Hrvatska, trčećim kora-kom nade-sno!

Povezani članci

• Dostojanstveno sjećanje na žrtve Dobrovoljačke
• Rezolucija turist-biroa
• Neredi na Kosovu: Srbi postavili barikade, zapaljene gume
• Mala zemlja za veliku mržnju, lopovluk i primitivizam
• Mladen Ivanić lider opozije: Dodik je zadnji diktator u regiji
• Tuđe dvorište

Do predsjedničke joj je prisege ostalo još mjesec dana, a Kolinda Grabar Kitarović je već prvim trknutim izjavama uspjela izazvati podozrenje i odbojan stav u najbližem susjedstvu. Ta vrst njezine diplomatske neubrojivosti može jako naštetiti međunarodnom zdravlju RH. Hrvatskoj ne treba „nadžak-baba“, koja će joj nanositi štetu sramoćenjem u svijetu i zamjeranjem susjedima u regiji. Iza njezinog retoričkog radikalizma ustobočila se desna politička gerila, koja uglavnom okuplja militante s dosta pokvarenog putra na glavi

Piše: Marijan Vogrinec, e-novine

Bijedna Naša kritično je podijeljena, posvađana i destruktivno posrnula zemlja u gospodarskom i društvenom smislu. Krajnje erodiranog morala, komedijaškog „domoljublja“ i prevladavajuće društvene apatije. U to je stanje, osobito u prošle dvije godine, smišljeno dovođena („što gore, to bolje!“) sinergijom maloumnosti političke (ultra)desnice na čelu s „novim HDZ-om“ (novim? – sic), militantnih vođa dijela najpovlaštenijih „braniteljskih“ udruga i agresivnih struktura domaće Katoličke crkve. Takvoj je zemlji samo još trebala predsjednica koja najprije provali političku budalaštinu od koje se trezvenom čovjeku koža naježi, a potom (ako?) razmišlja (ako ima čime?) što je kazala. Do predsjedničke joj je prisege ostalo još mjesec dana, a već je trknutim izjavama uspjela nekoliko puta izazvati podozrenje i odbojan stav Srbije, najveće i najvažnije hrvatske susjede.

Ta vrsta diplomatske neubrojivosti izabrane predsjednice RH može jako naštetiti hrvatskome međunarodnom zdravlju. Hrvatskoj ne treba „nadžak-baba“, koja će joj nanositi štetu nesavjesnim sramoćenjem u svijetu i zamjeranjem u susjedstvu. Desna politička gerila, koja uglavnom stoji iza njezinog retoričkog radikalizma i okuplja militante s dosta pokvarenog putra na glavi, uporno opetuje Hrvatskoj istu naredbu: „Čelom na-zad!“ Od nedjeljne kasne večeri, 11. siječnja, to je nasilno utjerivanje države u desni, vojnički jednouman tor „Hrvatica i Hrvata“ zaoštreno novom zapovijedi: „Trčećim kora-kom nade-sno!“ Po cijenu još većih unutarnjih nevolja, demokratska, građanska većina neće se dati.

Nakon što je uzdanica „novog HDZ-a“ Kolinda Grabar Kitarović neočekivano, na jedvite jade, ipak dobila drugi krug predsjedničkih izbora, Bijedna je Naša postala – rascijepljena zemlja. Zloslutno i nepomirljivo rascijepljena na demokratsku, kozmopolitsku Hrvatsku žitelja cijepljenih protiv ekstremizama i nacionalističke militante koji mrze, opanjkavaju, progone manjine i zdesna atakiraju na razlike! „Hrvatice su i Hrvati“ izborno prepravili demokraciju u pelenama u zapišanu i zasranu demokraciju devedesetih godina. I sada neka im bog pomogne, ako ne budu znali sami sebi. Unatoč svoj sili populističkih hiperbola i predizbornom prenemaganju izmišljenim nacionalnim mitovima, novoizabrani „Tuđman u suknji“ to nije u stanju. Ostat će mu tek komedijaški (kao 1990-ih!) ponovo stiskati zube i svjetonazorsko-ideološki šalabajzati „bespućima povijesne zbiljnosti“.

