Hoare: “Jović i Gibbs nastoje minimalizirati krivnju srpskih agresora za rat 1990. i prebaciti krivnju što više na hrvatske i bošnjačke žrtve rata”

tačno.net
Autor 3.2.2014. u 11:23

Hoare: “Jović i Gibbs nastoje minimalizirati krivnju srpskih agresora za rat 1990. i prebaciti krivnju što više na hrvatske i bošnjačke žrtve rata”

Piše: Marko Attila Hoare

Uredila: Maša Galić

Napad Dejana Jovića na mene, objavljen u Večernjem listu 21. 1.2014. sadrži brojne neistine. Na primjer, on me optužuje: „Da bi opravdao rat u Iraku, koristio je metaforu Hitlera (za Saddama Husseina)“. Ipak, ja nikada nisam koristio Hitlera kao metaforu za opis Sadama Husseina i u srpnju 2013. godine  opisao sam rat u Iraku na stranicama Guardiana kao „zavedeni događaj“. On tvrdi da „ljudi poput Hoarea zagovaraju daljnje intervencije kao rješenje novih problema: u Siriji, pa možda poslije u Iranu, pa tko zna gdje preksutra“. U stvari, ja sam izričito osudio ideju o američkom ili izraelskom napadu na Iran na svom blogu još u travnju 2012. godine. Jović tvrdi: „Doduše, isti oni koji napadaju mene, već su i mnoge druge, uključujući Washington Times, The Guardian i još neke ugledne pojedince i medije proglasili ”poricateljima genocida”. Ali, ja nikada nisam optužio niti  Washington Times ili Guardian za poricanje genocida i sumnjam da su ostali Jovićevi kritičari. Jović mene povezuje sa politikom društva Henry Jackson. Početkom 2012. sam  dao ostavku u toj organizaciji te od tada jasno i oštro osudio njihovu politiku više puta.

Jovićev niz ad hominem laži usmjerenih protiv mene izgledaju kao da je to njegov način odvlačenja pažnje od važnosti koja je pri ruci: njegova nekritička potvrda velikosrpske propagande David Gibbsa (First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia, Vanderbilt University Press, Nashville, 2009) koji negira genocid u Srebrenici. Jović tvrdi: „Kad kritizira moj prikaz Gibbsove knjige, Hoare ”zaboravlja” da mu je Gibbs osobno odgovorio na teze o ”poricanju genocida” – i u potpunosti ih je opovrgao“. Ovo nije istina. U svojoj knjizi (str. 281) Gibbs govori o Srebrenici: „Dakako da je ubojstvo osam tisuća ljudi teško kazneno djelo ali nazivati ga „genocid“ nepotrebno se preuveličava razmjera zločina (str.281)“. Nadalje, Gibbs tvrdi da su masakr izazvale bošnjačke žrtve: „Podrijetlo srebreničkog masakra leži u nizu muslimanskih napada započetih u proljeće 1995….Takva akcija izazvala je srpsku odmazdu i to je uvelike pridonijelo padu sigurnog područja“ (str.160). Što se tiče Jovićeve tvrdnje da je Gibbs „potpuno odbacio“ moju otpužbu za poricanje genocida: to je također netačno; Gibbs je bio potpuno nesposoban da se brani od optužbe. Čitatelji mogu sami vidjeti moje pobijanje njegovih riječi:

http://greatersurbiton.wordpress.com/2010/12/24/first-check-their-sources-on-david-n-gibbs-and-shoddy-scholarship/

Jović prvo pokušava zanijekati da se Gibbs bavi poricanjem genocida, a zatim pokušava opravdati to Gibbsovo poricanje genocida. On tvrdi da je u „u akademskoj zajednici, i to ne ovoj našoj, post-jugoslavenskoj, nego široj – nema suglasnosti o tome je li u ratovima u bivšoj Jugoslaviji počinjen genocid ili nije“. Ali nitko od ljudi koje navodi, podupirući stav da genocida nije bilo, nije stručnjak o bivšoj Jugoslaviji. Jović zatim tvrdi „sudovi su presudili da u Bosni i Hercegovini nije bilo genocida (osim u Srebrenici)“. No, to nije istina: ICTY nije presudio da nije bilo genocida u Bosni i Hercegovini  osim u Srebrenici. Obojici, Karadžiću i Mladiću se sudi za genocid u općinama diljem Bosne i Hercegovine ne samo u Srebrenici. Karadžićeva oslobađajuća presuda od Sudskog vijeća ICTY po jednoj točki za genocid (u općinama izvan Srebrenice) nedavno je poništena od Žalbenog vijeća ICTY. Osim toga, 1997. godine njemački sud osudio je Nikolu Jorgića, bosanskog Srbina, za genocid u sjevernoj bosanskoj regiji Doboj 1992., a to rješenje je potvrdio i Europski sud za ljudska prava.

