HRANA JE POSAO

Povezani članci

• Drago Bojić: Bez asistencije Crkve i oltara, nacionalistička ideologija ne bi imala toliku moć
• Vladajuće stranke Njemačke: Akcije Dodika i Čovića žele uništiti BiH, to zahtijeva čvrst otpor
• Rekvijem za Crnu Goru
• Srđan Dizdarević: Zašto u Bosni ne možeš biti Bosanac
• ‘Vlada traži odobrenje Crkve da provodi zakone’
• Naša stranka i SDP BiH zajedno na izbore u Mostaru

‘Uveli smo dan bez mesa i djeca su se, kako izgleda, lijepo navikla’, prije nekog vremena je u okviru akcije za zdraviju ishranu djece ponosno objašnjavala ravnateljica neke osnovne škole, a ja nisam mogla vjerovati svojim ušima. A da li to znači da su ih do tada svakodnevno pitali mesom? Je li nešto takvo moguće u vrijeme kad svaki blesan već zna ono što su znali naše bake i djedovi, da naime treba jesti što raznovrsnije, a ako jedeš raznovrsnu hranu, onda ne možeš sve vrijeme jesti jedno te isto?

Pitanje ishrane je kod nas jedno od najkomičnijih, i to zato, jer o njoj najviše gluposti kažu baš oni koji su čak plaćeni da o tome nešto znaju: liječnici, stručnjaci za ishranu, kuhari, direktori bolnica, škola, vrtića. Svi skupa u teoriji i praksi ponavljaju obrasce kao da smo svi mi neko eskimsko ili saharsko pleme, koje može birati samo između osušene ribe ili osušenog kozjeg mesa. Tako vam mogu stoprocentno tvrditi da u ovom trenutku u Sloveniji  na desetine profesionalnih (?!!) kuhara po hotelima, školama, gostionicama i bolnicama za prilog od povrća podgrijeva grašak i mini mrkve iz konzerve. To je za većinu kuhara povrće, zdravlje – u svoj svojoj karijeri još nisu ništa naučili o kvaliteti hrane iz konzerve i nisu došli do spoznaje da grašak nije povrće, iako je zelen, nego je mahunarka, što znači bjelančevina, koja može nadomjestiti meso. Zato uz to spadaju krompir i odrezak, poliven nečim smeđim. To je jedan od tri recepta koje desetljećima nude kao ukusnu i odgovarajuću prehrambenu mješanicu, jednostavno zato jer prosječan kuhar ne zna o kuhanju ni hrani ništa više, nego je znala jadna seoska služavka kad je nakon rata počela raditi u narodnoj menzi.

Danas problematika hrane nije više pitanje ukusa, običaja, kulture, nego prioritetno pitanje ekonomije i ekologije. Razvoj je omogućio da hrane ima više nego bilo kada prije, a istovremeno je prosječno slabijeg kvaliteta nego je ikada prije bila, jer su njeni osnovni sastojci zbog intenzivne obrade i uzgoja, što znači zbog viših zarada slabijeg  kvaliteta, puni pesticida, antibiotika i hormona. U vrijeme pripreme ih se još dodatno osiromaši da bi se smanjila hranljivost, a dodaje im se sve više aditiva (bojila, konzervansa, umjetnih aroma i sladila). I ta slaba hrana je to obilje koje bi trebalo dokazati uspjeh razvijenog svijeta; i koja je povrh svega pogrešno distribuirana i izvor nezamislivih zdravstvenih problema. Znanstvena istraživanja pokazuju da postoji neposredna povezanost pesticida (i njihovog nedovoljno istraženog, a očito još sudbonosnijeg kombiniranja) i hormonskih remetilačkih faktora  – sa naglim porastom oboljenja kod mladih. O tome naši liječnici, koji aktiviraju nepodnošljiv pogrom protiv vegetarijanaca i vegana svaki put kad se desi neki ekscesan slučaj, mudro ćute. Ili ništa ne znaju. Šta je gore?

