Higgsov bizon

Povezani članci

• Građanska koalicija „Prvi mart“ podnijela krivičnu prijavu protiv novinara i urednika RTRS-a
• Reč o ponosu srpske medicine – dr Vekomiru Bilibajkiću, urologu
• Nerzuk Ćurak: Ne vidim razlog zašto građani BiH ne bi imali kapacitet za građansku državu
• Jedan je pao!
• NE, GOSPODINE AMBASADORE!
• Klerofašizam

Foto: bibliotekakotor

Sredinu osamdesetih, to možda najljepše vrijeme svoga života, provodio sam sa svojim prijateljima na našem školskom igralištu ili na manjim improviziranim igralištima splitskog kvarta Plokite. Oni koji su imali sreću da odrastu u tom vremenu svakako pamte krvava koljena i beskrajne partije nogometa i košarke koje bi se znale produžiti do duboko u noć. Rezultati nisu bili bitni, ionako bi se kretali u desetinama zgoditaka, a naše utakmice u pravilu bi završavale kada bi majka vlasnika lopte zvala svoje čedo u sumrak da konačno dođe kući. Ta mediteranska simfonija balkonskih vikanja obilježila nam je svima djetinjstva, a kada bi se konačno materijalizirali kod kuće bila je to zasluga najvišeg među nama, vlasnika male rukometne lopte koja je odlično znala poslužiti i kao nogometna. Za svaki tip čestica koje nas okružuju, dokazat će kasnije taj dugonja, postoje i antičestice. Sasvim je izvjesno da ova lopta postoji, gurnut će vam je kroz noge, ali je sasvim izvjesno da postoji i anti – lopta gotovo identična ovoj.

Kada bi se te dvije lopte našle u blizini, nastala bi energija adekvatna energiji stotinjak tisuća atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Mi danas znamo da u svemiru kojeg poznajemo i vidimo postoji vrlo mala količina antimaterije, osim naravno, količine koju namjeravam proizvesti u budućem laboratoriju. Moram saznati zbog kojeg je razloga nestala antimaterija, a ostala materija iz kojeg smo sazdani svi mi, kao i čitav svemir. Jednom, ustvari vrlo brzo, namjeravam to i saznati, zamišljeno je lamentirao dugonja dok smo mi iza utakmice motali jointe. Naravno, mi tada, a sa teškom mukom bogami i sada, nismo uspijevali dokučiti što to on mrmlja u bradi i kakve besmislice govori. Ja osobno prestao sam razbijati glavu sa njegovim vidljivim i nevidljivim svemirom čim se u njegov ulaz doselila jedna Jelena, ali Ivica Puljak srećom nije.

Taj dugonja, zanesenjak i odličan košarkaš, moram priznati, za samo nekoliko godina završiti će srednu tehničku školu, raditi će na prvim poznatim računalima, u rekordnom roku prošetati će se Fakultetom elektronike, strojarstva i brodogradnje, te diplomirati elektrotehniku kao najbolji u svojoj generaciji. Treba li napomenuti da smo mi ostali u kvartu pokušavali bezuspješno slične podvige, ali smo zapinjali i na najobičnijim preprekama kao što su bili razlomci ili dvije linearne jednadžbe sa dvije nepoznanice.Jedno je tada bilo sigurno i bilo je neosporno, svi smo to od reda znali, da je Ivica Puljak, dugonogi i krakati svat sa okruglim naočarima jedan od najboljih među nama i bili smo ponosni na tu činjenicu. Bili smo ponosni što ga znamo, i što će jednom mijenjati svijet na bolje.

Ivica Puljak bio je i ostao zanesenjak kakvim su inače ljudi koje Bog, priroda nagradi tako plemenitim darom. Darom da pomiče ljudsku vrstu naprijed. Da je gura preko granice za koju ona, glupa kakva jest, misli da ne postoji. Taj dar, tu vrstu ljudi povijest je krstila – znanstvenicima, a znanstvenik, onaj plemenita kova, igrao je košarku uz nas i mi smo znali, ja sam znao da će moje dijete jednom imati tu sreću da mu Ivica Puljak doći u školu i kao stari očev prijatelj, pokušati ga nagovoriti da bolje i marljivije uči, da se više interesira za znanost i fiziku, od recimo djevojaka, da bude pametniji od svog glupastog oca i da otkriva tajne svemira. Ja sam držao to činjenicom i znao sam da će se jednom dogoditi, i nekako sam bio Ivici zahvalan na tome, kao što sam bio zahvalan društvu koje nas je tako odgajalo. Da gledamo u nebo znatiželjni, da ne uzimamo zdravo za gotovo što nam se servira, već da propitujemo, da tražimo, da vječno tragamo kako za odgovorima, tako i za vlastitim poslanjem.

Kada je Ivica Puljak pozvan u Švicarsku da sudjeluje u istraživanju i otkrivanju Higgsovog bozona u sklopu međunarodne organizacije za nuklerana istraživanja kao prof. dr. sc. i šta ti ja znam što sve ne, među stručnjacima 15 zemalja svijeta, znanstvenom kremom planeta, u fundamentalnom istraživanju postanka ljudske vrste, istraživanja koje će pomaknuti granice naših spoznaja svemira, bili smo neopisivo ponosni. Naš prijatelj, školski drug, postao je jedan od izabranih, jedan od ljudi koji će dokazati postojanje antimaterije, čak i proizvesti istu u LHC akceleratoru u Ženevi.