Konačno, Jović tvrdi da je genocid nešto što su izmislili ratni huškači da bi opravdali vojnu intervenciju dok su ljudi koji poriču genocid zapravo samo pokušavaju zaštititi mir: „Genocid” i ”Hitler” su uvijek tu kad treba pokrenuti novi rat – oni su ”idealno” objašnjenje razloga zašto se kreće u još jedan. Razlika između Gibbsa i Hoarea je, dakle, u tome što jedan smatra da se ratovi ne vode iz altruizma i ne rješavaju probleme, a drugi drži da su liberalne intervencije potrebne i nužne, i da u njima nema ništa sporno čak i kad dovode do velikog broja žrtava. Jedan je zagovornik mira, drugi rata“. Stvarnost je nešto drugačija: obojica Jović i Gibbs nastoje minimalizirati krivnju srpskih agresora za rat 1990. i prebaciti krivnju što više na hrvatske i bošnjačke žrtve rata. Program Jovića i Gibbsa jeste da osiguraju da pravi ratni huškači – tirani poput Slobodana Miloševića i Bashar al- Assada – slobodno vode svoje ratove bez straha od zapadne vojne intervencije ili čak ozbiljne osude od zapadnih medija.

Slijedeći njegovu recenziju Gibbsove knjige u Političkoj misli, Jović je po drugi put u svom odgovoru meni i bosanskoj organizaciji koja ga je kritizirala, pohvalio ovu knjigu sjajnim riječima, dok odbija da napravi bilo kakvu značajnu kritiku iste. Gibbsova knjiga je velikosrpska propaganda letak bez znanstvene vrijednosti. Gibbs nema znanje o temi bivše Jugoslavije; ne zna čak ni čitati bosanski/hrvatski/srpski; njegovi argumenti su bazirani na iskrivljavanju i manipulaciji izvornom materijalu. On minimalizira krivicu i zločine JNA te Miloševićevog i Karadžićevog režima; preuveličava krivicu i zločine Hrvata i Bošnjaka; traži da okrivi Zapad za raspad Jugoslavije i rat.

1)      Gibbs piše „I vidjet ćemo kasnije u poglavlju da post-jugoslovenska država Hrvatska, koja je postala nezavisna 1991., imalo važne povijesne veze sa Pavelićevom marionetskom državom“ (str.48).

Raspravljajući o Drugom svjetskom ratu, Gibbs spominje ustaški genocid i surađivanje, kao i suradnju bosanskih muslimana i Albanaca, ali ne spominje zločine ili suradnju četnika ili u Srbiji Nedićev režim.

2)      Gibbs tvrdi da je Tuđman „preporučio“ genocidno nasilje nad Židovima (str.67).

3)      Gibbs tvrdi kako Hrvatska i Slovenija nisu iskusili bilo kakvo ugnjetavanje od strane Srba prije proglašenja neovisnosti, tako da nisu imale legitimne osnove za odcjepljenje: „Zapravo nije bilo ozbiljnih dokaza srpske represije u Sloveniji ili Hrvatskoj prije separatističkih akcija. Glavni razlozi za separaciju, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, bili su ekonomske prirode. Početna uporaba sile JNA u Sloveniji bila je vrlo blaga“ (str.97). Dakle, on se ne obazire na srpske ekonomske sankcije protiv Slovenije; kada JNA razoružava slovenske i hrvatske prostore obrane; pobune Srba u Hrvatskoj; zapisi revolucije; intervencije JNA u prilog srpskih pobunjenika; te masakr hrvatskih policajaca u selu Borovo.

4)      Gibbs okrivljuje rat u Hrvatskoj s hrvatske strane: „Hrvatski rat ima korijene sa nacionalističkim snagama koje su otpuštene u predizbornoj kampanji 1990., kada je predsjednik Franjo Tuđman (HDZ) došao na vlast“ (str.87).

5)      Gibbs tvrdi da je Njemačka projektirala nezavisnost Hrvatske i rat 1991.: „Vidjet ćemo kako je Njemačka počela ohrabrivati hrvatske nacionaliste i pripremala ih za nezavisnost mjesecima prije nego što je rat počeo. Na temelju ovih novih podataka, tvrdim da njemački dužnosnici nisu jednostavno odgovorili na rat nego su pomogli za njegovo pokretanje“ (str.77).

