HIPERRODITELJI

Autor/ica 23.4.2012. u 10:51

HIPERRODITELJI

To su mame udarnice. Mame raskolnice. Pravila o strogom mimoilaženju roditelja sada su stvar prošlosti. Novom ideologijom najednom bi mogli postati udarni timovi roditelja koji ne samo da se druže, već se i Udružuju kako bi svojoj djeci osigurali što bolje uvjete, a svoj lik hiperroditelja nadogradile međuroditeljskim, timskim aktivizmom.


Svi čija su djeca krenula u vrtić ili školu istraumatizirano ponavljaju isto: čuvajte se roditelja koji se okupljaju oko vrtića ili škole! Od simpatičnih tatica i na djecu fokusiranih mamica bježi se kao od Jehovinih svjedoka, s prezirom se uvijek iznova prepričavaju anegdote o njima, dapače, s užitkom političke nekorektnosti ih se omalovažava i mrzi.

Kad idete po dijete u vrtić ili školu jako dobro morate paziti da ne kontaktirate, ni riječju ni pogledom, s nekim od roditelja. To je čin krajnje malograđanštine, strogo proskribiran od onih koji su i sami roditelji, ali svoj inegritet brane i grade prezirući druge roditelje.

Najopasnija situacija su dječji rođendani. Djeci je dopušteno da zovu djecu iz vrtića ili škole na rođendan, ali se strogo mora paziti na razinu dopuštenog kontakta s njihovim roditeljima. Kada roditelj dovede dijete na vaša vrata, ili na vrata igraonice, vi morate pozvati roditelja da uđe, a on mora pristojno odbiti. Sve drugo je prekršaj.

Stvari postaju kompliciranije kad je dijete na odlasku. Roditelj dolazi po njega, vi ga pozivate da uđe, on odbija, no ako dijete nije spremno, situacija postaje zafrknuta: tada roditelj stoji u predsoblju, moleći dijete da se što prije spremi, ne znajući kud bi sa sobom, baš kao ni vi, dok stojite sa zaleđenim smješkom u predsoblju, i držite jednom rukom kvaku širom otvorenih vrata.

Prezir prema roditeljima neka je vrst diskriminacije i samodiskriminacije. U teoriji ona izgleda poput prezira spram adipoznih osoba ili neke druge vrste suvremene diskriminacije. No u praksi sve to postaje vrlo logično. Za razliku od pretilih koji mogu biti ovakvi i onakvi, i koje se ne može optuživati za samoskrivljenu bolest adipoznosti, roditelji su uistinu stravične figure.

Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe. Mame su možda lude jebačice, tate su duhoviti, i jedni i drugi možda vode intenzivan život, i u dionizijskom i u intelektualnom smislu, no kada su u pitanju djeca oni se apsolutno poistovjećuju s ulogom roditelja, i od kompleksnih osoba pretvaraju se u karikature posvećene samo jednom – svojoj djeci i svojoj ulozi.

Sistem međusobnog izbjegavanja tih glumaca posvećenog roditeljstva razrađen je do savršenstva. Međutim ako djeca npr. pohađaju bolju školu, koja od roditelja traži više angažmana, više kontakata s učiteljima, onda to znači i više kontakata s roditeljima. Recimo, škola organizira zajedničko sađenje cvijeća u školskom dvorištu. Djeca moraju upoznati roditelje druge djece, roditelji se moraju zbližiti s učiteljima i drugom djecom, a posljedično tome, i roditelji se moraju zbližiti s roditeljima… I sada svi zajedno sade cvijeće u školskom dvorištu, družeći se širokih osmijeha i komunicirajući kroz opće, šablonske razgovore o djeci.

Da sve dobije i jednu notu pomaknutosti, tu su i neki Amerikanci. Oni su sve i organizirali. Imaju negdje u kvartu neko svoje predstavništvo i kako bi se zbližili “s lokalnom zajednicom” organizirali su sadnju cvijeća – i posljedično, međusobno druženje roditelja.

Neki od roditelja tom prilikom zaboravljaju nepisana pravila. Kršeći jedno, počinju kršiti sva, potpuno se uživljavajući u ulogu hiperroditelja. Tako se nekoliko mamica (rekli smo, privatno sasvim sigurno simpatičnih žena, zanimljivih, s karijerom, odličnih jebačica i odličnih zajebantica) udružuje u malu roditeljsku ekipu koja odlučuje nakon sadnje cvijeća ostati i tokom poslijepodneva u krugu škole i temeljito očistiti učionicu svoje djece – jer školske čistačice ne rade svoj posao kako treba, prozori su prljavi, stolovi su nehigijenski očišćeni, itd.

