Grad na vodi, kad sve spava

Povezani članci

• Mit o Halijardu
• Tri bosanskohercegovačka HDZ-a
• Željka & Želimir d.o.o.
• DAN KADA (JOJ) MOZAK UTRNE
• POGLED IZBLIZA: Milanović i Plenković konačno se slažu, nacionalistički huligan Dodik za obojicu je – državnik
• KOSTELA

 foto: flicker

(nešto kao putopis…)

 1.

 

***

 

Kruškica, Neđir i Bog koga nema(m)

Slijećem. Vrijeme isto kao na sjeveru. “Zubato” sunce, vjetar “brije” sarajevskom pistom. Klima u Staroj dami – Mediteran je, srećom, još uvijek izuzetak – postaje sve ujednačenija. Sve češće, ako ovdje slini, onda i tamo kiši, a kad grije – svugdje grije.

Još samo da se i debljina sirotinjskih buđelara bar za milimetar približi onim bogataškim… Ali, na to ćemo, (ne samo) po Pikettiju, morati dooobro pričekati. “Krepaj kenjče dok otava rodi”, rekli bi moji Hercegovci.

Elem, na nekako tužnom, golom aerodromu me kao i uvijek, osmijehom vrijednim bar pola dukata, dočekuje Imenjak. Miran. Strpljiv. Vedar. Vrijedi mu, valaj, ćehra ma i cijelog zlatnika!

Malo docnije, u maloj, ljupkoj kući Jocinih Sarića, sa onim starim vratima koje je stric dotegario čak sa Boraka i ne bi ih, veli strina, dao ni za stoput skuplja, srčemo kafu i pijuckamo rakiju krûšku, sve kroz prozor “mjereći” malu bašču s raspupalim šljivama, jabukama i kruškama.

“Je li ovaj nektar s one kruškice tamo, u uglu,” još uvijek, od leta, lijen i u glavi, i na jeziku, upitam Gorana.

“Ma jok! Ova je od đeda Neđe, sa Boraka. Kad god odemo gore, metne nam u gepek koju flašicu.”

Đed Neđo je otac strine Maline. Časna je to starina koja se nakon rata sa ženom prva vratila na Borke, odakle su se devedeset i neke morali seliti u “svoje” krajeve. Naredba onih što nemaju preča posla nego da crtaju granice i poštenom svijetu zagorčavaju život. K’o da ga gledam: osamdeset i peta, a još momak! Poljodjelac i tesar, još ore, kopa i sadi, teše, kleše i, evo – veoma važno! – peče prvoklasnu rakiju. Od koje, veli mi strina, dobar dio pokloni putnicima-namjernicima, ali starim komšijama, Bošnjacima. “Jaranima”, kako ih Neđo zove.

Sad se oni koji ne znaju ovu, svijetlu stranu Bosne i Hercegovine zaimbrete, a ja se uvijek sjetim vrlog Predraga Matvejevića i njegove tvrdnje da je Evropa, kasnom i nedostatnom pomoći Bošnjacima i svim bosanskohercegovačkim patriotima propustila možda i posljednju šansu da podrži nešto što bi se moglo nazvati: evropski islam. Jer, rodio sam se i odrastao tamo, i niko me ne može razuvjeriti u to da mi, Bosanci i Hercegovci, više ličimo jedni na druge nego na – ma koliko bliske i drage – našu pravoslavnu, katoličku i muslimansku “braću” iz drugih krajeva Balkana, pa i šire.

Nego, o đedu Neđi je nedavno izvrstan film snimio moj bivši kolega iz Srednjoškoskog centre “Bratstvo i jedinstvo”, poznati naš dokumentarista Dinno Kassalo.

http://www.bhrt.ba/bht1-emisije/doku-iza-ugla/religijski-doku/u-slavu-zivota-12-04-2015-2/

To je oda radu, upornosti, druženju, vedrini… Film se nekakoako i zove: “U slavu života”. Zapravo je centralni lik mladi pravoslavni paroh Milan Bužanin, koji desetak godina nakon rata dolazi u Konjičku parohiju. Ova parohija je nekad imala oko 7000 vjernika, a danas ih je oko 300, uglavnom starije dobi. Dvije pravoslavne crkve izgrađene su za vrijeme austro-ugarske monarhije, jedna u Konjicu, druga u selu Borci.

