Granično pitanje – bilateralni problem ili problem EU?

Dr. Jožef KUNIČ
Autor 13.2.2018. u 09:39

Izdvajamo

  • Primjećujemo, da na području regije nema tradicije odnosno kulture kompromisa. Ko postigne kompromis, taj je popustio i on je »looser«. Iako bi možda kompromis bio dugoročno dobar, možda bi donio znatne pozitivne rezultate, mogao bi kratkoročno za političara, koji ga je postigao, biti poguban.

Povezani članci

Granično pitanje – bilateralni problem ili problem EU?

Dr. Jožef KUNIČ – član Međunarodnog instituta IFIMES, počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO) i bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj

Svađe oko granica su besplodne i služe političarima za pridobivanje političkih poena, raspiruje se čak nacionalističke strasti što je posebno na Balkanu opasno. Posebno otežava situaciju i djelovanje pojedinih političara, koji od racionalnog i za budućnost države neodloživog pitanja prouzrokuju, da je pitanje granice pitanje mita. Ne traže kompromise nego se bore za svetu stvar, za stvar ponosa i nacionalne supstance. Po Bull-u konflikt postaje »non-negotiable« i rješenje jedne strane mora prevladati nad drugom, jer kompromis nije moguć. Postoji stalna opasnost, da takav neriješen konflikt pređe iz latentnog stanja u realan konflikt. Na Balkanu to nije nemoguće.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, redovno analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu. Ambasador dr. Jožef Kunič, član Međunarodnog instituta IFIMES, počasni predsjednik Slovenskog društva za međunarodne odnose (SDMO) i bivši slovenski ambasador u Iranu i Francuskoj analizira sporna pitanja granica i postavlja pitanje, da li se pri tome radi o bilateralnim problemima ili problemima EU.  Njegov članak »Granično pitanje – bilateralni problem ili problem EU?« objavljujemo u cijelosti.

 

Raspad dvopolarnog sistema u vrijeme hladnog rata i prelazak u monopolarni te u kasnijem periodu vraćanje, koje sve više pokazuje multipolarnost uređenja ostavio je za sobom mnoga neriješena pitanja, koja su prije bila latentna i zbog autokratskih uređenja nisu mogla doći u prvi plan. Sada su takva pitanja sve aktualnija, pokazuju se kroz porast nacionalizama, fašističkih ideologija i u rastu terorizma. (Kunič, 2017)

»Na rubu bivšeg Sovjetskog saveza – od Alžira do Koreje i od Finske do Balkana –prisutni  su znakovi nestabilnosti, refeudalizacije i produbljivanja samosvijesti. Tamo su pred izborom, da li ste za uređen kozmos ili pljačkašku asimetriju. « (Bajrektarević 2017)

»Stabilokracija« ili »mafiokratski« režimi

Posebno je slaba situacija na Balkanu. Prostor bivše Jugoslavije je danas u takvom stanju, da se dugoročno na njemu ne može održati stabilnost. Čak politika „stabilokracije“, to je uzdržavanje korumpiranih mafiokratskih režima, koji sa svojom servilnošću prema Americi omogućavaju njenu prisutnost na Balkanu, je dovela do isteka roka svoje upotrebljivosti. (Nikolić 2017)

»Međunarodna politika, koja se bazira na interesima nije nužno perfektna, ali njena prednost je u tome, da može ograničavati konflikte, o razlikama je moguće pregovarati i moguće je pronaći kompromis. U suprotnosti sa takvom politikom je u slučaju međunarodne politike, koja se bazira na konfliktima u pogledu socijalnih, ekonomskih ili religioznih razlika, konflikta nije moguće ograničiti, nije moguće o njemu pregovarati i konflikt ostaje sve dok jedna strana ne prevlada nad drugom.« (Bull, 1990)

Na području Zapadnog Balkana su mnogi konflikti, tokom devedesetih godina prošlog stoljeća u novonastalim državama takve prirode, da imaju miris nacionalizma, religije, različitih socijalnih uvjeta, ukratko su takvi, da je postizanje kompromisa praktično nemoguće. Pročitati možemo čak, da se „igra dobro poznata bizantijska kladionica oplođena sa testosteronskim nacionalizmom – izvana izgleda dobar, a kod kuće se priprema za nepopuštanje“ (Potič, 2017). Primjećujemo, da na području regije nema tradicije odnosno kulture kompromisa. Ko postigne kompromis, taj je popustio i on je »looser«. Iako bi možda kompromis bio dugoročno dobar, možda bi donio znatne pozitivne rezultate, mogao bi kratkoročno za političara, koji ga je postigao, biti poguban.

