Grga Abramović – šamački vizionar

Povezani članci

• Antinacifašistička sramota: ‘Hrvatica u ustaškoj odori’ i ‘Liepa Plavka’ u Europskom parlamentu
• Je li država digla ruke od bh. privrede i privrednika?!
• Habulin: “Ne smijemo posustati u borbi za neprolazne vrijednosti antifašizma i za istinu”
• RERS RS – sigurna kuća za partijske kadrove
• Milanovićeva gubitnička pobjeda nad seljacima
• Eldin Hadžović: Sve dok se ovdje ne desi Willy Brandt, nećemo se na pravi način suočiti sa prošlošću

Grga Abramović, Dr. Anto Domazet i Ešref Zaimbegović

Grgu sam znao površno još dok sam bio student, a vjerovatno je znao i on mene kao nogometaša „Borca“. Upoznali smo se kad sam po završetku fakulteta i odsluženju vojne obaveze, početkom sedamdesetih godina, počeo raditi u Bos. Šamcu. Grga je desetak godina stariji od mene. Porijeklom iz Grebnica, sela kod Bosanskog Šamca, završio je učiteljsku školu u Derventi a potom je službovao u školama na području naše opštine. Na početku sedamdestih godina Grga je bio predsjednik Opštinskog odbora socijalističkog saveza a i mene su počeli pomalo politički aktivirati. Na početku 1972. g. on me je, zajedno sa još nekim uticajnim opštinskim političarima, nagovarao i ubjeđivao da trebam prihvatiti da budem kandidovan za potpredsjednika Skupštine opštine. Dugo sam se tomu branio ali u aprilu te godini sam se preselio iz Srednjoškolskog centra u zgradu „Opštine“.

U jesen te godine, nakon odlaska dotadašnjeg predsjednika SO Ilije Petrića u Zagreb Grga biva izabran za predsjednika. Tada počinje naša petogodišnja saradnja u Skupštini opštine, on kao predsjednik a ja kao podpredsjednik a kasnije predsjednik Izvršnog odbora SO, a ta saradnja će se nastaviti i kada i on i ja odemo na druge položaje. Iako nismo uvijek i u svemu imali ista stanovišta, vrlo dobro smo sarađivali a postali smo i prijatelji a to prijateljstvo je trajalo sve do njegove smrti.

Grgu je karakteriziralo veliko i detaljno poznavanje naše opštine, njenih problema, poznavanje naših ljudi i njihovog mentaliteta. Bio je elokventan, umio je komunicirati sa ljudima. Ni na jednom javnom skupu, zboru birača i drugom sastanku nisam ga vidio u defanzivi. Na svaku temu je mogao diskutovati, na svako pitanje imao je brzi odgovor a diskusije i odgovore bi veoma često začinio nekom anegdotom iz svakodnevnog života.

Tih godina smo imali velike aktivnosti na asfaltiranju puteva i izgradnji škola. Put Bos. Šamac – Modriča bio je već asfaltiran ali ceste do Gradačca i Orašja bile su loši makadam, rupa za rupom, trebalo je sat vremena od mjesta do mjesta. Započeli smo aktivnosti na asfaltiranju ta dva puta, a Grga je „visio“ u Sarajevu, u Ministarstvu saobraćaja, u Fondu za puteve, u Vodoprivredi, da bi obezbjedio njihovo učešće u financiranju. Naš dio smo prebrođavali kreditima od izvođača. I tu je Grga bio dobar pregovarač. Sjećam se da smo za asfaltiranje puta Bos. Šamac-Orašje angažovali dva izvođača: „Dobojputove“ iz Doboja i „Slavonija ceste“ iz Osijeka. Svaka firma je dobila dio posla ali nas je i za taj dio kreditirala. Putevi su napravljeni, nisu bili prvoklasni, ali je to bila nova etapa u životu naših ljudi.

