana Holanđana.
Povezani članci
Foto: Reuters
“Kvaka” je, kao i uvijek kad su ovakvi “suncokreti” u pitanju, u političkim motivima. Sad kad mu je, pod uticajem afere s masnim “honorarom” za ološ opala ionako mala popularnost, Rutte bi najednom da se igra ekstremiste. Da ukrade koju stotinu glasova notornom Geertu Wildersu, i to kod onih glasača koji još nisu odlučili: hoće li glasati desno, ili još “desnije”. Ako to nije licemjerstvo i providni politički oportunizam…
Holandiju ovih dana trese predizborna groznica. Naredne će sedmice biti održani regionalni izbori. Oni određuju sastav Eerste kamer, neke vrste “donjeg doma” ovdašnjeg parlamenta, koji koči ili, pak, daje “zeleno svjetlo” mnogim važnim prijedlozima i zakonima kojima onda definitivnu sudbinu određuje Tweede kamer, iliti “gornji dom”.
No, kao i svugdje u (zapadnom) svijetu, ovi izbori ne bi polučili toliko pažnje da oni, namjerno ili slučajno, ne idu uz dva velika politička skandala. Oba bi mogla imati velike posljedice na preoblikovanje političke mape u zemlji lala i kanala. A da su već, u političkom smislu, bili pogubni za neke važne “face” sa ovdašnje političke arene – to je više nego jasno. Provjereno, minjet!
No, pođimo redom. Suočeni sa vrtoglavim padom popularnosti, izazvanim nizom nepopularnih odluka, koalicioni partneri u Vladi , liberali (VVD) i socijaldemokrati (PvdA) sada pokušavaju da nekako poprave stvar. No, “asocijalni socijalci” su već odavno zabrljali na gotovo svim poljima. Sad već i slijepci vide da se kod njih uvijek radi(lo) samo o skupljanju poena. Golom o(p)stanku na vlasti. Bez principijelnosti, plana, vizije – o “kičmi” i stavu da i ne pričamo.
Sad još i te afere kod liberala.
Prva se tiče nagrade koju je Ministarstvo bezbjednosti svojevremeno, još 2001, godine, isplatilo jednom informantu, notornom Ceesu H., za informacije o “krupnim ribama” iz amsterdamskog podzemlja. Ne zna se, zapravo, kako je afera baš sad došla u žižu javnosti, ali je zaprepaštenje javnosti izazvala informacija iz dobro obavještenih krugova da se radilo o skoro 5 miliona ondašnjih guldenčića! No, do prije dan-dva aktuelni ministar bezbjednosti Ivo Opstelte je odlučno tvrdio da se radi o puno manjoj svoti. A kad su ga u parlamentu pitali da to i dokaže, svijetla obraza je ustvrdio da su se dokazi “zagubili”! Kako reče vođa socijalista Emil Roemer: “Kad običan čovjek izgubi dokaze o plaćenom porezu, odmah mu za vrat sjedne finansijska policija. Ovdje se radi o velikim parama – a dokaza nigdje?!”
Završni udarac Opstelteu i tadašnjem ministru Fredu Teevenu, koji je onomad i sklopio deal s Ceesom H., zadao je informantov advokat, i to u jednom veoma gledanom talk show-u. On je, naime, direktno pred kamerama pokazao kopiju priznanice, dokaz da je Ministarstvo njegovom klijentu na ime spomenute usluge, tj. informacija, prebacilo ni manje ni više nego 4,7 miliona guldenčića! Toliko je novca Država prebacila na kriminalčev račun.
Sinoć je uslijedio epilog: i Opstelte i Teeven, koji je isto imao visoku funkciju u Vladi, podnijeli su neopozive ostavke.
Ovo je jedna od stvari zbog kojih mi je drago što živim ovdje. Kad pravo zabrljaš – ode. Nema ti spasa. A dolje, u rodnoj grudi, možeš, bogami, za tuđe pare u svoj vrt okretati tok rječice, maloljetnom sinu-genijalcu darovati milione kredita narodnih para, žariti i paliti – i nikom ništa. Uj’o vuk kenjca.