Populističke hiperbole

„Narod koji izabere ovakvu predsjednicu ne mora više brinuti za svoju budućnost“, ironično je zapisao glavni urednik uglednog internetskog portala H-Altera Toni Gabrić u kolumni „Imamo KG-K!“, znakovito aludirajući na zajapurenog Franju Tuđmana s kninske tvrđave, kolovoza 1995. („Imamo Hrvatsku!“) i, ne slučajno, Staljinov KGB-a. „Izborom Kolinde Grabar-Kitarović ovoj je zemlji sudbina na dulji rok zapečaćena. Svaka daljnja briga postala je izlišna, neizvjesnosti više nema: ostat ćemo prikovani na ekonomskom i socijalnom dnu, uz nastavak srozavanja političke kulture, obrazovanja, ekoloških standarda, pa hajmo reći, i ‘nacionalnog integriteta’.“

Rezultati predsjedničkih izbora u drugom krugu upućuju upravo na tu kobnu rascijepljenost Bijedne Naše. Svaki se drugi glasač oštro svjetonazorsko-ideološki distancirao od svakog prvog, koji je povjerovao ili bio prisiljen/ucijenjen podržati populističke hiperbole Kolinde Grabar Kitarović i njezinih nacionalističkih suflera. K tome, u glasačkim se kutijama našlo više nego ikad – nevažećih listića. Ne slučajno i pogreškom! „Prekrižite na listiću sve kandidate ili ga na drugi način učinite nevažećim; time ćete pokazati da su ponuđene opcije prijevara u interesu održanja pokvarenjačke, nenarodne politike!“ To je smisao poruke na koju su unaprijed pozvali građane nezavisni mediji (H-Alter je udarno držao prigodni banner sve do zaključenja drugog izbornog kruga) i mlađahni predsjednički kandidat Živog zida iz prvog kruga Ivan Vilibor Sinčić.

„E sad“, tvrdi Toni Gabrić, „Ustav RH predviđa da se ‘predsjednik Republike bira većinom svih birača koji su glasovali. Prema privremenim rezultatima na dan 12. siječnja, glasovanju je u drugom krugu pristupio 2,258.801 glasač/ica. Od toga broja za KG-K ih se izjasnilo 1,114.865, a za Josipovića 1,082.430. Evidentno je da polovica od 2,258.801 iznosi 1,129.400 + 1, što znači da KG-K nije zadovoljila ustavnu pretpostavku da bi postala predsjednica. Nije zadobila većinu svih birača koji su glasovali. Da bi to dostigla, nedostaje joj još 14.536 glasova. Dakle još jedan gradić veličine Metkovića.“ Apel biračima je uspio: u glasačke je kutije ubačeno 60.728 nevažećih listića ili 2,69 posto! To je znakovita poruka.

No, jesu li birači s nevažećim listićima glasovali ili zapravo nisu, pa se ne računaju? Ili ih se ipak mora uvažiti? Došli su na biračko mjesto, uredno se legitimirali, popunili listić kako su ga popunili, ubacili u kutiju i time ipak – glasovali? Obavili su svoju građansku dužnost. Može li se onda kazati da uopće nisu glasovali? Kao oni što nisu ni došli na biračko mjesto? Članica Izbornog stožera Ive Josipovića zadužena za pravna pitanja Sandra Petrović Jakovina (SDP, supruga poljoprivrednog ministra Tihomira Jakovine) izazvala je sredinom tjedna političku uzbunu tvrdnjom da je „pobjeda Kolinde Grabar Kitarović upitna“, da su Ustav RH i Izborni zakon kontradiktorni u tom pitanju i da se o tome moraju izjasniti Državno izborno povjerenstvo i Ustavni sud RH.

„Ovo će biti najvažnija odluka u povijesti demokracije“, kazala je Petrović Jakovina. „Promijenit će same temelje demokracije u Hrvatskoj.“ Međutim, ništa od toga. Političari, pa i najvažniji iz njezine stranke, proglasili su to mišljenje pravom herezom. Ipak, za koji dan, nakon službenog proglašenja konačnih rezultata, formalno su moguće žalbe Ustavnom sudu. Recimo, neke od 17 stranaka koje su kandidirale Josipovića za drugi mandat.

