ENG
Hoće li ljevica zajedno ili u ponor?
Autor/ica 👤Milan Račić
Izdvajamo
- Umjesto poticaja za proizvodnju dobiće nalog kako da upakuju krompir koji će, kad bude vrijeme izvozu, dobiti zabranu jer nije certifikovan u institutu koji je još u formiranju. Zar još neko može i očekivati da će ti isti međunarodni učiniti bilo šta, sem nemuštih saoštenja kako bi se održali izbori u Mostaru. S takvom BiH ne može se iskoračiti ni na Balkan, a u Evropu tek i da ne govorimo. Zapravo, mi kao prosjaci i u paketima, ne trebamo nigdje ni ulaziti ni izlaziti, jer to ne radimo zbog njih - nego sebe radi.
Povezani članci
Foto: AP
U ovoj zemlji stvari se moraju hitno mijenjati, a lopovi hapsiti, a ne birati! Ne bude li ljevica dnevni, istinski i stvarni nosilac borbe protiv korupcije i kriminala, ne bude li se stvarno hapsilo i presuđivalo, ne budemo li uveli u priču i radnika i mijenjali socijalnu, zdravstvenu, obrazovnu i monetarnu politiku, ne budemo li zapošljavali u BiH, već na „bauštelama“ u Njemačkoj, izbori će samo potvrditi dvadesetogodišnju agoniju koju preživljavamo. U tom slučaju nestaće ne samo ljevica, nego i mnogo šta drugo – puno vrjednije od nje same.
Da li će ljevica zajedno ili ne? Odgovor bi trebao biti posve jasan. Da. Modaliteti, forme i organizacija su u pitanju i treba ih što prije jasno i precizno definisati i iza njih istinski stati, ili ako to nije tako – u sve to i ne treba ulaziti. Ako će se glođati za fotelje i funkcije, ako će imenovati preletače i one što navodno donose glasove, a nisu jasno nikada ni bili opredjeljeni, ako se što prije ne definiše minimum zajedničkih ciljeva, onda je odgovor Ne. Ne samo članstvo ljevice već i ogroman broj građana, odavno su prepoznali da do promjena neće doći ne bude li i ljevica, nevladin sektor i građani utvrdili minimum zajedničkog pred odlučujuću utakmicu oktobra 2018. godine. U načelu sve stranke ljevice principijelno zagovaraju koalicijsko okrupnjavanje, ali je to za sada više na nivou uopštenog i deklarativnog nego li i praktičnog i djelotovornog. Uočljivo je da, između ostalog, na okruglim stolovima na kojima se govori o ujedinjenju ljevice, manje ili više, izostaje prisustvo čelnika DF-a, da nema preciznog izjašnjenja vodećih iz Naše stranke, a da se iz pojedinih stranaka, počesto, odapinju neodmjerene izjave koje imaju više štete nego li koristi. Ne krije li se iza svega projektovanje ličnih i stranačkih pozicija u novom koalicijskom savezu? Nije li to oprobana taktika razdruživanje pa onda ujedinjavanje na personalnoj, a ne na stvarnoj političkoj ravni? Članstvo, ali još i više građani su poodavno prepoznali šta i kako treba raditi, dok se pojedinci iz stranačkih vrhuški zaglibljuju u procjenama sopstvenih vrijednosti i ostvarivanja ličnih pozicija.
Šta bi, između ostalog, trebalo biti platforma buduće ljevice?
