Hrvatsko proljeće 201x

Povezani članci

• VIŠE OD SPEKTAKLA
• Hiroshima i Nagasaki, 70 godina poslije (6.8.1945 – 6.8.2015): Ljudi su u trenutku postajali print na kamenu
• VIKTOR IVANČIĆ: NAŠ ČOVJEK U CHICAGU
• Slavo Kukić: Stereotipijama protiv BiH
• Viktor Ivančić: Opereta za tri groša
• KRIMINALIZACIJA KLEVETE U RS: Na putu ka totalitarnom društvu?

U jednom svom tekstu naš poznati književnik Miljenko Jergović izložio je ideju za priču o velikom piscu koji se u trenutku državnog udara u svojoj zemlji zatekao u inozemstvu i odlučio tamo ostati. Pošto nam se ta tema učinila zanimljivom, pokušali smo se njom pozabaviti i sami, s tim da se u našoj priči, radi o piscu mediokritetu koji nije imao niti prilike otići u inozemstvo, nego je ovdje bio i ostao i na kraju zaglavio.

Dogodilo se dakle ono što se moralo dogoditi – vlast se zakotrljala ulicama, skupa s glavama korumpiranih političara. Kao kolateralne žrtve pale su i glave vlasnika lokala koji raspojasane prosvjednike protiv vlasti nisu htjeli častiti žestokim pićima ili pivom, glave poslovođa po samoposlugama i trgovačkim centrima koji su se usprotivili pljački robe iz izloga i sa polica, glave ljudi u finim odijelima i skupim automobilima koji su svojim izgledom podsjećali na omražene tajkune, glave nekih poznatih javnih ličnosti koje su izgubile simpatije narodnih masa, kao i glave stanovitih budalaša koji su se svojim na sumnjiv način stečenim bogatstvom razmetali u časopisu Glorija. Jer narod, kako se pokazalo, sa zanimanjem čita žutu štampu. I pamti.

Dakako, najprije su stradali najviši predstavnici vlasti – Predsjednik Republike, Bivši Predsjednik Republike, premijer skupa sa cijelim svojim kabinetom (uz jednu iznimku), kao i neki visoki saborski dužnosnici. Dva predsjednika smaknuta su već nešto ranije, dok je za ostale bilo organizirano suđenje nasred Trga Bana Jelačića, koji i inače predstavlja žarište prosvjeda i na kojemu je niknulo šatorsko naselje (kasnije prošireno ina okolne ulice i trgove) kao obitavalište prosvjednika koji su se ovdje skupili s raznih strana Hrvatske.

Može se reći da se suđenje odvijalo po kratkom postupku. Bilo je dovoljno petnaestak minuta da Kristina Ćurković, jedna od najistaknutijih ličnosti narodnog bunta, pročita šturo sročenu optužnicu i da onda porota sastavljena od predstavnika hrvatskih branitelja, vođa navijačkih skupina, nekih sindikalnih čelnika, te uglavnom samozvanih zastupnika nezaposlenih, osiromašenih i izgladnjelih hrvatskih građana zaključi da je sve to što je rečeno istina i da su optuženi zaista krivi za veleizdaju zemlje, za koju je, u skladu sa ustavnim promjenama, izglasanim na uličnom “narodnom saboru”, koji je bio sazvan specijalno za tu prigodu kojih sat vremena prije početka suđenja, predviđena isključivo smrtna kazna. Javno smaknuće uz bogat zabavno glazbeni program (na kraju je održan veliki Thompsonov koncert pod nazivom “Smrt izdajnicima”) privuklo je nepreglednu masu svijeta, višestruko veću od one ionako ogromne mase koja je prosvjedovala u kontinuitetu desetak dana, a koja se najvećim dijelom na ulici zadržala sve do danas. Činilo se da se cijela Hrvatska toga dana slila u uži centar Zagreba u želji da prisustvuje kraju dosada vladajuće petokolonaške klike koja  je, kako je to već nebrojeno puta bilo naglašeno u direktnim javnim istupima ili novinskim komentarima, godinama služila interesima inozemnih centara moći pljačkajući i terorizirajući pritom hrvatski narod.

U uvodnom dijelu programa neki su od mnogobrojnih govornika izrazili nezadovoljstvo što negdašnji (“bivši”) Predsjednik Republike, kao i onaj dosadašnji, nisu prisutni. Prvi je bio ubijen u zoru istoga dana u šumovitim predjelima Žumberka, pri pokušaju bijega iz Hrvatske, dok je drugi stradao dan prije, prilikom osvajanja predsjedničke rezidencije od strane vrlo impozantne mase prosvjednika, jednim dijelom naoružanih kratkim i dugim cijevima što su ih pokupili iz policijskih postaja, koje su nakon prelaska policije na stranu naroda ostale napuštene.