Neriješena granična pitanja balkanskih država

Sasvim sigurno najvažniji međunarodni problemi u novonastalim balkanskim državama su problemi neriješenih pitanja granica. Skoro sve države, koje su nastale na području bivše SFR Jugoslavije, susreću se sa tim problemom. Ti problemi pogoršavaju međusobne odnose između država, koje taj problem imaju i to ostavlja konkretne posljedice u slabijim ekonomskim odnosima. Neriješeni problemi smanjuju ocjene politične stabilnosti što posredno, a znatno utječe na međunarodni kreditni rating, a time i na cijenu zaduživanja. Svaki granični spor može eskalirati u ozbiljniji spor, što povećava političku nestabilnost u obje u sporu upletene države. Neriješena granična pitanja iskorištavaju ekstremne politične stranke i politički ekstremisti, koji na pretjeravanju pri prikazivanju graničnog problema, pridobivaju političke poene te imaju u osnovi veliki interes, da se granično pitanje ne riješi. Dobar primjer je granično pitanje između Slovenije i Hrvatske, gdje su bili granični incidenti dogovarani između dvojice političkih protagonista i na taj račun su obojica dobivala glasove birača.

Riješiti granično pitanje je teško. Opozicija često pripisuje tom pitanju simbolički ogromnu važnost i vladajućoj poziciji time moćno otežava posao. Usprkos tome, da se ponekad radi o minornom problemu, prikazuje se kao da se radi o pitanju svete zemlje i zbog toga je pitanje nedodirljivo. Faktički radi se o pitanju, kojeg mogu riješiti državnici, vrlo teško političari. Dodatna otežavajuća okolnost rješavanja tog pitanja je činjenica, da poštena granica na postoji. Granica je rezultat kompromisa, koji su mnogo bolji kada bi ostali neriješeni. Mnogo puta se upotrebljava i argument, da među pojedinim evropskim državama granica ponegdje nije jasno utvrđena, pa sa time žive bez poteškoća. To je istina, kada se radi o područjima, koja život ljudi ne ometaju, koji za normalan život nemaju neke posebne važnosti. Takvih situacija na Balkanu nema i takvi izgovori su neozbiljni.

Bilateralni ili širi sporovi

Sporovi, još posebno oni o granicama, su inače faktički bilateralni sporovi, a u globaliziranom svijetu je teško govoriti, da spor između dvije države nema širih konsekvenci. „Na prvi pogled svađu između dvije male balkanske države u pogledu morskog teritorija nije vidjeti kao nešto važno u okviru većeg evropskog čak globalnog konteksta, ali poslije temeljite analize utvrdimo, da slučaj rješavanja hrvatsko-slovenskog spora ima važne posljedice za ideološku – stratešku ravnotežu moći unutar EU.“ (Korybko, 2017)

Slovenski teritorij je u posljednjem stoljeću bio vojno napadnut i djelomično okupiran od strane svih njenih susjeda. Potencijalne mogućnosti za ozbiljne svađe i dakle prepreke za dobrosusjedske odnose su bile velike. A od vremena poslije 2. svjetskog rata Slovenija je u okviru svojih mogućnosti aktivno djelovala u smjeru zaista dobrih susjedskih odnosa i do sada se nije upuštala u sporove sa susjedima, koji bi prouzrokovali veću štetu zbog ustrajavanja na nekim simbolično važnim pitanjima. To se odražavalo u stalnom djelovanju u smjeru pravnog uređenja slovenskih državnih granica. Načelo poštivanja međusobno potpisanih sporazuma, posebno ako su još bili ratificirani, je temelj slovenske vanjske politike.

Za cijelu regiju Zapadnog Balkana je zanimljiv primjer rješavanja državne granice između Slovenije i Hrvatske. Dana 20. jula 2001. godine bio je parafiran sporazum između Vlada Slovenije i Hrvatske, nazvan Drnovšek-Račan (Sporazum 2001), koji nije bio ratificiran, od strane hrvatskog Parlamenta odbijen i suprotstavljanje tom sporazumu bilo je odskočna daska za uspon stranke, koju je vodio Ivo Sanader (HDZ) i sa argumentom da sa borbom za svetu zemlju dobiju izbore. Isto se događalo na slovenskoj strani. Predstavnici opozicije su se bacali u rijeku, svađali sa predstavnicima hrvatskih organa i tako osiguravali glasove birača. Prvaci desnice su se dogovarali o incidentima na moru, jer je to odgovaralo objema stranama.