- Radnik, socijalna politika i građanin,
- Anfišazam i država,
- Međunarodna zajednica i MMF,
- Nezaposlenost i zdravstvo i
- Stvarna, a ne deklarativna, borba protiv korupcije i kriminala
Htjeli to priznati ili ne, svi su, manje ili više, zaboravili i na radnika i na socijalu. U našem vokabularu i političkom djelovanju riječ radnik gotovo da i ne postoji, pa bio on zaposleni ili jedan od onih od preko 500.000 nezaposlenih (prema podacima „World Top 20“, BiH je na trećem mjestu liste zemalja s najvećom stopom nezaposlenosti u svijetu i situacija je jedino lošija u Džibutiju i Kongu). Prepušteni su virtualnom sindikatu koji, očito, ne zna je li pošo ili došo. Zapravo, „stručnjaci“ iz nacionalističkih stranaka, uspjeli su nam nametnuti nacionalno kao jedino i obavezno štivo. A na to su se gotovo svi primili i prihvatili igranku. Zbog toga se više niko ne pita šta će parlamentarci rješavati, nego hoće li se uopšte sastati, a da ne govorimo da su i između njih samih popucali svi koalicioni konci! Igramo se velikih politika i priča, a iz oblasti zdravstva navesti ću samo jedan podatak: u Federaciji BiH, čak, 300.000 građana nema nikakav oblik zdravstvene zaštite, niti zdravstvenu legitimaciju, da ne govorimo kakva nas zdravstvena zaštita čeka u ogoljenim bolničkim centrima iz kojih svakim danom odlaze najbolji, a dolaze stranački, podobni i porodični. Ko riješi i 1/3 ovog problema treba dobiti i izbore, a ne ko dovede podobne i njemu poslušne. Zar poslije protjerivanja doktora sa Klinike u Sarajevu, smakuća kantonalnog zdravstvenog sindikata, smjene dekanice Medicinskog fakulteta još neko može očekivati da će se prva bosanska gospođa na tome i zaustaviti. Možda je, ipak, za napaćeni narod najbolje rješenje da je izaberu za člana Predsjedništva jer bi tako posljedice njenog djelovanja bile daleko manje!
Kad govorimo o građaninu i građanskom priča o presudama Evropskog suda postaje deplasirana jer se u nju pokušavaju umotati etno intersi i nove podjele. Ali nije izlizana, a teža priča jeste ona šta rade na univerzitetima i u Bihaću, i u Tuzli i u Sarajevu. Nisu se čestito ni oglasili članovi Akademija i naučni radnici, nisu progovorili studenti, nisu se pretrgli ni ljevičari, a ne da se digla opšta halabuka i napravio zemljotres svugdje tamo gdje ima, ne samo lijevih već i samo normalnih! O kakvoj je to autonomiji univerziteta riječ? Hoće li o tome govoriti samo pojedinci i protjerani profesori ili će govoriti naše politike i intelektualci, uopšte?
Kad je o antifašizmu riječ, moram reći nema države u Evropi, a BiH, posebno – ako na tim temeljima nije izgrađena. Znamo, mi svi, da nam povodom 9.maja cvijeće polažu i oni koji sutradan iz parlamentarnih klupa glasaju za škole koje nose imena ratnih zločinaca, a gurali su se na partizanskim spomenicima u prvi red, ili su obrazovne i druge ustanove tim imenima okitili još prije dvadesetak godina. Pa, mora im se reći, jasno i glasno, da se ne može s njima i da nam takvi ne trebaju, a ne kazati „pa dobro je da su i oni prisutni“. Niti je to naknadna pamet, niti su se oni ideološki prestrojili, nego su samo vidjeli svoj interes – pa se prislonili antifašistima. Isto tako, počesto, i iz vrhova ljevice od pojedinaca, zbog sitnih političkih poena, ne za stranku nego za sebe lično, odapinju se etnoradikalne strijele koje ljevici nanose ogromne štete. Partije ljevice moraju biti partije svih građana i sa uticajem osim na Bošnjake, i na Srbe, prije svega u Republici Srpskoj, kao i na Hrvate od Neuma do Livna. Ne može se, a da pri tom, obavljaju i značajne funkcije, pljuvati po Andriću i praviti koalicija sa Kaplanom. Ne može se ljevica malo i ponekad, svrstavati u nacinalne blokove, a u drugim mjestima i slučajevima odbijati bilo kakvu saradnju. Ne može se iz istorije uzimati na paraćesike, jer nema države BiH – bez stvarne antifašističke podloge.