Nije razjašnjeno je li poginuo tokom kratke razmjene vatre između prosvjednika i manjeg broja svojih tjelohranitelja koji su mu ostali vjerni do kraja ili je usmrćen nakon zarobljavanja, no to pitanje i tako više nitko ne postavlja. S obzirom na činjenicu da su, kako se to danas naglašava u gotovo svim javnim istupima, kao i na transparentima koje prosvjednici ističu tokom svojih skupova, “ljudi u Hrvatskoj gladni”, uopće nije neobično što je naoružana svjetina hicima iz strojnica usmrtila je i većinu stanovnika šumarka što okružuje vilu Zagorje i odmah ih ispekla na ražnju. Premda se radilo o znatnijem broju srndaća, srna i jelena koji su tamo bili zatečeni, to dakako, skupa s raznim prehrambenim delicijama iz kuhinje predsjedničke rezidencije, nije bilo niti izdaleka dovoljno za gomilu od, kako se procjenjuje, pedesetak tisuća ljudi koji su se bili skupili na Pantovčaku, pa su potrebne količine hrane i pića (uglavnom alkoholnih) pronađene u okolnim prodavaonicama i trgovačkim centrima, kao i u vilama hrvatskih bogataša kojih u blizini ima zaista mnogo. Tako je priređen dernek čiji razmjeri dosad nisu zabilježeni na ovim prostorima, a na kojemu je, kako su mnogi isticali, i hrvatska sirotinja napokon dobila priliku da objeduje pečenu divljač i pije fine likere i vina. Neki su mediji izrazili žaljenje što je razuzdana svjetina (koja se donekle otrijeznila tek iduće večeri), potpuno demolirala i na kraju zapalila jednu tako značajnu i reprezentativnu građevinu kakva je rezidencija Predsjednika Republike, no drugi su poručili da ne treba žaliti, jer se radi o zdanju koje predstavlja i jedan od simbola vladavine notornog zločinca J. B. Tita, a budući bi hrvatski predsjednik i tako trebao živjeti i raditi u puno skromnijim uvjetima.
Usprkos tome što je zbog svih ovih događanja zemlja već prešla preko ruba privrednog kolapsa – što gotovo niti jedna tvornica niti državna institucija ne radi normalno, što je proizvodnja pala za više od 70%, što je broj nezaposlenih, kako se procjenjuje, samo u zadnjem kvartalu utrostručen (no sada za svoju nezaposlenost više nitko ne mari), što su čak i seljaci počeli zapuštati svoje njive i stoku (veliki njihov broj traktorima je otišao u gradove da bi prisustvovao prosvjedima i tu je ostao sve do danas, tako da proljetna sjetva nije obavljena niti na polovici planiranih površina, a agrotehnički rokovi već pomalo prolaze), usprkos nestašici benzina koja sve više paralizira promet i uopće privrednu aktivnost u zemlji (a koja objašnjava i ono prethodno), usprkos tome što već osjeća i nestašica kruha, o mlijeku i drugim osnovnim potrepštinama da i ne govorimo, sva ova događanja unijela su u narodne mase koje žive na ulicama hrvatskih gradova, a posebice na ulicama hrvatske metropole, koje predstavljaju ishodište iz kojega sve započinje i oko kojega se sve vrti, jedan neviđeni elan i optimizam, novu i veliku nadu da će hrvatsko društvo, nakon što je s vlasti skinulo udbaško-mafijašku kliku, napokon krenuti pravim putem i da će svima nama uskoro svanuti bolji dani. Uistinu, u svakom se kutku naše domovine može osjetiti silan polet hrvatskog puka koji se konačno probudio iz letargije i koji želi učiniti toliko toga dobroga za sebe i svoju teško stečenu i obranjenu državu, koja se krivnjom korumpiranih političara danas našla praktički na samom dnu. I svi smo mi ponovno jako ponosni što smo Hrvati.