Za sve dobronamjerne i pametne ljude ove zemlje Ivica Puljak tog trena je postao rock – star. Međunarodna zvijezda i čovjek vrijedan divljenja i našeg najdubljeg poštovanja. Ivica Puljak i onda i sada ostao je skroman i samozatajan momak, čovjek koji će vam rado posvetiti vrijeme i objasniti komplicirane detektore antimaterije najbolje i najjednostavnije što zna. Ivica Puljak kada vam objasni kako se čestice u svemiru ponašaju drugačije od anti čestica, i kako za to mora postojati valjani razlog, upitat će vas mrtav – hladan namjeravate li odigrati partiju košarke na igralištu večeras? Ivica Puljak zaneseno će vam objasniti kako želi i kako mu je životni cilj ostaviti čovječanstvu rješenje te zagonetke koju istražuje kao član kolaboracije instituta CERN -a, te kako namjerava zajedno sa 8000. kolega iz cijelog svijeta pronaći Božju česticu.

Dok je ne pronađe, objasni i upozna, cilj Ivice Puljka jest da našoj djeci prenese stečena znanja. Put do otkrivanja tajni svemira težak je i traje od početka naše civilizacije. Ja znam da taj put neće završiti sa mnom i da „baklju“ koju smo ponijeli mi trebaju ponijeti budući naraštaji. To je razlog zbog kojeg se toliko trudim da djeci, mojoj i tvojoj, prenesem svoja saznanja, ali i svoju ljubav, strast prema nepoznatom koje čeka da ga znanost otkrije, objasni. Komplicirane naučne teme mladima pokušavam objasniti kako sam ih objašnjavao vama, jednostavno i kroz igru, moja je misija da se aktivno bavim promocijom znanosti među mladima organizirajući znanstvena predavanja, tribine o CERNU i koliko isti znači za čovječanstvo, da našoj djeci tu veličanstvenu potragu približim na jedan jednostavan i njima prihvatljiv način.

Svoj društveni angažman prvenstveno vidim kao svoju odgovornost da u društvu širimo ideje o važnosti znanja, znanosti i obrazovanja. Ljudi se moraju baviti društveno korisnim djelovanjem, predavanja u javnosti držim već više od 20 godina. U posljednjih 15 godina održao sam više od 200 predavanja, a u zadnje vrijeme sam nekoliko puta stavio fotografije na Facebook. Sad me ljudi još više zovu. Nikad nisam odbio nijedan poziv za predavanje jer mislim da je moj posao da širim znanost i znanje te ideju da budućnost pripada znanju, kazat će vam Ivica Puljak i oteti vam loptu te „zakucati“ koš.

Zajedno smo kroz sve ove godine na našem igralištu sanjali svoju djecu. Djecu koja će pohađati istu tu školu i djecu koju će Ivica Puljak učiti znanosti, svoj njenoj ljepoti i mistici koja je okružuje. Sanjali smo takvu zemlju i ja i Ivica, zemlju u kojoj će djeca slobodno učiti, razvijati se i rasti u znanju, ne u ideologijama ili teološkim dogmama. Sanjali smo obojica svoju djecu koja će biti naprednija od nas, kako tehnološki, tako i znanstveno, jer ćemo im mi jednom to omogućiti. Naša generacija ta je koja će im predati baklju. Sanjali smo zajedno djecu koja će otkriti Higgsov bozon i sve druge tajne kojima nas okružuje univerzum. Ako ste ikada gledali u blistavo noćno nebo obasuto zvijezdama tada znate o čemu govorim. Ljudska vrsta je vrsta istraživača, u genima čovjeka je želja da se dokuči nepoznato, da se prelaze granice i da se uči kako brže, kako dalje, kako više. Svi smo mi djeca zvijezda i zvijezdama stremimo, od njih smo nastali i njima se vraćamo.

Danas je jedan Higgsov bizon političke stranke MOST optužio Ivicu Puljka da „širi svoju ideologiju“ upadajući djeci u vrtiće i škole. Današnjem hrvatskom društvu punom bizona ne trebaju ljudi poput Ivice Puljka. Higgsovim bizonima važno je da naša djeca ništa ne uče i da nemaju nikakvih ambicija. Higgsovim bizonima trebaju konobari, kuhari i sobari. Higgsovim bizonima trebaju djeca koja odlaze iz zemlje ako žude za znanjem, edukacijom, učenjem od najboljih. Higgsovim bizonima ukratko treba sve osim – Ivice Puljka.

Ideologija Ivice Puljka oduvijek je bila, a ja vam to iz prve ruke mogu kazati, jedino i isključivo znanost. Jedini motiv koji taj čovjek ima je da svoje znanje i iskustvo prenese mojoj i vašoj djeci. Taj plemeniti poriv imaju samo veliki ljudi. Želju da ih spriječe u tome imaju bizoni. Higgsovi ili MOST – ovi sasvim je svejedno. I od jednih i od drugih nikada nećete dobiti ništa doli nerazumijevanja i primitivizma. Od bizona možete dobiti samo poriv da napustite zemlju bizona. Jer se bizoni trude da ono što ne razumiju, ono što ne shvaćaju, stave na svoju bizonsku mjeru držeći kako svi imaju njihove bizonske namjere. Bizoni kao što su ovi MOST-ovi, dalje od svojih rogova ne vide, i smeta im znanost jer bizonska zemlja nije okrugla već je ravna ploča koju na oba kraja drže dva bizona.

No vi imate daleko važnije stvari u životu.

Jedan dugonja kojeg uopće nije briga za bizone, upravo vam je provukao loptu kroz noge i zakucao vam je za pobjedu.