Nema razumnog i normalnog čovjeka koji nije za EU i evroatlanske integracije, ali puno smo mi i drugačijeg i lošeg od međunarodnih naučili. Od dvije škole pod jednim krovom, do nametanja i onog što valja i onog što ne valja. Uslovi su često: prodajte telekom i elektroprivredu, povećajte akcize za gorivo, ne da bi napravili auto-put nego da bi ovim iz MMF-a bio siguran povratak kredita, pa ćemo vam odobriti novu tranšu, a naši budžeti otpuhani. Ne po zakonu, nego po podzakonskim aktima, kojima su u trošenje budžeta i fondova uveli desetine hiljada onih koji se tamo nikada nisu trebali ni naći. Tamo su se našli jer su sigurno glasačko tijelo, pa im se od spominjanja riječi revizija diže kosa na glavi i odmah povlače vitalni interesi. Obećali su nam iz međunarodne zajednice silne pare za poljoprivredu, pa kad su mjere stupile na snagu oni u Briselu zaboravili donijeti svoje admnistrativne uzuse. Potom će uskrsnuti međunarodni predstavnici koji su i za vrijeme svoje neprikosnovene vladavine u BiH, oličeni u liku i dijelu Visokog predstavnika, prepoznati kao bager reformatori, ili kao donosioci zakona i odluka preko noći i koljena, pa zagovarati demokratiju i savjetovati promjene ustava i objašnjavati značaj Evropske Unije. Zapravo, ti isti, po okončanju mandata dolaze i prodaju jeftinu političku priču šta bi i kako u BiH trebalo činiti i raditi. Istovremeno, dok kod nas zagovaraju univerzalne vrijednosti, EU posebno, njihova zemlja napušta tu istu Uniju, a o ljudskim, izbjegličkim i migrantskim pitanjima razgovaraju isključivo putem zabrana i žičanih ograda. BiH im tako dođe kao poligon ne samo za političke, nego mnogo važnije za ostvarivanje njihove lične i koristi države koju su predstavljali. Ostvareni su tako interesi banaka i kapitala iz zemalja koje su oni doveli i odredili, ugašene su ili marginizovane BiH banke, poljoprivrednicima se na svaki način onemogućava prodaja i proizvodnja domaćeg. Umjesto poticaja za proizvodnju dobiće nalog kako da upakuju krompir koji će, kad bude vrijeme izvozu, dobiti zabranu jer nije certifikovan u institutu koji je još u formiranju. Zar još neko može i očekivati da će ti isti međunarodni učiniti bilo šta, sem nemuštih saoštenja kako bi se održali izbori u Mostaru. S takvom BiH ne može se iskoračiti ni na Balkan, a u Evropu tek i da ne govorimo. Zapravo, mi kao prosjaci i u paketima, ne trebamo nigdje ni ulaziti ni izlaziti, jer to ne radimo zbog njih – nego sebe radi.
O korupciji i kriminalu, o čemu i osnovci sve znaju, konstatovat ću samo sljedeće: U ovoj zemlji stvari se moraju hitno mijenjati, a lopovi hapsiti, a ne birati!
Ne bude li ljevica dnevni, istinski i stvarni nosilac borbe protiv korupcije i kriminala, ne bude li se stvarno hapsilo i presuđivalo, ne budemo li uveli u priču i radnika i mijenjali socijalnu, zdravstvenu, obrazovnu i monetarnu politiku, ne budemo li zapošljavali u BiH, već na „bauštelama“ u Njemačkoj, izbori će samo potvrditi dvadesetogodišnju agoniju koju preživljavamo. U tom slučaju nestaće ne samo ljevica, nego i mnogo šta drugo – puno vrjednije od nje same. No, o tom nekom drugom prilikom.
Autor/ica 👤Milan Račić