Nema sumnje da su za ovakav razvoj događaja u velikoj mjeri zaslužan ogroman entuzijazam i domoljublje naših velikih intelektualaca i duhovnih vođa, akademika Ivana Aralice i prof. dr. Zdravka Tomca, koji upravo proživljavaju svoju novu političku mladost. Ovi sjajni govornici svojim nastupima na glavnom zagrebačkom i hrvatskom trgu, kao i na Hrvatskoj televiziji već veoma dugo vremena uspijevaju održavati “atmosferu”, a može se reći da velikim dijelom i usmjeravaju gibanje ljudske mase. Neki cinici objašnjavaju kako su ono što su Trocki i Volodarski bili za vrijeme Velikog Oktobra, danas u Hrvatskom proljeću Aralica i Tomac. Dakako, u pozadini svega stoji Stožer za obranu Hrvatske na čelu s admiralom Lošom, koji u zadnje vrijeme pokušava barem donekle uspostaviti kontrolu nad situacijom, tako da se na ulicama uz patrole vojne policije ponovno mogu primjetiti i one javno redarstvene. Očito je dakle da se policijska služba ponovno uspostavlja, što vrijedi i za druge državne službe, no sve se one ustrojavaju po, recimo to tako,”vojnom modelu”, što nije ni čudo s obzirom da je vlast praktički u rukama vojnih struktura i braniteljskih udruga. Inače o potrebi za policijskim intervencijama mnogo se raspravljalo na gradskim narodnim saborima ili zborovima i premda su mnogi bili protiv, ipak je zaključeno da se nešto u tom smjeru mora poduzeti, s obzirom da su nakon pljačke javnih prostora skupine kradljivaca i nasilnika već počele upadati i u privatne stanove (poštenih građana, privatni stanovi onih koji su optuženi kao narodni izdajnici bivaju opljačkani već pri njihovom privođenju).

Veliki problem za novu vlast predstavlja i eskalacija međunacionalnih napetosti, posebice u Istočnoj Slavoniji, zbog čega je stanje na granici sa Srbijom danas već postalo kritično, pa Stožer ulaže krajnje napore da što više naoružanog ljudstva prebaci na područje Hrvatskoga Istoka. Još jedan značajan vanjskopolitički problem stvorili su postupci nekih pretjerano revnih čuvara našega mora (među kojima ima i mnogo onih samoproglašenih) koji su u više navrata otvorili vatru na talijanske ribare koji nisu znali ili nisu željeli znati da je Hrvatska napokon proglasila svoj zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, pa čak i “zarobili” jedan njihov brod koji se još uvijek nalazi u našim teritorijalnim vodama, što je dovelo do krajnje zategnutih odnosa s Italijom kao i sa cijelom Evropskom Unijom, a produbljuju se i problemi u odnosima sa BIH. Hrvatska je pred koji dan i formalno izbačena iz EU (svi odnosi bili su prekinuti već dan nakon što je Stožer preuzeo sve poluge vlasti i smaknuo staru “garnituru”), no ovi su potezi evropskih čelnika kod hrvatskih prosvjednika izazvali samo nove erupcije oduševljenja. Konačan razlaz bio je proslavljen još jednom cjelonoćnom pijankom na glavnom zagrebačkom trgu (uz neizostavni Thompsonov koncert). Nitko ne zna odakle su se stvorile nove količine rakije i konjaka koji se ljudima dijele besplatno na mnogobrojnim punktovima, i to baš u trenutku kad se činilo da su sve zalihe, koje se nemilice troše više od mjesec dana, napokon na izmaku.

Prije početka proslave prosvjednici su o kandelabre povješali veći broj poznatih javnih zagovornika naše evropske budućnosti, valjda u svrhu dekoriranja toga veličajnog skupa, a tokom samog događanja gomila je u više navrata gromoglasno zazivala ime Vesne Pusić (koja je od cijelog vladinog kabineta jedina izmakla pravdi, budući da se u trenutku izbijanja narodnog bunta zatekla se u Bruxellesu), pozivajući je da se vrati u Hrvatsku. Možete misliti kakvo bi bilo oduševljenje narodnih masa kad kad bi se to uistinu i dogodilo.

Za književnike i novinare ovakva su vremena veoma plodonosna. Mogu reći da sam za  ovih mjesec – dva napisao zaista velik broj komentara i analiza aktualnih političkih prilika i da sam se usprkos općem “raspadu sistema” nadao dobrim honorarima, pošto surađujem uglavnom sa desno orijentiranim listovima i portalima, čiji su urednici odreda postali vrlo popularni narodni tribuni i visoki dužnosnici nove vlasti. Kad mi se jutros pred vratima stana pojavio krupan čovjek u maskirnoj odori, s pištoljem za pojasom i podebelim fasciklom pod rukom, te se predstavio kao djelatnik Ministarstva kulture (inače gotovo svi su državni dužnosnici danas uniformirani pa i naoružani, s obzirom da većina njih i jesu vojna lica ili hrvatski branitelji), pomislio sam da su “oni odozgor” napokon shvatili značaj mojega pisanja i ponadao se ponudi nekog primamljivog novinarskog ili uredničkog angažmana, ili barem pohvali moga javnog djelovanja u obrani domovine, vjere i tradicionalnih vrijednosti.

No čekalo me veliko iznenađenje. Uniformirani posjetitelj mi je, nakon što je gotovo bez pitanja ušao u moj stan, sjeo za stol u kuhinji i tu poslagao nekoliko papira koje je izvadio iz svoga fascikla, saopćio da sam zbog svojega štetočinskog djelovanja u hrvatskoj javnosti osuđen na smrt, te zatražio da potpišem izjavu kako sam odluku prijekog suda koji je nedavno formiran u okviru njegovog ministarstva primio na znanje. Dodao je da bih se sutra ili preksutra trebao javiti u zatvor u Kerestincu;  Ministarstvo kulture (koje je i inače uvijek na margini, posebice što se tiče materijalnih sredstava) zbog nestašice benzina ne može organizirati prijevoz, pa bih trebao doći sam.