I još: Njemačka je odigrala ključnu ulogu u poticanju Slovenije i Hrvatske na otcjepljenje i potajno im osiguravala vanjski utjecaj za odcjepljenje. Napokon kada se republika odcijepila Europska Unija (potpomognuta SAD-om) osudila je pokušaje da JNA zaustavi otcjepljenje„ (str.105).

Gibbsove anti-njemačke teorije zavjere – koje Jović posebno hvali – temelje se na pristranim, neozbiljnim i manipulativnim izvorima; on nema ni jedan komad pravog dokaza kako bi prikazao da je Njemačka poticala Hrvatsku da se odcijepi od Jugoslavije. Izložio sam Gibbsove anti-njemačke krivotvorine u detalje:

http://greatersurbiton.wordpress.com/2011/01/24/first-check-their-sources-3-the-myth-that-germany-encouraged-croatia-to-secede-from-yugoslavia/

6)      Gibbs osuđuje Europsku Uniju za priznanje neovisnosti Hrvatske u svojim republikanskim granicama i njihovu nesposobnost da priznaju nezavisnost srpske Krajine: „Europska Unija je zauzela stajalište da Hrvatska i druge republike ne mogu biti podijeljene. U praksi to je značilo sljedeće: Hrvatska je imala pravo na odcjepljenje od Jugoslavije, ali to isto pravo nije prepoznato za srpsku Krajinu, koja se željela odvojiti od Hrvatske. U narednim sukobima u Krajini EU je podržala hrvatsku poziciju nasuprot srpskoj. Na konferenciji u Haagu, Van den Broek, nizozemski ministar vanjskih poslova potvrdio da bilo kakve promjene u republičkim granicama „nisu bile opcija“. Ova anti-srpska pognutost je bila očigledna na mnogim razinama“ (str. 96).

Još jednom: „S jedne strane unija je prihvatila pravo Hrvatske za odvajanje od Jugoslavije, ili barem promatrala to odvajanje sa odobravanjem. S druge strane, EU je osudila napore srpske Krajine za odvajanje od Hrvatske. Zašto dvostruka mjerila?“ (str. 97)

7)      Gibbs tvrdi: „Pored muslimansko/hrvatskog saveza 1990-1991. ponovno je stvoren sličan savez koji je postojao u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su dvije grupe bile glavne pristaše pronacističkog ustaškog režima države, te oboje sudjelovali u masakru Srba koji su se dogodili u ovom periodu“ (str 116).

8)      Gibbs tvrdi: „Operacija Oluja ostvarila je humanitarnu katastrofu. Napad koji je prisilio 150,000 do 200,000 Srba na bijeg, stvarajući što je vjerojatno i bio, najveći pojedinačni čin etničkog protjerivanja za cijelo vrijeme rata“ (str. 163).

9)      Gibbs piše: „Još jedna značajka balkanskih sukoba je bila tendencija zapadnih medija da nepotrebno preuveličavaju zločine počinjene od strane srpske vojske… Zločini počinjeni u srpskim logorima su prikazani na senzacionalistični način, na primjer, i oni su postali „istrjebljivački logori“ poredivi sa Auschwitzom. Sam predsjednik Izetbegović poticao je ove interpretacije. Ipak, 2003. malo prije smrti Izetbegović je priznao da nije bilo „istrjebljivačkih logora“ u Bosni. Također je priznao da su njegove prethodne tvrdnje bile namjerno pogrešno tumačene namijenjene za zgrožavanje zapadnog javnog mnijenja i da na taj način potakne zapadnu vojnu intervenciju protiv Srba“ (str.216). Na ovaj način, Gibbs umanjuje krivičnu prirodu srpskih koncentracionih logora poput Omarske, Keraterm i Trnopolje.

10)   Gibbs optužuje bosanske oružane snage za granatiranje vlastitih civila tijekom opsade Sarajeva, kako bi optužili Srbe za to: „U nekoliko slučajeva bosanske oružane snage same su bombardirale Sarajevo, kako bi okrivili Srbe za to“ (str. 125).

