Hloverka Novak “srdić”

Povezani članci

• IZUDIN BAJROVIĆ I SUVREMENI SCENSKI RITAM
• Promocija novog izdanja potresne knjige “Zbijeg”
• Žrtve iz Ahmića žestoko reagovale zbog izjava Bradare o zločincu Kordiću: Tražimo reakciju OHR-a
• Duhovi prošlosti ili pak duhovi budućnosti
• Imitacija države
• Alternativni klub Trebinje: Vlast u Trebinju je nedorasla vremenu u kome živimo

Kao pasioniranom čitaocu, izlazak mojih novina mi je oduvijek bio poseban dan.

Prvo su to, još u đačkoj kecelji i s torbakom na leđima, bile Male novine. S mnoštvom finih priča i crteža, pjesmama Branka Ćopića i sjajnim strip-herojem s paž-frizurom, princ Valijantom.  Poslije je došao (i danas!) izvrsni Politikin zabavnik, s Riplijevim čuvenim Vjerovali ili ne i najvećim vikinškim papučarem svih vremena, Hogarom Strašnim.

   Zabavnik su, kako sam rastao, slijedile mnoge druge tiskovine, ali sam se, ipak, najduže zadržao uz beogradsku Politiku. Mada, nju sam redovno kupovao samo petkom, pošto drugim danima za dugotrajno “tabirenje” novina naprosto nisam imao vremena. Jer, onodobna, Ribnikarova Politika, s “buljumentom” izvrsnih dopisnika, analitičara, komentatora, karikaturista, svakodnevno bi vam uzela par sati vremena. A to, u mladim godinama, nije išlo. Nisam baš bio klasični  “knjiški” intelektualac, nikakav “salonski debater”: kafići, koncerti, sitni sati i susreti s peračima ulica… Ko bi uz sve to još dugo sjedio i “prebirao” po dnevnim novostima?!

   No, dnevna Politika, kao ni njen “mlađi brat”, nedjeljnik NIN, na kraju mi nisu ostali u lijepom sjećanju. Naime, u osvit rata te su se nekad i u Evropi ugledne novine pretvorile u puko ratno oružje Miloševićevih jurišnika. Pred tamošnje perjanice žurnalističkog zanata postavljen je, tako, jednostavan, mada nimalo lak izbor: “poklopiti se ušima” i pisati “kako tata kaže”, ili sačuvati ponos i dostojanstvo, i – ostati bez posla.

   I, kao i uvijek u ekstremnim situacijama, kad ljudi moraju pokazati suštinu svog karaktera, reakcije su bile različite. Na muci se poznaju junaci, kaže narod, ali zaboravlja da doda: ali i kukavice! Poltroni. Ulizice. Pokažu gordi usamljenici, ali i pihtije, “suncokreti”. Vječni poslušnici, oni koji su partijske značke sa srpom i čekićem preko noći zamijenili prvim redovima i safovima u, do tada, polupraznim crkavama i džamijama.

   Ovih mi se dana, u Zemlji Lala i Kanala, dešava jedno slično, mada ni izbliza toliko bolno i neočekivano razočarenje. Naime, ove smo sedmice prestali da gledamo centralni dnevnik HTV-a, naš već desetak godina stalni izbor kad su ex-Yu informativne emisije u pitanju.

   Jer, naš (sarajevski) nam suviše bolan. Vazdan iste face i svađe. Zgubidani koji, čini mi se, planski neće da se dogovore. A i zašto bi? I ovako im je baš lijepo.

  Srbijanski, od tatinog, “gazimestanskoga doba”: uvijek isti: dozlaboga dosadno, beznadno “guslanje” o Kosovu, za koje se već odavno zna da je, barem u ovim granicama, za Srbe i Srbiju nepovratno izgubljeno.

    S takvim “konkurentima” i nije baš teško biti najbolji – ili, tačnije, najmanje loš! – zar ne?

   I to je HTV-u, moram reći, dugo i uspijevalo. Sve dok, poslije mnogih, i burnih previranja unutar Kuće, uredničko “žezlo” nije preuzela Hloverka Novak Srdić. Pardon, Srzić.

   Bojim se da ova ambiciozna dama, školovan kadar za sva vremena i vlade, ne staje često pred ogledalo. Jer, da jeste, barem bi se ponekad zastidila davnog angažmana na legendarnoj zagrebačkoj “stojedinici”, a da ne govorimo o kritčkom prilogu o Franji Tuđmanu, zbog kojeg ju je tadašni urednik, Antun Vrdoljak početkom devedesetih čak protjerao sa HTV-a.

   O tempora, o mores…

   Gdje je nestala ondašnja hrabrica, “jezikara” i kritičarka Franjinih gafova? Zašto se poslije toliko “slizala” s pokojnim predsjednikom i, kao pokajnik, “aminovala” sve njegove gadosti?

   Doduše, za vrijeme svog drugog i, pokazalo se, vječnog stolovanja na HTV-u, Hloverka je jedno vrijeme sjajno uređivala emisiju “Otvoreno”. Ipak, nervom i sluhom poslušnog “čuvara stečevina”, uvijek je savršeno osjećala dokle smije ići a da ne naljuti aktuelne vlastodršce.

   Elem, Hloverkina metla je zadnjih mjeseci temeljito “očistila” HTV od (skoro) svega što “miriše” na kvalitet. Milom ili silom otišli su Denis Latin, Goran Milić i mnogi drugi. Opušteni, uvijek kritički nastrojeni Zoka Šprajc dobio je ulogu statiste, a “kolovođe” postali mlađi i poslušniji. Plašim se da je samo pitanje dana kad će se sklisko HTV-ovsko tlo “poskliznuti” i beskompromisnom Aci “Nedjeljom u 2” Stankoviću.

   Tako se centralni dnevnik, jedan od najvažnijih “izloga” Gospođe Urednice, pretvorio, između ostalih, u beskonačno trljanje o “njihovim” zločin(c)ima i “našim”, naravno – “nepravedno zatočenim” generalima. Litanija, k’o jaje jajetu, ili: k’o zločin zločinu, slična onoj gazimestanskoj, koncem osamdesetih.

   Samo, s drugim ljudima, i “značkama”, naravski.