No, druga, mnogo veća i nama interesantnija frka izbila je nakon jedne prošlonedjeljne izjave premijera Fred Ruttena. Ova politička “jegulja”, prefriganac ispran u stotinu voda je, naime, u jednoj debati izjavio kako je, što se njega tiče, bolje da se NL-džihadisti koji odu da se bore na strani ISIL-a ne vraćaju kući. “Bolje je da poginu tamo, nego da se vrate u Holandiju”, doslovno je izjavio Rutten.
“Misli ti šta hoćeš, ali on ima moj glas,” veli mi jutros kolega, prevodilac sa engleskog. I lukavo se smješka. Zeza se. Iskušava me. Ali znam i da, makar i u šali, izgovara ono što misli ogroman broj Holanđana.
iskreno rečeno, ne mogu a da mu ne dam za pravo. Barem djelimično. Ne govorim, naravno, o zaluđenoj djeci, golobradim momcima koje fanatici mame da odu tamo, na front, i nemilosrdno se obračunavaju sa stvarnim i izmišljenim neprijateljima. Te djece mi je žao. I, svim srcem se nadam da se ona mogu izliječiti od “virusa” agresije i isključivosti.
Ne, govorim o onima koji ih navode na taj put, iliti, što bi rekao kosati brđanin, “autostradu pakla”. Njih mi apsolutno nije žao. Po strani od neosporne krivice Amerike i Zapada za sve što se dešava na Bliskom istoku – ti krvoloci neka, i što se mene tiče, ostanu tamo gdje su i pošli. U ratnom požaru koji su dijelom sami zapalili. Dead or alive – return no wanted.
Međutim, kod Ruttena me smeta nešto drugo. Koji su njegovi motivi za ovakvu izjavu? Zašto je odjednom pooštrio retoriku u vezi sa holandskim džihadistima, naišavši time na zgražanje velike većine ovdašnjih političara? Do juče je, barem na riječima – i to baš uz pomoć dvojice ministara “u odlasku” – činio sve da džihadiste spriječi u pokušaju da se pridruže ISIL-ovim trupama na Bliskom istoku. Govorkalo se čak i o neustavnom, prisilnom oduzimanju pasoša tim ljudima. Otkud sad odjednom ovakav obrat?
“Kvaka” je, kao i uvijek kad su ovakvi “suncokreti” u pitanju, u političkim motivima. Sad kad mu je, pod uticajem afere s masnim “honorarom” za ološ opala ionako mala popularnost, Rutte bi najednom da se igra ekstremiste. Da ukrade koju stotinu glasova notornom Geertu Wildersu, i to kod onih glasača koji još nisu odlučili: hoće li glasati desno, ili još “desnije”. Ako to nije licemjerstvo i providni politički oportunizam…
A što se tiče licemjerstva, najbolje da, za kraj, citiram kratku kolumnu poznatog pisca Arnona Grunberga u dnevnom listu Volkskrant. Mislim da je u tih nekoliko rečenica, hvala majstoru pera!, mnogo toga stalo:
Mnogo je buke nastalo oko izjave gospodina Ruttea da je bolje da nizozemski džihadisti poginu u Iraku ili Siriji nego da se vrate u Nizozemsku. Zar ne bjesni rat protiv ISIL-a? Razne zemlje NATO-a podržavaju taj rat, Amerika iz zraka, Njemačka šalje oružje Kurdima.
U ratu jedna vojska, čak i vojska koju šalju demokratski izabrani političari, pokušava da pobjedi neprijatelja, što će reći, da pobije neprijateljske vojnike. Može se reći da doktrina NATO-a glasi da vojnici ISIL-a moraju biti pobijeni. Rutte iznosi ovu doktrinu i dobija po prstima. To mnogo govori o našem licemjernom stavu u vezi sa ratom. Mi hoćemo rat, ali krv ne smije izbiti na vidjelo.
Svakako, političari često s prefinjenom ironijom govore o ubijanjima. Rutte je dovoljno mudar da shvati kako prefinjena ironija nije jaka strana Holanđana.
Autor/ica 👤Goran Sarić