Nadalje: „Treba također napomenuti da je (Bošnjačka) vlada ograničila pravo stanovnika Sarajeva da pobjegnu iz grada, učinkovito blokirajući izlaz za mnoge opkoljene civile. Ova politika povećala je potencijal stradanja i i lijepo se uklopila u vladinu strategiju za odnose sa javnošću. U svjetskim medijima, smrt od granatiranja i snajperske vatre krive su isključivo srpske snage, ali u stvarnosti bosanska vlada također je nosila neku vrstu odgovornosti“ (str.126).

11)   Gibbs tvrdi da Srbi legitimno imaju vlast nad većim dijelom Bosne: „Jasno je da su sprske snage bili u ofenzivi tijekom većeg dijela rata te su osvojili veliko područje Bosne i Hercegovine. No, opseg srpske agresije je opet bio pretjeran. Novinski članci su u više navrata istaknuli da su Srbi kontrolirali 70% bosanskog teritorija, unatoč činjenici da samo tvore 31% od ukupnog stanovništva… Ono što takva izvješća izostavljaju je to da su Srbi oduvijek zauzimali veći dio zemljišne površine u Bosni, zahvaljujući njihovoj demografskoj dominaciji u ruralnim područjima“ (str.124).

12)   Gibbs tvrdi da su Muslimani i Hrvati izazvali rat u Bosni 1992. dok su Srbi htjeli mir: „U ožujku 1992. prije nego što je rat započeo punom snagom, srpski čelnici pozdravili su Lisabonski sporazum te ga podržali pod najstrožijim uvjetima. Radovan Karadžić koji je predstavljao Srbe u Lisabonu nazvao je sporazum „veliki dan za Bosnu i Hercegovinu“. Trebalo bi podjsetiti da su Muslimani i Hrvati, a ne Srbi oni koji su to odbili. Nema dokaza da su Srbi bili skloni ratu u ovom trenutku“ (str. 111).

Dakle, to su teze Davida Gibbsa, koje je Jović danas izabrao da pohvali u dva navrata. Za Jovića hvaliti Gibbsa ekstremnog anti-hrvatskog, anti-bosanskog i zagovornika velikosrpske propagande je skandalozno. Ipak, to je jedva iznenađujuće budući da je u svojoj knjizi o raspadu Jugoslavije (Jugoslavija – država koja je odumrla: Uspon, kriza i pad Kardeljeve Jugoslavije (1974-1990), Prometej, Zagreb, 2003), Jović već pokazao svoje simpatije za 1990-te te za Slobodana Miloševića i JNA. Jović je pohvalio Miloševića kao borca za jugoslovensku državnost i jedinstvo i branitelja Titove ostavštine, žaleći za neuspjehom JNA da nadvlada hrvatsko naoružanje 1991., a oslobodio oboje Miloševića i JNA kao poticatelja rata i počinitelji masovnog ubojstva:

1)Poređenje Slobodana Miloševića i Vaclava Havela:

Jović, str. 56: ‘Smjer protesta protiv režima, primjerice u Čehoslovačkoj i Srbiji, bilo je potpuno drukčiji, pa su Havel i Milošević postali antipodi u svemu. Dok je jedan vodio liberalno-demokratsku revoluciju protiv države, drugi je vodio antibirokratsku revoluciju protiv antidržavne ideologije i anarhije, za upsostavu države.’

2) Žaleći nesposobnost JNA za zaustavljanje hrvatskog naoružanja:

Jović, str. 64: ‘Britanska je reakcija na separatizam u Sjevernoj Irskoj tipičan primjer liberalne (minimalne) države, koja se nije suzdržavala da zavede ratno stanje i upotrijebi teknove ne bi li građanski rat zaustavila prije nego što je počeo. Nasuprot tome, u državi u odumiranju, socijalističkoj Jugoslaviji, Jugoslavenska narodna armija pretvorila se u filmskoj snimatelja ilegalnog uvoza oružja na granici (s Mađarskom) koju je bilo dužna štititi uprova od takve vrste ilegalne aktivnosti.’

3) Milošević kao „jugoslovenski nacionalista“:

Jović, str. 65n: ‘U svojoj prvoj fazi, Milošević vjerojatno bio jugoslavenski nacionalist, ali on nikada nije postao srpski nacionalist, kako ga danas mnogi nazivaju. Nikada, naime, nije htio da se formira srpska nacionalna država. Njegova je vezanost za Jugoslaviju, pa makar i do trenutka kad je Jugoslavija postala samo ime i ništa više, bila glavni razlog zbog kojeg je na kraju izgubio popularnost i izbore (2000).’