Paroh je, kaže, izuzetno zadovoljan životom u Konjicu. Narod ga prihvatio,tu mu je i porodica, s kolegama drugih vjera takođe ima dobre odnose. On i katolički sveštenik odnedavno čak skupa idu na sahrane i sprovode. Da je više takvih primjera, i to utroje…

Nego, dobri Neđir, za koga me veže nekoliko lijepih anegdota iz mladosti, na jednom mjestu u filmu veli otprilike ovako: “Vidi me, bliži sam devedesetoj nego osamdesetoj, a još radim k’o mladić. Skoro da uopšte ne osjećam teret godina!“

Iz prikrajka ga gleda žena mu Radojka. Gleda, puši, i šuti.

 

 

***

 

Sutra imam čak četiri promocije. Zato tog dana ostajem u Sarajevu i spavam kod Envera. Rijetko se viđamo, prilika je… Pošto večeras dokasno ima predavanja, čekam ga pred Filozofskim, i gledam mlade student(ic)e kako ulaze i izlaze iz aule mog bivšeg „faksa“. Sjetim se lijepog unutrašnjeg parka, biblioteke, čitaonice. Sjetim se i pokojnog pjesnika i rusofila Vlade Srebrova, sjajnih čitanja koje smo pravili u „Književnom klubu Mak Dizdar. Nadam se da ih ova mladost ovdje, što ponosno šparta predamnom, i sada pravi.

Poslije, nas dvojica i Enverova prijateljica, smorena od pospremanja kuće starog momka, dugo sjedimo, i „cevčimo“: ja neko loše vino koje, budala, sam izabrah, a on domaću rakiju.

„Svileni“ kvazizapadnjak, i od rakije sam se odvikao.

Kad je prijatelj otišao da isprati djevojku, kroz prozor dugo zurim u brdo Žuč, po kome se moj hrabri drug, Mendela pred mojim vratima, ne tako davno žestoko ganjao s četnicima. Koliko se tu, na tome stratištu, mlade krvi isprolijevalo? Koliko, tim povodom, majki zaplakalo?

A što? Kad sad sve sagledam, i vidim šta je od ove lijepe zemlje napravljeno: nizašta.

Boga mi moga, koga nemam – nizašta.

Nego, evo i pjesma:

Mendela pred mojim vratima

 

1. E. Kazazu

Tek što napustih opkoljeni grad,

na vrata majčinog doma pokucao plav, nabijen muškarac

u maskirnoj uniformi.

“Je li Vam sin kod kuće?”

Noge su mi se odsjekle, pričala docnije mati.

Pitao jesmo li dobro,

je li nas ko dirao.

(U čaršiji, tada, gomila tužnih priča:

granate, krv, snajp, i nož,

zlo, zlo. ZLO! – posvuda.)

Kad mati,

vazdan na suzi laka,

stade da plače,

na čudnome licu –

isturene jagodice i bokserski nos,

a žive, mekane oči! – sinu mrvičak osmijeha:

“Neka, bako, bogati! Evo, zapali.”

Nije je mogao, žmaračicu, bolje počastiti,

moj hrabri drug,

ratnik s Kobilje Glave.

Ispili oni tako,

jednu, pa drugu ječmenušu,

fildžan viška, dobardan za namjernika,

tajni grb moje zemlje što u blato fašizma,

k’o u grob od guste ilovače tone

kad je ovaj svugdje,

osim na Balkanu,

debelo poražen.

I rastali vrelo,

k’o da se znaju bukadar godina!

Tri dana poslije prestalo je pucati.

On joj je, mnijem, donio mir,

čudni Mendela pred mojim vratima.

Jedne smo večeri ovoga ljeta,

pod vedrim nebom Boračkog,

sa šakom dobrih ljudi,

opet pili,

žestoko,

kao nekada.

Čuv’o mi leđa, i tada,

kad posrnuh,

umalo ne padoh na očevim basamacima.

Položio, potom, u postelju,

pažljivo,

kao mati kad bepče u zipku spušta:

da ne prokmekne.

Da san mu ne razbije,

u param,

i u parčad.

Goran Sarić