Gulen vs Erdogan, preko dječijih leđa

Povezani članci

• HVALA TI IĆO!
• BUNDEK U ZNAKU SARAJEVA
• Uručene godišnje nagrade UIK-a BiH za 2010. godinu
• Srbija na uskom koloseku: U Brisel preko Moskve
• Mrzitelji dvaju zemalja – ujedinite se!
• Stećak

Iz zemlje lala i kanala

Baš tako – malih Holanđana turskog porijekla. Da je sreće i pameti, njihov, kao i predsjednik sve djece koja žive u Holandiji bio bi upravo ovaj, kakav je-takav je, Rute, koji im, evo, jamči mirno i bezbjedno školovanje, a ne jedan od ona dva moćnika hiljadama milja odavde, kojima oni, sve skupa s njihovim roditeljima, služe kao – da se poslužim genijalnim naslovom jednog domaćeg pjesnika – crv sumnje u jabuci razdora. 

Kad sam sredinom devedesetih, nakon skoro dvije i po godine provedenih u konjičkoj, svana i iznutra razjedanoj, “mišolovci”, kao izbjeglica dospio u Holandiju, naivno sam vjerovao da su svi naši ljudi koji su ovdje svojevoljno dospjeli a niko im nije stradao – o drugima se ne usuđujem govoriti – “operisani” od šovinizma i nacionalizma. Zar nisu dolje, u zavičaju, vidjeli i na svojoj koži osjetili kakve su to goleme pošasti?!

            No, uskoro sam uvidio da uopšte nije tako. U rijetkim odlascima u “naše” (bosanske, hrvatske i jugoslovenske) klubove sam osjetio da tamo, bez izuzetka, vlada prilično skučena, u izvjesnom smislu zagušljiva atmosfera. Jer, iako bi se spočetka svi zaklinjali da nisu pristrasni i “obojeni”, da su im svi ljudi isti, već pri  malo dubljem verbalnom “čeprkanju” bih oćutio da su im njihovi ipak malo istiji od onih drugih. Da imaju jednu, uglavnom crno-bijelu, istinu o “našem prokletom ratu”. Bošnjacima su, tako, za sve nevolje krive komšije Srbi i Hrvati; ovi potonji su se osjećali izdani najviše od strane “pretvornih”i “majorizirajućih” Bošnjaka; a Srbi, pod krinkom Sloboslovenstva – eh, tek njima je kriv bio “celi svet”.

            (Zato valjda neki i jesu sanjali, ni manje ni više, nego “Srbiju do Tokija”!)

            Zato bih sigurno uskoro sam i prestao odlaziti na takva mjesta. Da me nisu preduhitrili. To jest, da me nisu sami prestali pozivati, kad su vidjeli da, u mojim knjigama ustrajno “šamaram” po svim šovenima. No, zanavijek mi je ostalo čudno kako ljudi za sobom svuda, pa čak i u sasvim promijenjenim okolnostima, vuku prljavu bagažu gnusne prošlosti.

            Čovjek zapravo ništa, ama baš ništa ne uči iz prošlosti.

Nego, da je tome tako, svjedoče ovih dana, na žalost, i zbivanja u jednom broju osnovnih škola u Holandiji. Radi se o tzv. “Gulen-školama” za tursku djecu u Nizozemskoj. I mada škole s tim imenom ovdje zvanično ne postoje, njihove uprave ne taje da su osnovane s idejom i filozofijom valjda najslavnijeg turskog disidenta na kugli zemaljskoj.

            Fethula Gulen  (1941), sufi mislilac i autor preko 60 knjiga, nekrunisani je vođa globalnog islamskog pokreta inspirisanog sufijskim misticizmom. TIME Magazine ga je 2013. godine čak proglasio jednim od najuticajnijih ljudi na svijetu. Gulen se zalaže za novu viziju svijeta koja bi da kreira drugačiji, tolerantni(ji) islam, koji bi na neki način, bio povezan čak i sa naukom(!) i doprinio jačanju mira i međusobnog razumijevanja u svijetu. Fethula Gulen od 1999. kao izbjeglica živi u Pensilvaniji, SAD, a turski predsjednik Erdogan ga drži za “mozgom” nedavnog pokušaja vojnog udara u toj zemlji.

            Kakve sad to ima veze sa “Gulen-školama”? Veoma izravne. Jer, Erdoganove optužbe, praćenje masovnim otpuštanjima Gulenovih pristalica u samoj Turskoj, ubacile su sjeme razdora i u Turke u dijaspori, što će reći – i u Holandiji. I dok su kod nas stvari počele pucati po nacionalnim “šavovima”, ovdje je prljavi posao “zavadi, pa vladaj” odradila čista ideologija. I kao što se i naši ljudi ni nakon što su ih nacionalne vođe devedesetih povele naprijed u kameno doba, često ni ovdje nisu mogli otarasiti okova jednoumlja i uskogrudosti, tako je i turski živalj u Holandiji u velikoj mjeri pao pod uticaj pogubnih podjela u zavičaju.

            Tu su, čini mi se,uz more razlika, suštinske sličnosti između naših i turskih djelitelja.

No, u svemu tome je najgore što se razmirice između “patriota” (erdoganovaca) i “izdajnika” (gulenovaca) ovdje prelamaju preko leđa djece. I to one sasvim male, osnovnoškolskog uzrasta. Mnoga od njih, naime, ovdje pohađaju “pogrešne”, “Gulen-škole”. Roditelji tih “pačića” se otvoreno žale da već mjesecima, praktično odmah nakon neuspjelog puča, dobijaju anonimne pozive, pa i prijetnje smrću ako im djeca ne prestanu ići u “izdajnikovu školu”. Strah je toliko veliki da se mnogi od njih odlučuju ispisati djecu iz tih škola.

Tako su, recimo, u školi “Bijeli tulipan” u Osdorpu uplašeni roditelji već spisali osamdeset, od ukupno četiri stotine učenika. A nastava još nije ni počela! Slična je situacija i u Roterdamu i ostalim istovrsnim školama, kojih u Holandiji ima dvadesetak. Broj ispisanih je sve veći, a mnoge škole su dobile i specijalno obezbjeđenje. Ne treba vam puno mašte da zamislite sirote prvačiće kako skrušeno, pognutih ramena prolaze kraj teško naoružanih “sigurnjaka” u zgradu koja bi im trebala donijeti znanje, ali i toplinu, sigurnost, smijeh…

            Stvar je dogurala dotle da su reagovali i holandski premijer Mark Rute (Rutte) i ministar za integracije Lodevajk Ašer (Lodewijk Asscher). Premijer je s najvišeg mjesta odaslao poruku da su “Gulen-škole” dobile jasne upute kako da reaguju na prijetnje i provokacije. “Prijave svih takvih slučajeva imaće najveći prioritet”, oštro je zaključio Rute, zabrinut za bezbjednost malih Holanđana turskog porijekla.

            Baš tako – malih Holanđana turskog porijekla. Da je sreće i pameti, njihov, kao i predsjednik sve djece koja žive u Holandiji bio bi upravo ovaj, kakav je-takav je, Rute, koji im, evo, jamči mirno i bezbjedno školovanje, a ne jedan od ona dva moćnika hiljadama milja odavde, kojima oni, sve skupa s njihovim roditeljima, služe kao – da se poslužim genijalnim naslovom jednog domaćeg pjesnika – crv sumnje u jabuci razdora.

            Jest, ali kad bi se njihovim “mudrim”starcima išta primilo od  Magistra vitae, mudre učiteljice života.