I tako nekoliko mamica ostaje do duboko u subotnje popodne u školi. Ribaju podove, peru prozore (što većini kod kuće rade kućne pomoćnice), uvijek iznova dezinfekcijskim sredstvima prskaju po razredu dok im se frizure već načete sadnjom posve raspadaju a kroz raspadutu maskaru probija znoj i starost.

To su mame udarnice. Mame raskolnice. Pravila o strogom mimoilaženju roditelja sada su stvar prošlosti. Novom ideologijom najednom bi mogli postati udarni timovi roditelja koji ne samo da se druže, već se i Udružuju kako bi svojoj djeci osigurali što bolje uvjete, a svoj lik hiperroditelja nadogradile međuroditeljskim, timskim aktivizmom.

Naravno, temeljito cjelodnevno čišćenje razreda nakon sadnje cvijeća je banalna stvar. Nema tu puno kolateralne štete: ručkovi se nisu skuhali, vikendi su propali, psihičke smetnje koje se manifestiraju čišćenjem dobile su novi prostor sanitarizacije – a umjesto decentnog roditelja-građanina dobili smo aktivističkog hiperroditelja malograđana.

Zanimljivo, ovaj potonji svoju poželjnu ulogu roditelja vrlo često sadistički fiksira na nižepozicioniranom osoblju vrtića ili škole. Ništa možda nije slučajno, sve je naizgled povezano, a najmanje se čini slučajnim da se mamice-saditeljice ujedinjuju oko kritike školskih čistačica. Na toj točci stvari mogu poprimiti i drastičnije oblike.

Na roditeljskom sastanku grupa, sada mamica-čistačica, potpuno je ideološki i politički zavladala razredom. Govorimo u okviru povijesnih događaja, a ne hipotetskih modela. Prevrat je očit. Roditeljski sastanak pretvoren je u beskrajno sijelo na kojem se roditelji nadmeću u impostiranju školskih i razrednih problema, te zajedničkom nalaženju njihovih rješenja. Nema te sitnice koja nije vrijedna pažnje, nema tog istupa roditelja koji se ne pretvara u elokventan i dugačak govor: na sam uvodni referat mamica koja je predstavnica roditelja u školskom odboru troši više od pola sata.

Na dugo se raspravlja i o kvaliteti vode u školskim prostorijama, te mogućnosti da se u razredu postavi plastična boca s vodom. Kad je dogovor pred postizanjem javlja se mamica-liječnica koja, uz naglašavanje svoje struke, obavještava prisutne o opasnostima koje predstavlja voda koja dugo stoji u plastičnoj boci, da ne govorimo o opasnosti koje se mogu dogoditi ako djeca tokom igre nehotice prevrnu bocu od desetak litara. Roditeljsku kongregaciju obuzima trenutak zbunjenosti. Problem vode kao da je nemoguće riješiti. Nitko ne zna što bi rekao, sastanak kao da ide svom prirodnom kraju, ali onda nova tema budi zamrli skup.

Poteže se pitanje nepristojnosti osoblja koje radi u školskoj kuhinji. Riječ je o jednoj kuharici na koju se mnoga djeca žale da je gruba prema njima, pa čak ih i naziva svakakvim imenima. U riječ djece se ne smije sumnjati. Ona su oličenje svih naših ideala. Ne treba se sumnjati niti u odlučnost roditelja da zaštite svoju djecu. Roditelji su ipak oličenje sveg onoga što nepisani društveni imperativi više srednje klase od njih kao hiperroditelja očekuju.

Isprva se čuje tek tu i tamo, no ubrzo dobar dio roditelja traži da dotična kuharica dobije otkaz.

Od redukcije na ulogu roditelja, preko pretjeranog uživljavanja u ulogu, brzo se došlo do vigilantske grupe koja bi kuharicama i čistačicama što zarađuju po 2000 kuna mjesečno dijelila otkaze (a onda sjela u svoje goleme terence i mirne savjesti otišla kući).

Treba se čuvati teških riječima, no kada bi recimo snimao film o rađanju fašizma onda bi ga počeo s ovakvom ili sličnom sekvencom jednog beskonačnog roditeljskog sastanka s neočekivanim napadom na prokazanu školsku čistačicu/kuharicu. Roditelji su opasna stvar. Nestabilna je to smjesa brige o krvi, i brige o ispunjavanju vlastite društvene uloge.

Dobro je kada se zajednica druži. Lijepo je vidjeti kako su bliski kartaši, ganutljiva je čak i bliskost pijanaca. No kad se roditelji udruže svašta se može izroditi od toliko reduciranih osoba na jednom mjestu.

Maribor 2012/zivljenjenadotik

Tagovi:
Autor/ica 23.4.2012. u 10:51