Snažnim angažiranjem EU, koja je očito željela, da među članicama EU nema neriješenih graničnih pitanja, je između Hrvatske i Slovenije 4. novembra 2009. godine potpisan Arbitražni sporazum (Arbitražni sporazum 2009). Nezavisni međunarodni Arbitražni sud je trebao riješiti spor, obje države su se obavezale, da će odluku poštivati bez obzira kakva ona bude bila.

Hrvatska se očito bojala, da će odluka za nju biti nepovoljna. Iskoristila je zvučne snimke razgovora, kojih ne bi smjelo biti i počela razlagati, da sporazum za nju više ne važi. U sporazumu o arbitraži je opredijeljeno, po kojim arbitražnim pravilima arbitražni tribunal djeluje i arbitražni sporazum po tim pravilima može proglasiti ništavnim (null and void) samo Arbitražni sud. Usprkos jasnoj ustavnoj dikciji, da se međunarodni ugovori sprovode neposredno i usprkos jasnim arbitražnim pravilima je hrvatski parlament donio odluku, da je sporazum »null and void« i Vlada zbog toga tvrdi, da je sporazum za nju ništavan, iako je deponiran u UN-u. »Potpuno je jasno, da su prijepisi i zvučni snimci, koji su se pojavili u medijima u Hrvatskoj i regiji, djelo SOA – hrvatske obavještajne agencije.« (Ifimes, 2016)

»Čak nedavno uzvikivanje hrvatskog ministra vanjskih poslova, da je nad hrvatskim Saborom samo Bog je odraz podcjenjivanja međunarodnog prava. Osim takvog srednjevjekovnog razmišljanja, da kod kuće svako može raditi šta hoće, potpuno vrijedno Balkana, gdje je nad svakom državom tako ili drugačije samo bog. Pitanje je, da li je na Balkanu dovoljno bogova?« (Volk, 2017)

Odluka Arbitražnog suda bila je strogo u pravnim okvirima i nije preferirala ne jedne ili druge strane. Prevladala su samo nedvosmisleno utvrđene i dokazane činjenice.

A dogodio se paradoks. Odluka arbitražnog suda bila je za Hrvatsku povoljnija od očekivanog. Slovenija je dobila manje nego što je željela.  A Hrvatska je već kreirala tako moćno javno mnijenje, da će rješenje, koje je za nju povoljno, teško bez poteškoća priznati, a da pri tome kod kuće nema problema, usprkos za nju najpovoljnijem rješenju.

Pokazalo se, da su špekulacije o tome, koga će međunarodni arbitražni sud preferirati, potpuno iluzorne. Kako je moguće očekivati, da će najugledniji međunarodni pravnici iz Francuske, Njemačke, Velike Britanije, Švicarske i Norveška postaviti na kocku svoj ugled zbog jedne ili dvije balkanske države?

Ugledni međunarodni sudovi presuđuju nepristrano

Najugledniji međunarodni pravnici su presudom u sporu između Slovenije i Hrvatske drugim državama regije dali nedvosmisleno jasnu lekciju: Ne računajte na to, da bi međunarodno priznati pravnici i ugledni sudovi presuđivali pristrano. Presuđivat će samo na osnovu dokazanih i argumentiranih činjenica. Neutemeljena i lijepo plasirane glasine ne vrijede ništa. Presuda i njena implementacija je „posebne važnosti za učinkovito rješavanje teritorijalnih sporova na Balkanu u budućnosti“ (Mirošič, 2017)

Svađe oko granica su besplodne i služe političarima za pridobivanje političkih poena, raspiruje se čak nacionalističke strasti što je posebno na Balkanu opasno. Posebno otežava situaciju i djelovanje pojedinih političara, koji od racionalnog i za budućnost države neodloživog pitanja prouzrokuju, da je pitanje granice pitanje mita. Ne traže kompromise nego se bore za svetu stvar, za stvar ponosa i nacionalne supstance. Po Bull-u konflikt postaje »non-negotiable« i rješenje jedne strane mora prevladati nad drugom, jer kompromis nije moguć. Postoji stalna opasnost, da takav neriješen konflikt pređe iz latentnog stanja u realan konflikt. Na Balkanu to nije nemoguće.

