Hotel Luda kuća (I)

Povezani članci

• Donatella Di Cesare: Kosovo kao Ukrajina
• Ipak nije sve tako crno
• Portret Vučićevog intelektualca
• Šarlatani i ubojice
• 2016. – godina izazova i strahova
• Evolucija, revolucija i mentalna inercija

(Ardeni, belgijski  pivopis) 

Davnašnja nam je želja da, nakon bisera poput Genta, Antverpena i Briža, obiđemo i belgijske Ardene. Doduše, postoje i francuski, i luksemburški Ardeni, ali… Ko nam kaže da ćemo tamo naći slastice od kojih svaka usta postanu mjedena, pivo poslije kojeg i zaklete vinopije preko noći mijenjaju “boju dresa”?!

   Stoga sam bio presretan kad sam preko vakantie veilingen, sajta (i) za jeftini odmor koji radi na principu aukcije, za male pare našao prenoćište za dugi vikend u jednom zgodnom hotelu na krajnjem jugu Belgije, u Valoniji.

   Ocene posjetilaca hotela na internetu nisu bile baš blistave: “prilično zapušten”, “zreo za renovaciju”, “kičast” i “nesređen”… No, dvije stvari mu niko ne spori: prekrasnu okolinu i veoma ljubazno osoblje. A kako iz priloženog “pivovnika” vidim – ne fali im ni dobre kapljice. Dovoljan razlog za promtpno pakovanje kofera.

   Stoga u zadnjoj sekundi virtualnog licitiranja “uletim đonom” posljednjem ponuđivaču, licitacija završi, i ostalo je tek puka formalnost: platiti, odabrati pogodan datum, sačekati, i upaliti motore. Ardeni, brda od čokolade s bistrim potocima od hmelja, vaši smo!

***

   Osim onih čokoladnih, u Ardenima zapravo i nema pravih brda. Smješteni na tromeđi Belgije, Francuske i Luksemburga, oni se ni ne mogu “iz punih usta” nazvati brdovitim područjem. Najviši vrh, u Visokim Ardenima, sjeverno od rijeke Ourthe, nema ni 700 metara. Više su to brežuljci, bregovi. Ali, tu su bogate, guste šume, rijeke i potoci, staze za šetanje, vidikovci, odmorišta … Onome ko živi u Holandiji, u gradu gdje se najviša tačka nadmorske visine osamdeset metara, od same pomisli na “vrtoglavih” sedam stotina metara zavrti se u glavi.

   Ipak, na put dug tačno 358 kilometara nismo ponijeli ni klinove, ni sjekiricu, ni nož, ni baterijsku lampu. Čak ni prvu pomoć! Samo donji veš, tople džempere, kundure … I, zna se, otvarače za pivo i vino. Dva cabernet-sauvignona, jedan chardonnay i pet-šest običnih piva. Onih za žeđ. Da se nađe pri ruci, dok ne naletimo na “pravu robu”. Nikad se ne zna.

   Ispratilo nas je tipično holandsko vrijeme. Ni hladno ni toplo, ni vedro ni odveć tmurno. Promuti-pa-prospi. A ovo što ozgo  rominja, to, zapravo, i nije kiša. To piša. Sredina maja, a ni izgledi za vikend nisu bolji: promjenjljivo, hladno, sa dosta padavina. Pravog proljeća, onog sa visibama, frajlicama, suknjicama i bretelicama – ni u povojima!

   Ipak, ne žalimo se. Cesta je cijelim putem suha, kao da su oni grčki hedonisti gore  odlučili barem na časak zavrnuti slavine. Nema ni previše auta, frku prave jedino kamioni. Kad počnu preticati, to njihovo “guslanje” traje minutama. No, kako idemo ka jugu, i njih je sve manje, a krajolik se postepeno mijenja. Ravnicu smjenjuju brežuljci, nisko raslinje gusta šuma – znak da smo na dobroj džadi. Još malo, pa ćemo ući u zemlju Herkula Poaroa. No, ima i drugih, loših znakova ”južnoga vjetra”: cesta je sve lošija. Sve je više neravnina, rupa. I u sjevernom, mnogo bogatijem dijelu ove zemlje putevi su lošiji od holandskih, a da o onima na jugu i ne govorimo.