„Novi HDZ“ (plus nekoliko koalicijskih marginalaca) sada je s Grabar-Kitarović osvojio jedno brdo vlasti (Pantovčak), a koncem godine će najvjerojatnije sa svojim šefom Tomislavom Karamarkom osvojiti i drugo (Grič). Desnica bi time preuzela tri ključne poluge upravljanja Bijednom Našom: predsjedničku, Hrvatski Sabor i vladu. Ne bi se reklo da vlast SDP-ove koalicije i predsjednik RH Ivo Josipović kao njihov manje-više fikusni izbojak već i ranije nisu zaslužili žestoke šamarčine građana zbog katastrofalnog (ne)rada. Ali, prava je tragikomedija što državu puzeći opet zauzimaju i neprirodno skreću udesno isti oni (prvostupanjski osuđeni za pljačkanje vlastitih sugrađana, prepisivači fakultetskih diploma, sumnjivi poduzetnici i „domoljubi“ pod kriminalnim istragama!), koje su birači prije samo tri godine s gađenjem najurili s vlasti.

Loš rad i nerad koštali su Milanovića gubitka lokalnih izbora, europarlamentarnih, sada predsjedničkih i koncem godine jamačno parlamentarnih. Srozao je SDP na najniže grane u zadnjih 25 godina, frakcionaški podijelio stranku i zavadio članstvo (Rijeka, Zagreb…), marginalizirao starije drugove (Željka Antunović, Mato Arlović, Davorko Vidović…), pokvario odnose sa suradnicima (Tonino Picula, Zlatko Komadina, Davor Bernardić…), kažnjavao izbacivanjem iz stranke (Mirala Holy, Aleksandra Kolarić…), uveo čeličnu poslušnost, itd. „Milanoviću, a što ćeš sada?“ – naslovio je Inoslav Bešker svoju kolumnu u Jutarnjem listu, predviđajući bahatom vođi bijedan kraj političke karijere.

Bit će uskoro jedan od bezličnih prolaznika na ulici. Nakon dva-tri dana od detronizacije i izbacivanja iz SDP-a, na čemu se već radi, nitko se više na njega neće ni obazirati. Je li si sam kriv? Jest, itekako jest! A nije tako moralo biti, da je samo malo zagrebao u dobitni Plan 21. No, voli dugo spavati i nema radne navike. Da nije tako, ni mlinski kamen SDP-Milanovićevog i Vladinog neuspjeha ne bi sada utopio Ivu Josipovića na izborima. Ima neke ironične simbolike u tom gubitku. Naime, udruženi i vojnički mobilizirani/organizirani desničari uspijevaju nametnuti svoju volju, iako – da i na trepavicama prohodaju! – ne mogu pridobiti za svoje nacionalističko histeriziranje više od 25 posto građana s pravom glasa!

Unatoč (ne)očekivano velikoj izbornoj izlaznosti u drugom krugu (2,258.801 ili 59,06 posto birača) i neočekivano velikom broju nevažećih listića (60.728 ili 2,69 posto), desnica je pobijedila. Vrlo tijesno, ali pobijedila. Zbroje li se izborni apstinenti, Josipovićevi i birači s nevažećim listićima, pučkoškolska matematika za I. razred pokazat će da politička desnica agresivnom mobilizacijom uličnog tipa, nategnuto, može računati na 25-postotnu podršku građana. Bit će to Kolindinih nešto više od 1,1 milijun s predsjedničkih izbora, plus dijaspora, plus velikodušni dodatak možebitne „statističke pogreška“ u broju stanovnika RH iznad četiri milijuna. Najmanje tri milijuna žitelja dezertirat će istog časa čim iz Karamarkovog megafona iz središnjice na Trgu žrtava fašizma i, sinkronizirano, s Pantovčaka odjekne resko: „Hrvatice i Hrvati, trčećim kora-kom nade-sno!“

Rascijepljenom Hrvatskom, međutim, već kolaju vicevi o pristaloj plavuši koja hoda okolo zagrljena s politički antipatičnim stranačkim mentorom Karamarkom, tuđmanovski neuvjerljivo mlatara rukama, prijeti da će šakama lupati o stol i viče iz svega glasa: „Ja sam Kolinda! Ja sam Kolinda Grabar Kitarović! Ja sam žena iz naroda! Ja sam vaša i svi ste vi moji! Ja sam vaša predsjednica!“ Bit će toliko predsjednica koliko će daleko (ako?) baciti kroz prozor Karamarkov daljinski upravljač, pristojno komunicirati s premijerom i, što je možda najvažnije, zadobiti povjerenje što većeg dijela onih 75 posto desnici nesklonih građana.