Mudar, državnički potez bi bio, da se tamo, gdje sporovi postoje, potraže nezavisni međunarodni ugledni tribunal, države neka nastoje smanjiti nacionalističke tenzije, da manje kopaju po proteklim ranama naših djedova i neka se prije svega bave poboljšanjem životnih uvjeta svojih građana. Ili kao što to lijepo kaže Dimnik: Umjesto da razgovaramo o tome kako ćemo bolje živjeti i – ako govorimo o moru – (odnosno o njemu se svađamo) kako ćemo ga očistiti i u njega vratili ribe (Dimnik, 2017).

Ipak ne smijemo izgubiti iz vida značaj uređenih odnosa, prije svega uređenih granica na Balkanu za EU i sveukupno savezništvo SAD – EU. SAD u sadašnjem vremenu nemaju toliko snage, da bi samostalno, bez saveznika djelovali globalno. Za borbu protiv terorizma i za očuvanje mira na područjima, za koje smatraju da je mir i stabilnost suštinskog značaja, trebaju saveznike. Ključan saveznik je Evropa. Ipak samo stabilna EU zajedno sa njenom bližom evropskom okolinom. Evropa ne može biti stabilna i ne može biti pouzdan saveznik, ako postoje latentne napetosti na Balkanu, gdje može granični spor brzo preći u ozbiljniji konflikt i destabilizirati znatan dio Evrope. Uređena granična pitanja su važna za širu sigurnost i ne smije nas iznenaditi, da se u vezi sa tim pitanjem druge moćne države veoma interesiraju. Nažalost mnogi na Balkanu toga nisu svjesni i gledaju na problem granica kao isključivo bilateralno i prije svega u svjetlu unutarnjopolitičkih interesa.

Međunarodna arbitraža – model za rješavanje balkanskih graničnih sporova

Potpuna implementacija Arbitražnog sporazuma nije važna samo za dobre odnose između Slovenije i Hrvatske, jer je takav način uređivanja pitanja granice na Balkanu presedan, koji bi mogao biti primjer načina rješavanja preostalih ponegdje još prisutnih pitanja granice u tom dijelu Evrope. Odgovornost lidera kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji nije samo odgovornost za rješavanje svoga graničnog pitanja, nego su obje države odgovorne za stabilnost i za bolje međusobne odnose na Balkanu. Ukoliko Arbitražni sporazum u razmjerno kratkom vremenu ne bude implementiran, to će biti više nego jasan signal, da takav način rješavanja pitanja granice na Balkanu jednostavno ne djeluje.

S obzirom na dosadašnja iskustva pri rješavanju slovensko-hrvatskog graničnog spora možemo zaključiti, da su barem dvije opasnosti, koje mogu proces implementacije razvući u nedogled. Prva opasnost se skriva u unutarnjopolitičkom uskom stranačkom interesu, koji je uglavnom interes jednog ili nekoliko čelnika stranke, kojima je u interesu rušiti postojeći sporazum i tako pred masom naivnih birača pokazati se kao spasitelji svoje države, svoga naroda i nacionalnih-historijski demagoško utemeljenih prava. Kada je lider hrvatske lijevo usmjerene Socijaldemokratske partije (SDP) dogovorio sporazum Drnovšek – Račan, tada ga je desna Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) sa svom mogućom vehementnošću rastrgala, uništila i poslije je došla na vlast. Kada je upravo ta desna stranka potpisala i uspjela ratificirati Arbitražni sporazum, pa ga je upravo SDP sa svom mogućom vehementnošću rastrgala, učinila sve, da se ne bi implementirao, iako po sadržaju i posljedicama nije daleko od sporazuma Drnovšek-Račan. Slična situacija je bila i u Sloveniji. Slovenska demokratska stranka (SDS) je bila dovoljno dugo na vlasti, da bi mogla pitanje granice riješiti, a nije ga riješila, kada je predsjednik lijeve Vlade, član lijevo usmjerenih Socijalnih demokrata (SD) doveo do potpisa Arbitražnog sporazuma, pa su ga neki vidniji predstavnici SDS odlučno kritizirali. U reviji »Reporter« smo mogli pročitati, da Arbitražni sporazum predstavlja »epohalni slovenski slom«. (Reporter, 2009)

Druga opasnost se skriva u uskom osobnom interesu nekih, koji bi željeli, da se pitanje što duže rješava, i ako je moguće da se nikada ne riješi, pri čemu strukovno ili manje strukovno djeluju skupine i pojedinci, koji time materijalno jačaju. U vrijeme ministriranja dr. Dimitrija Rupela je djelovala komisija, zadužena za rješavanje graničnog pitanja između Slovenije i Hrvatske, koju je vodio dr. Miha Pogačnik i nije uspjela doći do željenih rezultata. »Bivši pregovarač dr. Pogačnik je od Ministarstva vanjskih poslova Slovenije pod vodstvom dr. Rupela za svoje usluge inkasirao 233.500 eura« (Balažic, 2017)