   A ovo je nekad bio bogat kraj. Rudnici su zapošljavali na hiljade radnika, Valonija je u vrijeme Industrijske revolucije bila nosilac razvoja Belgije. No, prelazak na druge izvore energije i zatvaranje mnogih rudnika su njenim žiteljima donijeli besparicu i neimaštinu. To ovdašnji ljudi  nikad nisu preboljeli. Valonci se ni danas ne mogu pomiriti s činjenicom da su ih Flamanci “debelo” prešišali. Lova, standard, moderna tehnologija – sve je to sad smješteno poglavito u sjevernom dijelu Zemlje. Stoga, valjda, Valonci nerado govore holandski, jedan od dva službena jezika u ovoj zemlji. Svako ima svoje Janeze. 

Ulaz u hotel Luda kuća

   Kad smo napokon stigli na odredište, Laforet, hotel Sapinier – ovdje ga, u slavu neprevaziđenog Johna Cleesa i davne mu serije nazovimo Fawlty towers – lijepo, vedro vrijeme. Tek poneki cirus. Sunčeva vrela lopta se šepuri nebom. Kao da smo na drugoj planeti, a ne u susjednoj državi!

   Čudan neki hotel: velik, a sve nešto okruglo pa na ćoše! Puno pendžera, krila, rukavaca i nekakvih zavijutaka – sve sa pravim-pravcatim zvonikom na prednjoj strani “zamka”! A unutra je doista “lekker rommelig”: šarmantno neuredno i zapušteno. Starinski, masivni namještaj, izlizani tepisi, masa kičastih ukrasa – (kvazi)rokoko u punom sjaju! Hol, sale za objed i dnevni boravak – sve je toliko nakrcano ukrasima “iz prekambrija” da vam na koncu na neki čudan način počinje izgledati simpatično. Ako je tvorcu ove čudne zbirke s “koca i konopca” skupljenih starudija bila namjera da goste šarmira (pre)obiljem i vrati ih stotinjak godina unatrag, onda je u tome sasvim uspio.

   Srećom, u našoj sobici – a u ovom neobičnom zdanju ima ih čak sedamdesetak, samo ono najnužnije. Krevet, sto, dvije stolice, ormar i noćni stočići. Međutim, ni ovdje, kao ni u većini hotela, nema lampi za čitanje. To jest, ima lampi, onih sa abažurom. Ali, te nisu za čitanje. One služe za pijaču, seksi sferu i “vannastavne” aktivnosti. Uvijek se pitam: zar samo mi prije spavanja, pa, hajde dobro, i tih “aktivnosti”, volimo pročitati par stranica?! Zar je taj običaj odista na putu izumiranja?! Srećom, prošlog ljeta smo kupili lampe za čitanje. One što se, poput rudarskih, nataknu na čelo. Ništa nas ne smije iznenaditi.

Čim smo se raspakovali, izlazimo na terasu, kojom dominiraju snježnobijeli, pretili, guzati anđelčići – nosači lampi na ogradama sa nazovirimskim stubovima. Ubitačan kontrast dvorčiću građenom od lijepog, sivog riječnog kamena sa obala rijeke Semois. Nema te harmonije koju čovjek svojom šapom nije u stanju razoriti!

   Odmah zatražim pivsku kartu, i dugo zurim u “tečne specijalitete”:  la rochefort, duvel, du chateau, petrus, hopus, maredsous, westmalle… Na koncu se odlučujem za ovaj potonji, westmalle dubbel, 7,5 % alkohola. Kad nam je donio naručeno,  gazdu hotela, po čijim se rumenim obrazima i golemom trbuhu vidi da mu je pivo “brat rođeni”, pitam koje je njegovo omiljeno hmeljivo. Šutke, sa šeretskim osmjehom, pokazuje na bocu ispred mene.

    Šta bi rekao da sam poručio neko drugo? Ma, baš me briga! Tamno poput gustog, domaćeg meda, westmalle lagano klizi u utrobu. Supruga uzima wieckse rose pivo, kao stvoreno za gašenje žeđi. Sunce nas pozdravlja, nagovještavajući skori dolazak ljeta.