Nijemac važniji od susjeda!?

Na međunarodnom planu, bit će toliko predsjednica RH koliko se bude znala diplomatski kulturno ponašati, prije svega prema Hrvatskoj susjednim zemljama, ne miješati se u njihove unutarnje poslove i koliko joj razvojni interes zemlje bude preči od interesa Bruxellesa, Berlina i Washingtona na ovim geostrateški prevažnim prostorima. Već je prvim svojim izjavama nakon izborne noći pokazala političku nezrelost i vrlo štetnu diplomatsku netaktičnost.

Bez ikakvog je ozbiljnog razloga javno uzela Srbiju na zub i ničim izazvana počela se poltronski/uliznički zavlačiti kancelarki Angeli Merkel u neku smrdljivu stvar: „Njemačka je naša prijateljica i vrhunski odnosi s njom su mi prioritet!“ Da gospođa zna povijest, kao što ne zna, ne bi „hrvatsko-njemačko prijateljstvo“ kovala u zvijezde i time se blatom nabacivala na sjaj trajnih postignuća istinskih domoljuba s ovih prostora protiv stoljetne nasilne germanizacije Hrvatske. Pa i državotvorni doprinos hrvatskih partizana u armijama Titove vojske. Ne bi svojim bezveznim prenemaganjem bacala sjenu na domoljubnu krv koja je za račun germanskih presizanja pala od Bečkog Novog Mesta (i prije) do Prvog i Drugog svjetskog rata, od Drine, Soče i Piave do Staljingrada i NDH-auschwitza. Još u pretprošlom stoljeću su Ilirci proglašavali smrtnim grijehom njemačko ime Agram za Zagreb, a danas je „samostalna i neovisna“ prepuna agrama.

Njezin je pokojni idol svojedobno dao spjevati sramotan lakonotni šund „Danke Deutschland“, koji se odavna više ne čuje ni u zadnjem seoskom pajzlu, ali se ubrzo i na Deutschlandu i na Bruxelles-Washingtonu jako neugodno poskliznuo u međunarodnu izolaciju. Tek su Ivo Sanader detuđmanizacijom i Ivica Račan od 2000. godine demokratizacijom otvorili vrata Bijednoj Našoj u demokratski svijet. „Hrvatice i Hrvati“ valjda žele luk i vodu tuđmanovštine opet nesavjesno nametati kao politički i životni standard svima u zemlji. Premijer Milanović, očajan i netaktičan zbog predsjedničkog promaknuća Grabar Kitarović, pokušao je dobaciti apatičnim građanima posljednje pojaseve za spašavanje: „Mi smo (Vlada i SDP-ova koalicija – op. M.V.) jedina brana od povratka kriminalne zadruge na vlast; mi smo država, oni su hajdučija!“ Hoće li ga poslušati? Neće.

Nije joj čestitao na izboru. Ni neće, jer bi to, drži, bilo licemjerno. Grabar Kitarović smatra Karamarkovom marionetom, stranačkim aparatčikom koji nije do gležnja Josipoviću, a njezinu kampanju desničarskim uličnim nasiljem. „Mi se bavimo državom, a njezina stranka ulicom“, tvrdi. Milanović, priznaje, nije želio tu ženu za hrvatsku predsjednicu, ali joj je nakon tri-četiri dana ipak zaželio dobrodošlicu i obećao suradnju strogo „u skladu s ustavnim i zakonskim ovlastima“. Ništa više, ništa manje. Grabar Kitarović, dakle, može svoja obećanja o „pozivanju na red“ i izvanrednim Vladinim sjednicama objesiti svom šefu o isti klin na kojem već vise silni zahtjevi militanata o prijevremenim parlamentarnim izborima.

Iako se već u izbornoj noći ugrizla za jezik nediplomatskim izjavama o novom vanjskopolitičkom smjeru RH prema Srbiji, srbijanski premijer Aleksandar Vučić joj je protokolarno pristojno čestitao na izboru. Kako je dobar običaj i red među susjedima. Naglasio je da Beograd „želi dobru suradnju sa Zagrebom“ i da „Srbija neće reagirati na lapsuse“, koji se tiču hrvatske nacionalne manjine te pozicioniranja Vojvodine izvan Srbije („Hrvati u Srbiji, Vojvodini i drugim susrednim zemljama“, kazala je). Odgovoran i dobronamjeran državnik pazi na te nijanse u izričaju. Je li izabrana predsjednica RH namjerno previdjela iznimnu osjetljivost Beograda, kao što je svaka država, na nepovredivost svog teritorijalnog integriteta ili joj je bilo stalo namjerno provocirati, uvrijediti susjeda?