Već u vrijeme kada je Slovenija uvjetovala suglasnost za ulazak Hrvatske u članstvo EU rješavanjem graničnog spora pojavila su se mišljenja, da mnogima u EU odgovara, da Slovenija uvjetuje i da time odugovlači nastavak pregovora sa Hrvatskom o uređenju graničnog pitanja. EU je već u 2009. godini bila dosta skeptična u pogledu daljeg proširenja. Toga zvanično nigdje nije bilo moguće opaziti, ali smo ponekad i o tome čuli ili čitali.  Sada, kada je Velika Britanija u fazi izlaska iz EU, kada se u EU prema svojim pogledima demokracija nekako podijelila na istočni i zapadni dio te kada se uzme u obzir ekonomsko stanje nekako podijelila na sjeverni i južni dio, je sasvim sigurno prisutno mnogo zabrinutosti o mogućnostima daljeg proširenja. Da bi prikrili prepreke za proširenje na balkanske države, bili smo svjedoci mnogim izjavama, susretima i zaključcima, da se proširenje nastavlja, samo pod uvjetom da treba ispuniti uvjete, a ti bi navodno bili kristalno jasni (Ifimes, 2018). Više nego dobrodošao izgovor za usporavanje aktivnosti procesa ulaska balkanskih država u EU je situacija u pogledu neriješenih graničnih pitanja. Očito je rješavanje slovensko-hrvatskog graničnog spora prvo granično pitanje, koje kao precedentni primjer za rješavanje ostalih graničnih sporova treba riješiti.

Predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je početkom februara 2018. godine u Evropskom parlamentu u svom govoru rekao: „To je bilateralni problem, a i problem Evropske unije. Hitno ga je treba riješiti na bilateralnom nivou“. Na kraju govora je ponovno pozvao ka rješavanju spora o granici između Slovenije i Hrvatske. „Hrvatska i Slovenija su odgovorne za taj problem, riješiti moraju taj problem,“ ponovio je. Komisija je po njegovim riječima već ponudila pomoć, a nijedna država još nije intervenirala za njom. Istovremeno je utvrdio, da nijedna država sa Zapadnog Balkana neće više postati članica EU, a da prije toga ne riješi sve probleme sa granicama. „Igara, da ćemo te probleme rješavati, onda kada uđemo u EU, neće biti više. Sa mnom nikada više,“ bio je oštar.  (Juncker, 2018)

Pred datumom, koji je u Arbitražnom sporazumu određen za početak implementacije sporazuma, bilo je naznaka, da će EU aktivno pristupiti ka rješavanju toga pitanja. Imenovan je bio sam potpredsjednik Evropske komisije  Frans Timmermans, koji bi aktivno djelovao sa ciljem, da se to pitanje već jednom skine sa dnevnog reda. Očekivali su ga u Ljubljani, očekivalo se da će doći u Zagreb, a nije ga bilo. Njegova pomoć se u masi raznih izjava nekako izgubila. Naivno bi bilo misliti, da je to samo zbog prezauzetosti rasporeda njegovih aktivnosti. Radi se o drugačijem pristupu od onoga, kojeg smo od EU očekivali. Očekivali smo, pa bili i uvjereni, da bi što prijašnje razrješenje slovensko-hrvatskog graničnog pitanja koristilo cijeloj EU i bilo je naznaka logičnih i smislenih, da će EU učiniti sve što je u njenoj moći, da to pitanje više neće utjecati na odnos država članica do poštivanja međunarodnih obaveza i da bi rješenje odmah omogućilo nastavljanje aktivnosti u vezi proširenja EU na Balkan. Pogriješili smo.

Izjava predsjednika Evropske komisije Junckera više je nego potpuno jasna. Ako na jednostavan način sumiramo, kaže, da to pitanje neka riješe Slovenija i Hrvatska same, biće krive, ako zbog tog neriješenog pitanja ne bude daljeg proširenja na Balkan. Oslobodio je odgovornosti EU ne samo za rješenje slovensko-hrvatskog pitanja, oslobodio se odgovornosti za usporeno pristupanje balkanskih država u EU. Na Sloveniju i Hrvatsku je prevalio izuzetno teško političko-diplomatsko breme.