Moram priznati da me je to što sam od njega čuo jako kosnulo. Gledao sam ga neko vrijeme u nevjerici, razrogačenih očiju i onda izustio da je to što govori neshvatljivo. Objasnio sam mu da sam ja jedan desno orijentiran novinar odan Domovini i Crkvi, da podržavam sve poteze i odluke Stožera za obranu Hrvatske, te da sam svojim tekstovima, koje objavljujem već godinama vjerojatno donekle i sam pridonio rušenju one trule veleizdajničke vlasti i uspostavi nove narodne demokracije.
Moj je posjetitelj na to uzdahnuo, oborio pogled, spustio ruke, opustio se na stolici. Iz njegove sam reakcije zaključio da su mu vjerojatno već dosadile ovakve situacije i da mu je postalo lijeno kojekakvim uobraženim piskaralima stalno ponavljati iste ili slične priče. No on je onda naglo živnuo i dohvatio se jednog od svojih papira sa stola.
Popis vaših inkriminacija je podugačak – započeo je nekim neobičnim, gotovo svečanim tonom. Najveća inkriminacija, zbog koje je i pokrenut vaš proces, svakako je pjesma pod naslovom “Ćirilica” u kojoj ste izrazili svoj krajnje neprijateljski stav prema hrvatskoj kulturi i hrvatstvu uopće…
Neprijateljski stav? upao sam mu u riječ, čudeći se još i više – Pa to su bile samo nekakve reminiscencije na djetinjstvo i mladost, lirika i tako to…
Ma kakva lirika – odmahnuo je moj posjetitelj rukom – Pa znate valjda i sami da ste recimo napisali – citiram “Nije mi bilo jasno zašto bi ta ćirilica kojom su… bla bla bla …predstavljala nekakav problem.” Da ste uistinu domoljubni autor, onda biste jako dobro znali da ćirilica predstavlja jedan od ključnih problema našega društva. Uostalom, vidite valjda i sami što se sve dogodilo zbog ćirilice.
Nisam znao što bih mu odgovorio, pa je on nastavio – Uz to, pjesmu ste, objavili u časopisu Zarez, a da se mene pita, davno bi već bio likvidiran svatko tko je surađivao u toj izdajničkoj jugokomunističkoj novini u ovih petnaest ili dvadeset godina njezinog izlaženja, pa sve da je ondje objavio jedino pozitivnu kritiku prodajne izložbe Kuzme Kovačića.

Posjetitelj je zatim nastavio čitati inkriminacije na moj račun, no ja ga više nisam slušao. Pokušavao sam se sabrati nakon početnog šoka i mogu reći da sam u tome uspio relativno brzo. Zapravo, trebalo je samo početi razmišljati racionalno, a kad čovjek razmišlja na takav način, onda mu sve ono što je upravo bilo rečeno ne izgleda nimalo apsurdno niti strašno. Uistinu, s obzirom da je posve normalno da valjda svatko tko živi u zemlji kakva je naša, barem s vremena na vrijeme, osjeti nezajažljivu potrebu da ode sa ovoga svijeta (kad već zbog raznih okolnosti i ograničenja ne može otići iz zemlje), nije li onda jako dobro i za svaku pohvalu što se nova vlast potrudila da nam u tome i pomogne? Pošto me nisu zanimale inkriminacije koje je moj posjetitelj još uvijek čitao sa svojih papira, ponovno sam mu upao u riječ i upitao ga o “tehničkim” detaljima procedure. Nisam naime znao niti gdje je taj Kerestinec i kako se do tog mjesta može doći.
Posjetitelj mi je veoma uslužno sve objasnio koristeći se Google Mapama na svom mobitelu. Zapisao sam na papir brojeve linija autobusa za koje je rekao da se nada kako još uvijek voze sa Savskog mosta i iz Črnomerca (autobusni je prijevoz, da napomenemo, danas do krajnosti reduciran, dok se tramvajski prometu glavnom odvija redovito i to ponajviše zahvaljujući povoljnoj hidrometeorološkoj situaciji). Onda mi je ukratko opisao dvorac ili bolje rečeno dvorski kompleks obitelji Erdödy iz 16. stoljeća unutar kojega se, kako mi je rekao, svakodnevno obavljaju likvidacije nepoćudnih građana (narodnih izdajnika), te ispričao neke zanimljive pojedinosti iz povijesti tog značajnog spomenika naše arhitektonske i kulturne baštine u općini Sveta Nedelja, što se sastoji od renesansno-baroknog zdanja pravokutnog tlocrta s dvije cilindrične kule i živopisnog perivoja s jezerom na desetak hektara, koji, premda prilično zapušteni, ipak dobro služe svojoj svrsi, napominjući pritom kako je i u nekim drugim lijepim vremenima to mjesto predstavljalo posljednju postaju za mnoge hrvatske izrode – komuniste i masone.