Slične je teritorijalno-integritetske „lapsuse“ napravio patrijarh SPC-a Irinej (u parastosu uoči Oluje 2012., božićnoj čestitci 2014. pravoslavnim vjernicima u Hrvatskoj…). I tada se digla prašina, jer se Slavonija, Banija, Lika, Dalmacija…, viđenjem „svetog čovjeka“ SPC-a, nisu našle kao pokrajine u Hrvatskoj. No, „lapsusi“ kao „lapsusi“. Moglo bi biti nezgodno, ako Grabar Kitarović ustraje na zaoštravanju ionako traljave suradnje među dvjema balkanskim državama. „Mi nismo region, mi smo Hrvatska!“ – žestila se i u izbornoj noći, parafrazirajući prvake ekstremne desnice: „Hrvatska nije Balkan!“ Neki ljudi ne znaju zemljopis, a vole pametovati, pa ispadaju budale. Nastavi li izabrana predsjednica RH radikalnom vanjskopolitičkom prugom prema Beogradu, s presjedanjem u srbijanskoj metropoli na brzi vlak za BiH, neće biti dobro.

„Moj odgovor nekim dobronamjernim ljudima koji traže oštru i žestoku reakciju na namjerne lapsuse moram reći: neće dobiti tu reakciju“, prenosi Jutarnji list Vučićeve riječi s konferencije za novinare. „To što se ponekad pravimo da ne čujemo i ne reagiramo na svaku provokaciju odraz je snage Srbije i odgovornosti, a ne njezine slabosti, odraz je želje da imamo što bolje odnose u regiji. Ako nas pitate jesmo li uvijek svi fascinirani tom pozicijom sile koju u odnosima s Beogradom i sa Srbijom neki u regiji pokušavaju primijeniti, nismo baš. O stabilnosti u susjedstvu razgovarao sam i sa šefom Misije EU-a u Beogradu Michaelom Davenportom i također naglasio da Srbija neće reagirati na neke lapsuse, jer je stabilnost u regiji od ključne važnosti.“

Grabar Kitarović očito na osobit način (ne) razumije potrebu i značenje stabilnosti u regiji, dobrosusjedstvo i osjetljivost međunacionalnih odnosa u vlastitoj zemlji. Da nije tako, ne bi valjda već dan poslije prvog izvalila i drugi „lapsus“ te izazvala prvo žestoko reagiranje Beograda. „Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti“, kazala je u intervjuu, koji će ovih dana emitirati bosanskohercegovačka javna televizija BHT 1. „On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanstva.“ Nepotrebno je, neovlašteno i nediplomatski dirnula u nacionalno-teritorijalni osinjak Srbije i srpske nacionalne svijesti: vlast je u Beogradu pozvala da se „suoči s realnošću i prizna Kosovo kao neovisnu državu“. Što se nje uopće tiče koga će Beograd priznati, a ne tiče je se da još ohoho država u svijetu nije priznalo RH kao samostalnu, neovisnu državu!?

Hrvati svi i svuda!

Isti je poziv, po istoj nakaradnoj logici zapadnog „širenja demokracije“ i vojno-teritorijalno-gospodarskog škopljenja Ruske Federacije, mogla uputiti Kijevu da prizna državnu samostalnost Krima i istočnih dijelova Ukrajine te Sarajevu da prizna Republiku Srpsku kao neovisnu državu, pa da se Milorad Dodik raspameti od bezgranične zahvalnosti.“Hrvaticama i Hrvatima“. Ako Kijev i Sarajevo budu nešto kilavili glede i u svezi s voljom bivše činovnice Sjevernoatlantskog saveza, valjda ju neće iznevjeriti Washington, Bruxelles i NATO gdje je, kaže, kuhana i pečena. „Ukoliko se ne radi o ozbiljnom nepoznavanju razlike između nacionalne i vjerske opredijeljenosti s jedne strane i državljanstva s druge strane, onda je ova izjava još opasnija“, navodi se u priopćenju Skupština Srbije o neumjesnoj tvrdnji Grabar Kitarović i njezinom „skandaloznom i sramotnom“ pohrvaćivanju ne samo Srba nego i svih drugih ne-Hrvata u Bijednoj Našoj.