4) Četnici kao „snazan pro-jugoslovenski pokret otpora“:

Jović, str. 141: ‘Onaj tko tvrdi da se Jugoslavija morala raspasti 1941. zbog etničkih tenzija, morao bi objasniti kako je onda bilo moguće das u odmah po okupaciji nastala dva snažna projugoslovenska pokreta otpora (Mihailovićev i Titov)’

5) Miloševićeva odanost Titovoj ostavštini:

Jović, str. 156: ‘Rušeći četvrtu Jugoslaviju, Milosevic je odbacio Kardelja, ali ne i Tita.’

6) Miloševićeva želja da vrati „jedinstvo  Jugoslavije“:

Jovic, str. 400: ‘Njegov je program sada, po prvi put, izgleao jasno I onima na najnižoj ljestvici društvene hierarhije, a on ga je provodio odlučno: najprije jedinstvo srpske Partije, potom jedinstvo Srbije, pa jugoslavenske Partije, pa Jugoslavije. Taj program imao četiri faze – Milošević je sada završio prvu; u trećoj će biti zaustavljen, a u četvrtoj poražen.’

7) Miloševićeva želja za obuzdanjem srpskog nacionalizma:

Jović, str. 471: ‘S malo pokazane benevolentnosti prema samom Miloševiću i Kučanu moglo bi se reći da je bar dio njihove motivacije moguće objasniti pokušajem da se vlast zadrži kako bi se spriječilo “prave nacionaliste” (one oko Nove revije ili ljude kako što je u tom trnutku bio Vuk Drašković) da prevladaju u Sloveniji i Srbiji. Oni su morali, kako David Owen kasnije kaže za Miloševića, “jahati na tigru nacionalizma ako nisu htjeli a ih taj tigar proguta” (1995: 129). Izgledali su moćno, svemoćno; ali u stvarnosti su obojica bili uplašeni da bi silazak Saveza komunista s političke scene mogao dovesti samo do goreg nacionalizma. Prihvaćali su nacionalizam kako bi ga sprijećili.’

8) „Dobre vjere“ JNA kako bi se spriječio etnički konflikt u Hrvatskoj:

Jović, str. 485:  ‘Kad je hrvatska vlada pokušala spriječiti to preuzimanje, Jugoslavenska se narodna armija ispriječila između nje i Srba, možda i u dobroj vjeri da zaustavi direktan etnički sukob u Hrvatskoj.’

9) Milošević „istinski iznenađen“ raspadom Jugoslavije i ratom:

Jović, str. 491-492: ‘Izvori koji su bili na raspolaganju autora ove knjige ne daju dovoljno razloga za zaključak das u članovi jugoslavenske političke elite u ovom razdoblju (uključujići, dakle, i Slobodana Miloševića i Milana Kučana) namjeravali razbiti Jugoslaviju. Mnogi su od njih, kao i većina Jugoslavena, većina analitičara iz svijeta i zemlja, i međunarodna politička zajednica u cjelini, bili istinski iznenađeni raspadom, a još više ratom koji se nakon njega dogodio.’

10) Rat u Jugoslaviji kao izraz „slabe, neefikasne države“ i „privatnog nasilja“:

Jović, str. 492-493: ‘Nasilje koje je na ruševinama Jugoslavije, u bezdržavnom prostoru, nastalo u devetdesetim godinama prošlog stoljeća, naime, ima isti uzrok kao i sam raspad: ono ju bilo izraz slabih, neefikasnih država koje nisu bile u stanju svladati privatne vojske, privatne osvete, privatne “zakone” i privatno nasilje. Ratovi koji su se vodili na tim ruševinama bili su u velikoj mjeri privatne osvete u kokuma su susjedi vraćali neko imaginarno milo za drago svojim susjedima.’

Jović je u pravu što se tiče jedne stvari: kritike koje su pravljene protiv njega su političke a ne akademske motivacije. Ako je Jović samo izražavao svoje učenjačko privatno mišljenje to ne bi bilo važno da njegovo djelo ne rehabilitira Miloševića i JNA. Ne bi bilo važno ni to što on hvali propagandni pamflet bez akademske vrijednosti, koji podupire teritorijalno komadanje Hrvatske i negira genocid u Srebrenici. Jović ima pravo, kao učenjak, da slobodno izrazi svoje stavove. No, on je glavni analitičar hrvatskog predsjednika i posebni koordinator. Opasno je za obje i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu da netko ima takve stavove i sa takvom slabom analitičkom prosudbom i shvaćanjem stvarnosti, zauzima poziciju na kojoj on sada radi.

tačno.net
Autor 3.2.2014. u 11:23