Stariji se sjećaju da do početka sedamdesetih nismo imali asfaltiran pristup na Autoput Zagreb-Beograd. I na Sikirevce i na Babinu Gredu moralo se preko najgoreg mogućeg puta, punog rupa, nekad blatnjavog, nekad  prašnjavog. Svi zahtjevi Hrvatskoj da se to asfaltira ostajali su bez odgovora. Na početku 1973. godine SO Bos. Šamac organizovala je međurepublički sasatanak na ovu temu u Bos. Šamcu. Grga je svojim poznanstvima i kontaktima uspio na sastanak dovesti ministre saobraćaja i direktora fondova za putove obadvije republike, predstavnike privrednih komora kao i zastupnike SO Slavonski Brod. Bila je to teška diskusija, te „nije to još u planu“, te „ove godine na to nemamo novca“, te „nije to prioritet“. A onda je Grga, k´o danas se sjećam, rekao, gledajući u svoga kolegu iz Slavonskog Broda Ivu Borevkovića-Baju (sa kojim je inače bio dobar prijatelj): „Imate pare da asfaltirate šumske puteve da ne biste morali kroz blato u lov, a ovo nećete iz političkih razloga“. Nastao je tajac, a onda se otvorila žustra diskusija koja je okončana odlukom o asfaltiranju puta Slavonski Šamac-Sikirevci, s tim da je Bosna i Hercegovina na godinu dana kreditirala polovinu troškova. Te godine je put i napravljen i svečano pušten u promet 27. jula na praznik obje Republike.

Bila je to naša, a posebno Grgina, velika pobjeda.

Grga je prvi strategijski otvorio pitanje ekspolatacije šljunka na Savi i Bosni. Ostvario je kontakte sa preduzećima sa modernim sistemima eksploatacije (bagerovanja) np. „Ivan Milutinović“ i „Bagersko-brodarsko preduzeće“ iz Beograda. Sredinom sedamdestih smo uz vrlo povoljne uslove uspjeli nasuti cijelu lokaciju „Duga“ na kojoj je kasnije izgrađen Spomen dom MTU, kao i kompletne lokacije uz osnovnu i srednju školu u Bos. Šamcu. Nakon dugih lobiranja i istupa Grge kao poslanika u Republičkoj skupštini BiH doneseni su propisi prema kojima se opštinama morala platiti taksa za eksploatisani šljunak, koja je upotrebljavana za poboljšanje nasipa, kanalizaciju i vodoprivredu u cjelini.

Već kao predsjednik SO Grga je inicirao pitanje izgradnje luke na rijeci Savi u Bos. Šamcu. Na tu temu se diskutovalo na nizu privrednih i političkih, republičkih i saveznih foruma. Ta velika i ekonomski opravdana investicija je na kraju, pod Grginim vođstvom kao direktora preduzeća „Luka“ bila i realizovana. Vremena su sada nažalost takva da ne funkcioniše ni željeznica, ne „funkcioniše“ ni Sava kao transportni put, pa ne može ni luka. Ali to je u svakom slučaju bio vizionarski projekt.

Za Grgina predsjednikovanja (1972 – 1979.) izgrađen je još čitav niz privrednih i infrastrukturnih objekata na našem području. Spomenimo samo silose i fabriku stočne hrane u Poljoprivrednom kombinatu, Staklenike za proizvodnju cvijeća na izvorima tople vode i pogon trikotaže „Doteks“ u Domaljevcu, nove pogone tekstilne industrije „Tekstilac“, novu halu industrije namještaja „Budućnost“, pogon limene ambalaže u tvornici bojlera „Meboš“, osnovnu školu u Grebnicama, novu zgradu Doma zdravlja, kilometre asfaltiranih seoskih puteva, mrežu melioracionih kanala. Provedena je i velika akcija na jugoslavenskom nivou i izgrađen, uz velike napore, i spomen dom velikom revolucionaru Mitru Trifunoviću – Uči (danas stoji zatvoren i prazan).

Velike napore dao je Grga na obezbjeđivanju pitke vode u našim seoskim naseljima kao i na saradnji sa medicinskim institucijama na otkrivanju uzročnika teške bolesti našeg područja – endemske nefropatije. Na savjetovanje o nefritisu koje je održano u Bosanskom Šamcu 1974. okupilo se sve što je u Bosni i Hercegovini značilo u toj oblasti, od akademika Jakoba Gaona pa profesora medicinskih fakulteta do eminentnih ljekara iz Sarajeva, Tuzle, Brčkog i konačno uticajnih političara.

On je bio jedan od prvih inicijatora za izgradnju sistema kanalizacije u gradu Bos. Šamcu.