Moram reći da me ova njegova opaska strahovito ražestila. Zamislite, mene svrstati među komuniste i masone, mene koji sam se tako revno angažirao u borbi protiv bivše udbokomunističke vlasti, u raskrinkavanju mnogobrojnih masonskih zavjera i medijskih manipulacija, u kampanji za obitelj, a protiv demonskih ideologija koje duhovno izopačuju našu mladost, u akcijama protiv socijalnog i genetskog inženjeringa koje provode tajni vladari svijeta…
To sam i rekao svom posjetitelju, povišenim tonom, i napomenuo da je sramota što oni u Ministarstvu kulture tamane sitne ribe, dok je ona naša udbomasonska novinarska bagra još uvijek na životu. Spomenuo sam mu primjer Ante Tomića koji je onog trenutka kad je postalo jasno da je narodna pobuna neizbježna, na svoj šešir zataknuo metalno U, za koje je tvrdio kako ga je skinuo s kape svog pokojnog djeda, koju je ovaj ponosno nosio tokom cijeloga onoga rata i još je k tomu, kako čujemo, svoje poznanike koje susreće tokom
šetnje splitskom rivom počeo pozdravljati “starim hrvatskim pozdravom”, premda on, nažalost, nije čak ušao niti u širu upotrebu. Zar će se taj gad izvući samo zbog toga U i zato što mu je pozdrav “Za dom – Spremni” sada po volji – podviknuo sam pun bijesa. Pa zar vam nije jasno kako bi u slučaju da su Split osvojili četnici on na svoj šešir zataknuo kokardu i hvalio se četničkom prošlošću svojih predaka?
Posjetitelj mi je odgovorio da je Tomić sada u zatvoru i da suđenje toj jugokomunističkoj i udbomasonskoj novinarsko-književnoj gamadi tek predstoji. Problem je, kako mi je objasnio, u tome što je dosta njih pobjeglo u inozemstvo. Znate, nastavio je, izmigoljile su nam krupne face kao što su Jergović i Ivančić, a bez tih kapitalaca, procjene su u Ministarstvu, suđenje i dalji postupci ispali bi vrlo blijedima. A treba voditi računa i o stranim medijima koji će vrlo pažljivo pratiti suđenje.
Da, kimnuo sam glavom s razumijevanjem – Jergović se zatekao u Trstu kad je sve počelo. I normalno, nije se vratio. Baš šteta…
Posjetitelj je uzdahnuo – Ali što je – tu je. Stožer pri planiranju puča nije mogao voditi računa o Jergovićevom itineraru. A Ivančić nam je zbrisao pred nosom… Nismo računali da ima toliko iskustva i da će se tako lako prebaciti u Sloveniju. Bježao je taj pred vojnom policijom i za vrijeme rata.
I što sada? – zavapio sam rezignirano.
Kako što? Pa naši će ih momci kidnapirati i vratiti u zemlju. Već se vrše pripreme… Ali ne smijem o tome.
Onda mi se unio u lice i spustio ton – Znate ovo je samo među nama…
Naravno, naravno – kimnuo sam glavom.
Posjetitelj mi je zadovoljno namignuo, osmjehnuo se i ponovno opustio na stolici. Kažem vam, Jergović će vrlo brzo biti ovdje, a čim se on vrati, suđenje može početi. U zatvorima već imamo lijep ulov – tu su Dežulović, Tomić, Butković, Pilsel, Lucić, Šprajc, Stanković, Vedrana Rudan… S Jergovićem to će biti jedna vrlo reprezentativna ekipa kojoj će se javno suditi zbog poražavajućeg stanja u hrvatskoj kulturi i medijima.
Pa hajde onda da nazdravimo u ime njegovog sretnog povratka – predložio sam svom posjetitelju i izvadio iz kredenca bocu rakije koju čuvam za svečane prigode. On je to očito jedva dočekao. Natočili smo u čaše za vino i podigli ih uz popularni uzvik – “Smrt izdajnicima”.
U tom vedrom raspoloženju on je nastavio govoriti o pripremama za sudski spektakl i još spektakularnije javno pogubljenje većine najvažnijih aktera izdaje hrvatske javne riječi. Procjenjuje se da će ovaj događaj izazvati interes ravan onome koji je zabilježen u slučaju naših najviših državnih dužnosnika – zaključio je na kraju. Očekujemo stotine novinara koji će pratiti i komentirati ova događanja.
Da, tu će zasigurno ponovno biti i CNN i Al-Jazeera, mislio sam u sebi. Koliko li će samo toj izdajničkoj bagri porasti čitanost. Njihove će se knjige prevoditi na sve svjetske jezike i tiskati u milijunima primjeraka.