Bilo bi uredu, da bi diplomacija na takva stajališta EU na diplomatski uglađen način, a jasan način reagirala i izrazila očekivanja, da EU nosi važan dio bremena rješavanja tog pitanja.

Odluka Arbitražnog suda valjana

Potrebna će biti ekstremna aktivnost, izuzetna inventivnost i velika hrabrost. Jasno je, da usprkos nezadovoljstvu nekih kako na hrvatskoj tako i na slovenskoj strani, odluka Arbitražnog suda je valjana. Slovenija je valjanost Arbitražnog sporazuma potvrdila na referendumu i faktički je nemoguće, da bi raspisala novi referendum, koji bi na želju Hrvatske poništio tu odluku. Hrvatska je ratificirala Arbitražni sporazum, u kojem je određeno, da Arbitražni sud djeluje po određenim arbitražnim pravilima, uvažavajući ta pravila je Arbitražni sud ona instanca, koja u primjeru bilo kakvih kršenja Arbitražnog sporazuma odlučuje o tome, da li je Arbitražni sporazum još uvijek valjan ili nije. Tu punomoć je Hrvatski parlament jednostavno vratio samome sebi, Arbitražnom sudu je bilo potpuno jasno, da u međunarodnopravnom smislu takva odluka parlamenta nema valjanosti. Sam je odlučio, da valjanost Arbitražnog sporazuma nije bila znatno ugrožena i da je sa radom nastavilo te objavilo obavezujuću odluku.

Pred diplomacijama obje države je zahtjevan, velik i vrlo odgovoran zadatak. Potrebna je hrabrost, da se na odluci Arbitražnog suda ustraje, bez apsolutno nikakvih popuštanja. Potrebna je velika aktivnost, i to prije svega u dva smjera. Velike napore je treba usmjeriti u pridobivanje potpore moćnih i utjecajnih država te odustati od svih radnji, koje bi slabo utjecale na odnose sa kakvom moćnom državom, iako bi takve radnje zbog humanitarnih načela mnogi željeli. Aktivnosti je potrebno intenzivirati u smjeru traženja svih mogućnosti suradnje između Slovenije i Hrvatske, jer bi to relevantne donosioce odluka potaklo i zainteresiralo ka punom poštivanju Arbitražne odluke. Potrebna je velika inventivnost, da se takva područja sudjelovanja potraže i istraže.

Literatura i izvori:

Arbitražni sporazum 2009, http://www.mzz.gov.si/fileadmin/pageuploads/Novinarsko_sredisce/Sporocila_za_javnost/Sporazum-slo.pdf

Bajrektarević Anis, The Wonderful World of Binary Categorization, Geopolitical Monitor, Canada, 2017

Balažic Milan, Diplomatska vojna, Ljubljana, Pasadena 2017, str. 299

Bull Hedley, Order and Violence, Calderon Press, Oxford 1990

Dimnik Božo, Ali je imel Helmut Kohl Prav?, Ljubljana, Delo, 28.8.2017

Ifimes, Milanovićev tajni načrt za kompromitacijo arbitraže?, Ljubljana, Ifimes 15.2.2016

Ifimes, EU – Zapadni Balkan: EU pred još jednom historijski pogrešnom i nepravednom odlukom, http://www.ifimes.org/ba/9499, Ljubljana, Ifimes 4.2.2018

Juncker, 2018, Juncker o arbitražnem sporu: Za to sta odgovorni Hrvaška in Slovenija, www.rtvslo.si, 6.2.2018

Korybko Andrew, The Croatian-Slovenian Spat Has Far-Reaching Implications For EU Unity, Global Research, July 25, 2017

Kunič Jožef, Settlement of the Border Problems – Condition for Effective Peace Policy, ECPD Konferenca 27. 10.2017

Mirošič Iztok, Evropski zgled kot spodbuda državam Zahodnega Balkana na poti v EU, Ljubljana, Delo 2.9.2017

Nikolić Domagoj, Nova Tramposlavija, Ifimes, Ljubljana 2017

Potič Zoran, Diplomatska drama, Ljubljana, Delo 26.8.2017

Volk Vojko, Je na Balkanu dovolj bogov, Ljubljana, Delo 26.8.2017

Reporter 2009, Budni in speči stražarji, Reporter str. 46, Ljubljana 14.12.2009

Sporazum 2001, http://www.vlada.si/teme_in_projekti/arbitraza/zgodovina_resevanja_mejnega_spora/

Dr. Jožef KUNIČ
Autor 13.2.2018. u 09:39