ENG
Goran Sarić: Razgledanica iz Bremena (Tajna vinskog podruma)
Autor/ica
Povezani članci
Predveče odlazimo u poznati bremenski muzej, KunsHalle.
Nisam ljubitelj velikih muzeja, pogotovo u gradovima koje rijetko posjećuješ. Jer, vremena malo, a izloženih umjetnina bukadar. Čovjeku u glavi najčešće ostane samo zbrka, a u srcu žal što nema više vremena da pažljivije prouči sve te umjetnine. Zato mi je, recimo, u Parizu puno draže otići u Muzej D’Orsay nego u Luvr: manje, kompaktnije, preglednije – lakše „svarljivo“ za posjet od nekoliko sati …
Ni ovdje nije drugačije. Stoga „brzinom svjetlosti“ jurimo kroz slikarstvo srednjeg vijeka, period čiju umjetnost – unatoč tolikim hvalospjevima kritičara, brda knjiga i visokoparnih analiza – nikada nisam volio. Žurimo ka impresionistima: Édouard Manet, Claude Monet, Edgar Degas, Camille Pissarro, Alfred Sisley, Henri de Toulouse-Lautrec, Pierre-Auguste Renoir en Paul Cézanne… Sve sami geniji kičice. Ali, čini mi se – nemojte me hvatati za riječ! – relativno malo doista značajnih dijela.
Pažnju mi privuče nešto drugo. Na jednom zidu, među uljima iz, čini mi se, baroka, pažnju mi privuče portret koji već na prvi pogled tu ne spada. Kao prvo, za razliku od drugih, prilično tanak, srebrnast okvir. A kao drugo, slika djeluje nekako suviše realistično. Na “pravoj” slici, uokvirenoj tamnim drvenim okvirom: starija žena u crnini, rumenih obraza i smrknutog, pomalo melanholičnog pogleda.
Žena na slici do nje je mnogo mlađa. I ona ima bijelu kapicu na glavi i rumene obraze, ali pogled joj je odlučan, čak pomalo drzak, a usne malo napućene, kao da je bašzaustila da nešto kaže. Boje svijetle, gotovo živahne
Primaknem se da bolje pogledam: ono prvo je doista slika, ulje, a druga je fotografija nekog meni nepoznatog autora!
U KunsHalle ima još takvih neobičnih kombinacija: u drugoj sali, između dva krasna pejsaža: televizor, i to uključen, s programom na nekom od njemačkih kanala!
Dobar fol, naročito u svjetlu onog što sam maločas kazao. Koliko nas projuri kroz muzejske prostore škljocajući fotoaparatima? A šta smo, zapravo, vidjeli?! Šta doista osjetili, brzajući kraj tolike ljepote?! Ovakvi “trikovi” nas mogu zakočiti, barem na trenutak zaustaviti u nezasitoj jurnjavi za još, još, još…
Zato, ne samo u muzejima: kad naiđeš na nešto vrijedno, trebaš stati, i upijati. Upijati!
***
Da bismo se nagradili za ovoliko bazanje, uveče napokon odlazimo u gradski podrum, Ratzkeller. Na ulazu opet provjeravamo cijene, da nam se docnije ona michellin-zvijezda ne bi razbila o novčanik. Doista su veoma prihvatljive, pa se veselo, laka koraka spuštamo niz stepenice.
Skoro je puno. Šefica sale, krupna, debela plavuša, mrka pogleda i odlučnog kroka, vodi nas do velikog stola u dnu sale, na čijem na drugom kraju već sjedi jedan par. No, ovdje to očito nije problem. Veži konja đe ti aga kaže. Šutke sjedamo za astal.
Osvrćem se oko sebe. Velika prostorija, ali bez nekog luksuza. Ni publika, sudeći po odjeći, nije baš ekskluzivna. I taman bih se u mislima vratio u davne studentske dane, i divni podrum nekadašnjeg hotela “Beograd” u centru Sarajeva, preko puta današnje knjižare Buybook, da mi se pogled ne “zalijepi” za stare, ogromne, krasno izgravirane vinske bačve. Poput rimskih kapitela, pružaju se duž cijele sale. Kakvo li se rajsko vino u njima krije?
Otkad sam čuo za ovo mjesto, želim ga kušati. Nestrpljivo se osvrnem oko sebe, tražeći konobara.
Međutim, kako to često biva, ono što žarko želiš ti često na neobjašnjiv način u posljednji čas pobjegne. Jer, kad mi se iznad glave napokon stvorila ona bíka – samo joj kolt, umjesto novčanika, za pasom fali! – ušeprtljam se, i od svog tog golemog izbora nepoznatih vina na koncu biram – veliku kriglu piva! Tu nikad ne mogu mašiti, tješim se jalovo.
Uvijek sam zazirao od uniformi, pa i konobarskih.
Supruga me samo prijekorno pogleda i naruči, bezbeli, vino. Rajnski rizling.
Da se zna ko je gazda.
Stid me je, priznajem.
Ali, kad smo se dobro nabumbili, gorčine polako nestaje. Sprala ju je doista dobra, stara germanska bira. Šutimo i bohtimo. Mislim na prijatelja iz Vranovaca kod Slavonskog Broda. Vinar. Baš danas mu je kirvaj. Isprazne i očiste garažu, postave stolove, zakolju pajceka, unajme svirače, pozovu susjede, pa do zore. Udri! Ne bi se on ni ovdje, u ovom raju grozdaluka, zastidio: vino crno, a svijetlo i bistro poput rozea. Naoko lagano, a prevarljivo: već ti se nakon druge čaše uši zacrvene i jezik odriješi, a kad pođeš da ustaneš: noge k’o olovo! A da ga popiješ i litricu-dvije, u glavi bistar, sutradan lagan k’o ‘tica.
Ljepota od vina.
***
Kasnije se, u hotelskoj sobi, ispostavlja da ona čudna odluka u vezi s pivom i nije bila toliko loša. U kupatilu me, naime, u lavabou napunjenom hladnom vodom, čekaju dvije flaše omiljenog westmalle dubbela od 7% alkohola. Tamno i teško, a pitko – teče niz grlo kao medovina!
Iznurena od hodanja i dobre klope, Darija odmah zaspi, i prede kao mačka. S otvaračem bližim od olovke, tiho otvaram drugu flašu i gledam, kasnije će se ispostaviti, istorijsku tekmu iz Berlina: Njemačka-Švedska.
U prvih sat vremena Švabe totalno rasture Zlatana & Co. Vode sa 4-0. Žao mi žutih, ne samo zbog Ibrahimovića – crnokosog, stasitog, “tipičnog”Šveđanina.
A onda, veliki preokret. Za ciglih pola ure (fudbalske) kulture Švedi čine ono što je do sada bilo rezervisano samo za “orlove”. Daju “gas” i dok si rekao “keks” jedan za drugim postižu četiri gola!
Komentator samo što ne roni suze.
Podignem flašu u zrak, i ovdje, na njemačkom sjeveru, tiho nazdravim Švedima. Dosta su Švabe u zadnji čas, uz sve druge, i nas stizali i prestizal! Ko bi gori, sad je doli, što bi rekao Ivan Gundulić. Neka i oni bar jednom budu donji. Baš kao onaj siroti mago iz basne o četiri bremenska svirača.
Eto, i po tome će mi ovaj grad dugo ostati u sjećanju.
Autor/ica
){kind=link}