A ja bih bio presretan kad bih svoje mogao tiskati i u pedeset…
Onda sam počeo razmišljati naglas – Ali što s reakcijama Svjetskog PEN-a, Evropske komisije, Rotary kluba, Masonske lože Veliki Orijent, predsjednika Sjedinjenih Država, pripadnika svjetske intelektualne elite, slavnih ličnosti s kulturne i estradne scene, te drugih bjelosvjetskih protuha?
Posjetitelj je odmahnuo rukom – Ma važno je da im ponudimo dobru zabavu. A za sve ostalo – manje-više.
On je tada počeo govoriti o prodaji prava na TV i radijski prijenos svih tih događanja i značajnom financijskom dobitku koji se od toga očekuje, očito s velikim zadovoljstvom koje ja nisam dijelio. Mogu reći da me naglo obuzela zlovolja. Uistinu, nije li to jedna velika nepravda. Oni žive i u miru pod svjetlima reflektora i blicevima fotoparata, o njima se govori na radio postajama i u najzabačenijoj azijskoj provinciji, o njihovom “slučaju” vode se televizijske rasprave na najgledanijim globalnim kanalima, tisuće ljudi, poznatih i nepoznatih piše peticije i zahtjeve za njihovo pomilovanje, najvažniji svjetski vođe ucjenjuju naše dužnosnike u pokušaju da im spase život. A što je s nama ostalima? Što je s tom masom koja stradava upravo ovako, u anonimnosti i bez razloga, odnosno samo zato što joj je svega dosta? Zaista, nije li žalosno što za smaknuća u središtu Zagreba vlada ogroman interes domaće i svjetske javnosti, a za ona u Kerestincu nitko niti ne zna (a i da zna ona ga ne bi zanimala ni najmanje). Oh, kako je tužna sudbina nas mediokriteta.
Ostao sam tako zaokupljen svojim mračnim mislima jedno vrijeme, dok se onaj oduševljavao planovima svoga ministarstva vezanim uz iskorjenjivanje kukolja u hrvatskoj kulturi i medijima koje će nakon toga valjda biti puno jednostavnije uzgajati i njegovati, pa će samim tim donositi i puno veći urod, a što sve, kako vidimo, može imati i direktne financijske učinke. I onda mi je u jednom trenutku, iznenada i neočekivano sinula jedna zanimljiva ideja.
Proanalizirao sam je u svega nekoliko minuta, pa zatim prekinuo izlaganje svoga posjetitelja pokušavajući mu izložiti svoju zamisao u kratkim crtama i prilično zaobilazno. Najprije sam napomenuo kako imam puno zamjerki na suđenje najvišim državnim dužnosnicima, posebice što je ono održano na brzinu i bez gotovo ikakvih priprema – prethodnog se dana zapravo nije niti znalo da će se tako nešto dogoditi, pa je zbog neinformiranosti i nesnalaženja stranih dopisnika i snimatelja, medijski spektakl na globalnoj razini posve izostao (svjetski su mediji samo prenijeli snimke koje je načinila Hrvatska televizija). Sugovornik je odvratio da se sve to odvijalo po inerciji narodne mase i da Stožer u tim trenucima nije imao praktički nikakvu kontrolu nad situacijom, odnosno nad bijesnom, pijanom, a k tomu još i naoružanom ruljom koja je, nakon što je poharala Pantovčak i okolne dijelove podsljemenske zone, ponovno stigla na Glavni Trg i zatražila glave premijera i svih ministara, koji su bili uhićeni dva dana ranije (taj je zahtjev nešto kasnije bio malo i proširen). Rekao je da je i njemu žao što je suđenje trajalo jedva četvrt sata i što na njemu nije bila iznesena potpuna istina o toj vlasti i njezinoj veleizdajničkoj politici, koju bi onda u izravnom TV prijenosu čuo cijeli svijet, no da je zbog opće situacije ipak dobro što je sve završilo tako brzo i glatko. Pritom se prisjetio kako su jedva uspjeli probuditi Thompsona i privoljeti ga da ponovno pjeva, s obzirom da je on bio prilično iscrpljen koncertom održanim u čast osvajanja predsjedničke rezidencije prethodne noći.
No stvar se može ispraviti – napomenuo je – Procesi protiv izdajnika i štetočina u hrvatskoj politici, privredi, kulturi, agraru od kojih su neki već i započeli, pripremaju s puno većim marom.