„Želim vjerovati da se radi samo o skandaloznoj izjavi i nadam se da će se ona prestati baviti skandalima i početi nešto drugo raditi“, kazao je potpredsjednik vladajućeg SNS-a Nebojša Stefanović. „Nadam se da je riječ samo o skandaloznoj izjavi, a ne o politici Starčevića i Pavelića.“ Predsjednik Koalicije udruga izbjeglica u Srbiji i parlamentarni zastupnik Miodrag Linta smatra njezinu izjavu porukom Srbima u Hrvatskoj da se ili isele ili asimiliraju. Pita za koja se nacionalna prava ona bori, jer po njezinoj su „logici“ Hrvati u Srbiji – Srbi, a Hrvati i Srbi u BiH Bosanci. Iz Beograda je zatraženo od Hrvata u Srbiji da se izjasne podržavaju li takva stajališta izabrane predsjednice RH. Ni kriva ni dužna, hrvatska nacionalna manjina izvan RH već je počela na vlastitoj koži osjećati štetu, koju im nanosi žena nedorasla dužnosti predsjednice. A što tek predstoji!?

Ni predizborno, kad je trebala i svaki glas ekstremne desnice, nije baš bilo diplomatski korektno i u interesu RH da se prema Srbiji „hrusti šaka mala“ bivše NATO-ove činovnice. Počela je zaoštravanjem zbog verbalnih nepodopština haaškog uznika „na kućnom liječenju“ Vojislava Šešelja (kaže, prevrnut će sve od New Yorka do Bruxellesa i vratiti ga u zatvor), nastavila prozivanjem čelnika srbijanske vlasti, trabinjanjem o Vojvodini i Kosovu, Bunjevcima i hrvatskoj manjini… „Ne smije se događati da hrvatska djeca dobivaju udžbenike na ćirilici!“ Zaoštrava pitanje razgraničenja na Dunavu… Odjednom se osjeća toliko važnom da misli kako će iste sekunde napuniti gaće svi kojima se ona obrati.

Da nije smiješno i neozbiljno, bilo bi tragično, jer nema napretka bez pristojnog dijaloga ravnopravnih partnera, međusobnog uvažavanja interesa te produktivnog kompromisa i o najosjetljvijim pitanjima. Predsjednica RH nije u poziciji da može diktirati rješenja, pa ni ucjenjivati bilo kojeg susjeda. Bez dobrih susjeda Srbije i Hrvatske, uvažavanja punih prava i sloboda nacionalnih manjina, nema mirnog suživota i trajnije stabilnosti na europskom Jugoistoku. Grabar Kitarović očito o tome nema pojma i može nanijeti nepopravljive štete.

„U regionalnim odnosima, izazivala bi hladni rat sa Srbijom zato što se neki njezini građani smatraju Bunjevcima, a ona bi htjela da budu Hrvati“, komentira Toni Gabrić u H-Alteru. Parafrazirajući Nietzchea, Gabrić kaže da bismo „za KG-K mogli utvrditi da je kao obrnuti bogalj s velikim ustima u koja je usađena jezičina volunjskih razmjera, što je sve nakalemljeno na vrlo malenu glavu koja se klima na još manjem tijelu“. Vodeći svjetski mediji, osobito američki, primjećuju da Bijedna Naša izborom Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu primjetno skreće udesno. Hoće li ona sada udovoljiti Karamarkovoj želji i izbaciti iz Predsjedničkog ureda Titovu bistu, koju je tamo postavio partizanski general, njegov zemljak iz Velikog Trgovišća? I razveseliti „Hrvatice i Hrvate“ iz rodnog kamenjara pokojnoga Gojka Šuška, a zabiti još jedan klin u hrvatski procjep?