Po završetku mandata u Skupštini opštine Grga odlazi za direktora Direkcije za izgradnju luke. Višegodišnji rad na tom projektu se na kraju isplatio. Izgrađena je luka a bila je podržana od svih relevantnih privrednih i političkih subjekata, a posebno od nekih velikih firmi kao np. “Energoinvest“ Sarajevo, čiji proizvodi, veliki separatori za termoelektrane namijenjeni ruskom tržištu, su bili prvi tovar pretovaren u našoj luci.

Poslije izgradnje luke Grga započinje poslove na jednoj, tada takođe veoma perspektivnoj, investiciji a to je formiranje i izgradnja slobodne carinske zone u Bos. Šamcu. Kao predsjednik poslovodnog odbora koncem osamdesetih godina započinje velike aktivnosti na ovom poslu. Prvi korak je bilo formiranje carinske ispostave u Bos. Šamcu. U tome sam ga podržavao i sa njim puno sarađivao. „Uniglas“, čiji sam tada bio direktor, bio je jedan od najvećih izvoznika na području regiona ali i uvozili smo velike količine ravnog stakla. Carinjenje u Doboju je za nas predstavljalo dodatne troškove. Grga je imao odlične kontakte sa vodećim ljudima u Carinarnici Tuzla ali i sa najvišim funkcionerima Savezne uprave carina. Izrađen je elaborat, više puta provjeravan ali na kraju i realizovan. Već 1990. g. počeli smo naše proizvode cariniti u neposrednoj blizini tvornice.

Aktivnosti na formiranju zone su nastavljene ali su završene agresijom na BiH i početkom rata.

Grga biva zatvoren u srpskom logoru u Bos. Šamcu zajedno sa suprugom Sultanijom i sinom Zlatanom. Poslije razmjene odlazi u Hrvatsku, zatim u Holandiju. Često je dolazio u Šamac pa smo se i susretali. Evocirali smo uspomene na tih dvadeset godina naše saradnje i skoro četrdeset godina našeg prijateljstva.

Zadnji puta smo se sjetili jednog od događaja iz 1991. pa smo se i nasmijali.

Prije izbora nove vlasti Skupština opštine je, uz pomoć većih preduzeća iz Bos. Šamca, dodijelila jedan stan za rukovodioca carinske ispostave. To je bio i jedan od uslova Savezne uprave carina. Po dolasku nove vlasti počela je aktivnost da se taj stan oduzme i da za druge namjene. Grga, kao direktor Slobodne carinske zone i ja, kao predstavnik „Uniglasa“ otišli smo u Skupštinu opštine kod predsjednika Izvršnog odbora da porazgovaramo i odbranimo staru odluku. Tamo nas je primio predsjednik Izvršnog odbora, sekretar za privredu i još neki funkcioneri. U vrlo oštroj diskusiji izgledalo je da naši argumenti imaju prevagu. Onda je naš mlađi prijatelj, visoko pozicionirani dužnosnik u organima uprave (inače iz Domaljevca) rekao: „Dosta je bilo Grga tvoga i Ešrefovog. Sad smo mi na vlasti.“

Mislim da je tada bio konac i Grgine i moje, više nego dvadesetogodišnje,  aktivnost za zajedničke interese privrede u Bos. Šamcu. Ubrzo je počeo i rat. Obojica smo preživjeli logore.

Grga je bio narodski čovjek. Umio je i sa običnim čovjekom, našim seljaninom na zboru birača, ali i sa visokim privrednicima i političarima, sa profesoroma univerziteta i akademicima. U to sam se, bezbroj  puta, osobno uvjerio. Imao je istančani instikt i osjećaj kako sa ljudima. Uvijek je pokušavao stvoriti opuštenu atmosferu, napraviti pokoju šalu, vrlo često prvo na svoj račun, a onda započeti sa glavnom temom. To što je radio radio je uspješno. Umro je poslije duge bolesti 2010. u 73. godini života.

Danas Šamac tavori. Luka je lopovski privatizirana i ne radi. Privatizirao ju je Dragan Tomić, koji je upropastio skopsku željezaru a sada upropaštava „Unis“ u Derventi, sve sa znanjem vlasti RS. Dvije dizalice (Šamčani su ih od milja nazvali „Grga i Sultanija“ po Grgi i njegovoj supruzi) stoje kao znak da se nekada u Bosanskom Šamcu radilo i gradilo. Ali više nema takvih ljudi kakav je bio moj prijatelj Grga.