Izrazio sam neslaganje s tom ocjenom, napominjući kako su takva suđenja krajnje stereotipna i strahovito dosadna, tim prije što ih vode suci-amateri, i da to treba pod hitno mijenjati. Novo hrvatsko sudstvo – naglasio sam – mnogo bi toga moglo naučiti iz Moskovskih procesa. Na optuženičku klupu treba staviti optuženike-pokajnike, koji će sami raskrinkati izdajničku djelatnost u kojoj su sudjelovali skupa s ostalim optuženicima. To će sigurno biti medijski izuzetno efektno i jako će doprinijeti uvjerljivosti cijele predstave – tumačio sam svome posjetitelju.
No on me je gledao s čuđenjem, pa mi se učinilo da zapravo pojma nema o čemu govorim. Da bih mu pojasnio stvar, spomenuo sam “Grobnicu za Borisa Davidoviča” Danila Kiša. Sjećate se valjda te priče… Kako i samu optužnicu zajednički pripremaju optuženi Novski i isljednik Fedjukin, smišljaju argumente, biraju ljude, planiraju tok sudskog procesa…
No on se jedva sjetio i Kiša – A da, to je onaj madžarski Židov koji je postao srpski pripovedač. Kao u našem hrvatskom slučaju Andrić, Dežulović i Goran Babić. Neobično je to koliko se ljudi trsi oko toga postanu srpski pisci premda uopće nisu Srbi. Eh, da se mene pita svi bi ti dezerteri iz hrvatske književnosti, pa i oni koji više nisu među živima, već davno bili likvidirani i bio bi zatrt svaki spomen njihovog imena u našoj kulturnoj i široj javnosti.
Može biti da je to zbog jezika – pokušao sam mu objasniti svoje viđenje ove stvari – Srpski je jezik ipak jednostavniji. Kad pišeš na srpskom, ne moraš razbijati glavu oko toga je li burek svijež ili je ipak svjež. A naši su pisci previše lijeni da bi išli učiti tu stvar sa “je” i “ije”.
Ma nije lijenost problem, niti je ikad bila – otpovrnuo je moj sugovornik – Problem je njihovo antihrvatstvo. Onda je naglo ustao sa stolice, uz pogled na sat i opasku da se predugo zadržao i da ima još puno posla – Potpišite samo ovaj papir pa da ja mogu ići.
Ma sjedite još malo – pokušao sam preduhitriti njegov odlazak – Dajte da nazdravimo još jednom. A htio bih vam i objasniti jednu svoju zamisao o kojoj sam upravo započeo…
On je spremno prihvatio ponudu još jedne runde pića, no što se tiče ovoga drugog, izgledao je posve nezainteresiran. Natočio sam njemu i sebi nazdravili smo, a onda sam mu sasvim neuvijeno izložio svoj plan. Taj se plan sastojao u tome da i moju malenkost uvrste u svoju reprezentativnu novinarsko-književnu ekipu za koju će biti priređen sudski spektakl na Trgu Bana Jelačića, koji će snimati mnoge svjetske TV postaje. Pokušao sam ga uvjeriti kako se značajan medijski odjek predstojećeg procesa može postići samo u slučaju kad bi netko od okrivljenih, sam, sa svoje optuženičke klupe izložio sve ono što se događa na našoj medijskoj i književnoj sceni, kad bi sam ispričao priču o diktaturi laži, duhovnoj korupciji i poltronstvu, kupoprodaji ljudskih duša, promociji podobnih i podmetanju onima poštenima i nadarenima, zakulisnim dogovorima i spletkama zbog kojih dolazi do potpune marginalizacije ne samo profesionalnog kodeksa nego i najelementarnijih etičkih principa, o manipulaciji informacijama, iskrivljavanju ili izmišljanju činjenica radi interesa ove ili one stranke, ovog ili onog lobija, ovog ili onog mafijaškog klana, o medijskom reketarenju, zataškavanju ili napuhavanju afera, izdaji istine radi nekog sitnog honorarčića, potpore ili stipendije itd. itd. Kad bi se sve svelo samo na suhoparno čitanje optužnice od strane nekog sudskog činovnika i izricanje mišljenja porote (a oni obično samo kimnu glavom i kažu da su optuženi krivi), što je ustaljena praksa, onda od medijskog odjeka nema ništa – naglasio sam i dodao – Ja bih se rado prihvatio jedne ovakve uloge.
On najprije za ovu ideju nije htio ni čuti – Ma dajte molim vas, vi uz svo poštovanje ipak niste nikakvo ime. Mi trebamo medijski eksponirane ličnosti za koje su ljudi čuli i na koje su ogorčeni. No ja se nisam dao smesti – Kažem vam, optuženik-pokajnik u ovakvim je procesima neophodan. A takve nije nimalo lako naći. Zar mislite da će bilo tko iz one vaše ekipe samo tako, pred očima cijelog svijeta, sve ispričati, sve priznati, potpuno razotkriti svoju vlastitu pokvarenost, a kroz to i pokvarenost odnosno trulež cijelog tog medijskog i kulturnog pogona koji se urušio u sebe, potonuo na dno kaljuže i koji kao takav truje duh našega naroda, upropaštava cijelo ovo naše hrvatsko nacionalno biće. Vjerujte, ja bih takvu ulogu mogao odigrati vrlo uvjerljivo i sa strašću.