Po svoj prilici, uvažavajući njezine predsjedničke ovlasti, neupitnu podložnost volji šefa „novog HDZ-a“ i przničku narav operativnoga gazde RH Milanovića, građanima predstoji još jedna beznadno izgubljena godina. Čim u veljači položi predsjedničku prisegu, s Tuđmanovim plagijatom američkog „Tako mi bog pomogao!“ – uslijedit će intenziviranje netrpeljivosti Pantovčak (Visoka ulica?) – Markov trg i zvučnije šaketanje Vlada – Ured predsjednice, Milanović – Grabar Kitarović. Na žalost i štetu građana. Obje strane već guraju u usta štitnike za zube, jer bi i Predsjednica i Milanović željeli predstavljati RH na sastancima Europskog vijeća te na summitima NATO-a. Tko će biti jači? Milanović nema razloga inzistirati na summitima NATO-a, jer ni jedan nije predviđen do kraja njegova mandata, a za sastanke Europskog vijeća ne dvoji: „Idem ja, ne ona!“

„Vidite, drage Hrvatice i Hrvati, mi vas na čelu s gospodinom Tomislavom Karamarkom želimo izvući iz bijede, spasiti Hrvatsku od recesije, ali nesposobna Milanovićeva vlada i svi koji ‘nisu željeli hrvatsku državu’ rade protiv hrvatskog naroda!“ – često će se ove godine čuti iz njezinih usta. Najavljeno oštro desno skretanje hrvatske vanjske politike dok je na semaforu debelo crveno bit će razlogom sukoba, političkog i medijskog, a njezini predizborni pozivi na zajedništvo svih u zemlji već su se kasnih sati izborne noći pokazali obmanom. Prvo što je učinila, otišla je na noge šatorašima na Savskoj cesti 66, koji izigravaju „braniteljsko“ nezadovoljstvo vlašću. Opet je pokazala da je na strani militanata, a ne većine građana svoje zemlje.

Svađe i politički cirkusi

„KG-K postala je, silom demokratske volje ‘Hrvatica i Hrvata’ u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini personifikacija političke iracionalnosti, voluntarizma, antiintelektualizma, neodgovornosti, ugrožavanja demokratskih institucija, demokracije i ljudskih prava, te bezočne eksploatacije neobrazovanosti svojega biračkog tijela – svega onoga što je HDZ obilježavalo i u ranijim epizodama njegove vlasti“, tvrdi H-Alterov glavni urednik Toni Gabrić i poantira:

„KG-K, zaključimo, preostaje da se do parlamentarnih izbora pjeni, izvodi političke cirkuse, svađa se s Milanovićem, iskazuje ‘hrabrost i čvrstinu’, udara šakama po stolu i čeka da Karamarko i njegova ekipa zaposjednu dvore s istočne i zapadne strane Markova trga. Ako se to dogodi, odnosno ako HDZ opet, nakon punih petnaest godina osvoji tri bitne poluge državne vlasti, vratit će nam se partijska država kakvu smo imali devedesetih godina… (…) S dosta se izvjesnosti može očekivati da bi u tom slučaju sve istražne radnje protiv HDZ-ovaca bile gurnute duboko u DORH-ove i policijske ladice, kao i da bi sudski proces protiv same stranke, ako se nekim čudom ne okonča ove godine, završio na način sličan onome kako je završio haaški proces protiv KG-K-inog donora Ante Gotovine: prvostupanjski – zločinac, drugostupanjski – heroj!“

Doduše, silom će prilika mnoge domaće i međunarodne realnosti vjerojatno ohladiti desničarski pregrijane glave Kolinde Grabar Kitarović i Tomislava Karamarka, pa će dvojac imati ohoho vremena za objašnjavati „Hrvaticama i Hrvatima“ zašto baš ne ide sve glatko s tim iritantnim Milanovićem, zašto u Srbiji baš nemaju sluha za bapske inate i svađe preko dunavskih taraba i zašto „prijateljica Njemačka“ shvaća prijateljstvo drukčije od bivše činovnice NATO-a. Morat će štošta objasniti i notornom politikantu, sisačkom biskupu Vladi Košiću (prvi se iz „Crkve u Hrvata“ javno blamirao nedoličnom čestitkom), zašto „prvoj predsjednici koja nije bila u partiji“ ne uspijeva „izvući Hrvatsku iz udbaških ralja“. Zato što barem 75 posto građana ne nasjeda na te tamjanske fore, kojima se širi mržnja i nezajažljivo atakira na sekularno društvo.