Donositelji političkih odluka se sa tim teškim odlukama hvataju u koštac sa pogrešne strane, što se lijepo vidi u problematici pretilosti. Ona je najprije, već sedamdesetih godina, napala SAD, i stručnjaci su udružili glave te ustanovili da je problem u previše masti. To je bila prejednostavna formula: nije problem u tome  da se promijeni način života, da ljudi rade/sjede previše,  radno mjesto im je puno udaljeno pa se voze i ne hodaju, kreću se premalo, više je depresija i kompulsivnog prejedanja, kvaliteta industrijske hrane je sve slabija, zato bi država morala sustavno poduzeti mjere. Ne, problem su masti. O tome da postoje masti različitih vrsta i da su nužne kao nositeljice drugih elemenata, svi su –ćutali.

Slijedila je velika savezna akcija: iz hrane su izbacili veliki dio masti. Budući da je sva stvar sada postala priličito bljutava, masti su nadomjestili kukurznim škrobom – po naški rečeno – šećerom. Tako su hamburgeri postali manje mastni i slađi. Rezultat je poznat: pretilost je još veća, širi se epidemijski po cijelom svijetu, osim tamo gdje umiru  od gladi.

Sada dakle imamo i novog neprijatelja, šećer, i kao iz svakog rata, politika i iz ovog pokušava nešto zaraditi, umjesto uložiti sredstva u preventivu: tako se u posljednjem trenutku sjetila poreza na slatke napitke. (I bivša vlada je pokušala prepisati taj izvrsni recept za popunjavanje proračunske rupe, ali je brzo pokleknula.)

Dobro zvuči: djeca gutaju kokakole, fante i druge slatkarije, zato su predebela. Ne zato što u školama jedu bijeli kruh sa paštetom (u međuvremenu su si naši poslanici iz državnog proračuna u parlamentarnoj kuhunji namijenili eko-povrće!), jer se sve manje kreću, jer je sport skup, jer im na televiziji svaki dan pokazuju “milkšnite” kao zdrav obrok…Prema računici navodno će boca tih slatkih napitaka poskupiti za jedan cent i time bi potrošači (djeca!) dobili lekciju iz zdrave hrane. To bi ih trebalo usmjeriti da piju prirodne sokove i napitke sa natpisom “light”! (I opet niko ni da pisne o tome da je ta “light kvaliteta” pridobijena umjetnim sladilima, koja ni u kom slučaju nisa bezazlena, kad je zdravlje u pitanju, prevashodno pa upravo navikavaju na sladak ukus.)

I kod takvih mjera za naše zdravlje se čovjek (pajednako i proizvođač tih napitaka) naravno upita: a zašto onda ne ukinu porez na voće i uvedu ga za sve slatkarije kojih su prepune trgovine,  pošte, željezničke stanice, automati po poduzećima, bolnicama i školama? Zašto kažnjavati jedne, a ne sve po redu?

No, naravno, to bi državama prouzrokovalo teške probleme, rat sa prehrambenom industrijom i poljoprivredom. Kako su oni jaki, može se vidjeti u Bruxellesu: već ograničavanje štetnih tvari u zemlji i hrani jedan je od najmukotrpnijih procesa EU, a šta bi se tek dogodilo sa prijedlogom za smanjivanje svih sladila u svim proizvodima ili za smanjivanje korištenja bijelog brašna ili mesa? Države bi naravno štošta mogle urediti na  državnoj razini, a to bi zahtijevalo znanje i volju. Ono što im najviše nedostaje.

Zato nam umjesto toga nude takve jadne prizore, kao što su svojevremeno bila naša trojica ministara (za zdravstvo, školstvo i poljoprivredu), kad su propagirali doručak: kao trojica ne baš bistrih učenika, smiješkali su se pravo u kamere i žvakali doručak, a priznali da nikada ne doručkuju. I povjerovali su da će im djeca nasjesti.

 Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Dnevnik.si Kolumne/Debate

11.10.2011.