Međutim, s obzirom da moj sugovornik nije izgledao nimalo impresioniranim mojim idejama i da se očito spremao za odlazak, morao sam posegnuti za krajnjim sredstvom.
Vidite li ovaj stan – započeo sam pokazujući rukom uokolo.
On me pogledao začuđeno, a ja sam mu prišao bliže i nastavio povjerljivim tonom.
Dajte da se dogovorimo, vi mene uvrstite u svoju reprezentativnu ekipu, a ja ću s vama zaključiti kupoprodajni ugovor kojim će ovaj stan pripasti vama, dakako bez ikakvih vaših izdataka. To vam je vrijednost cirka četrdesetak tisuća (eura). Ja bih se pobrinuo i za podmirenje svih poreznih obaveza… Sigurno imate djecu… Da imate… Ovakav stan u Zagrebu sigurno bi im dobro došao, zar ne?
Činilo mi se da sam ga uspio zainteresirati, pa sam nastavio – Jasno, u ovo današnje vrijeme nije teško doći do stana ili kuće, ali na ovaj biste način imali sve papire. A znate kako je – tko zna što će biti za pet, deset ili dvadeset godina. Sjećate se valjda slučajeva iz prošlog rata… Tu bismo stvar mogli lako riješiti već ovih dana, vi biste kao državni dužnosnik vjerojatno mogli pogurati proceduru u gruntovnici, kažu da oni sada ponovno rade… Hajde da razmijenimo brojeve telefona, pa da se možemo čuti… … …K tomu, trebali biste
imati u vidu da ja ipak nisam posvemašnji anonimus, objavljujem članke već dvedesetak godina i taj moj rad ipak nije posve nezapažen. A s obzirom na moju optužnicu, kao i neke druge okolnosti, mogli biste me predstaviti i kao udbomasonsku krticu u redovima državotvornog novinstva. Takav bi slučaj mogao biti vrlo zanimljiv… Ja bih, eto, pristao i na to.
I tako se čovjek zainteresirao. Potrudio sam se da mu u detalje rastumačim svoju ideju, pa sam čak posegnuo za knjigom Kišovih pripovijedaka, ne bih li mu nekim citatima iz “Grobnice za Borisa Davidoviča” predočio svoju viziju pripreme sudskog postupka protiv naše udbomasonske novinarsko-književne bagre. Nemojte misliti da bi to bilo nešto anakrono i da bi tu stvar ljudi lako prozreli. Poznato je naime da ljudska bića vrlo slabo pamte, a za istinu ih ionako uglavnom nije briga. A to što bi se radilo o manipulaciji, podmetanju, prijevari (a upravo takve stvari (kao) želimo raskrinkati), nije niti najmanje bitno – u tim ćemo kučinama u svakom slučaju ostati zapetljani do kraja. Jer i tako smo se previše ogriješili o istinu da bismo ikako mogli postati dostojnima da nas netko oslobodi. Nije bitno ni stoga što smo svi skupa i tako previše duboko potonuli u zlo da bi itko od nas bio vrijedan i trunčice milosrđa. I zato je u ovoj priči važno samo da ponudimo dobru zabavu. A za sve ostalo – manje-više.
Mogu reći da je na koncu moj posjetitelj postao veoma zagrijan za izloženu ideju. Zatražio je od mene stanovita pojašnjenja, a u dijalogu smo razriješili i neke na prvi pogled prilično dvojbene pojedinosti. Na odlasku mi je obećao kako će svakako o svemu ovome razgovarati sa svojim pretpostavljenima i kako će mi javiti ishod toga razgovora.

I zaista, upravo mi je (dakle još istog dana) javio da su ljudi iz Ministarstva kulture, posebno profesor  Đuro Vidmarović koji je zadužen za organizaciju spomenutog sudskog procesa, kao i uopće za borbu protiv kulturnog štetočinstva, veoma zainteresirani za ovakav moj angažman, te smo ugovorili sastanak na kojemu ćemo razmotriti sve detalje.
Mogu reći da je ovo najljepši dan u mome životu. Već vidim sebe kako se skupa s njim ili nekim od njegovih kolega “borim sa teškim tekstom priznanja, zadihan i iscrpljen, nagnut u gustom dimu cigareta nad tim stranicama, u koje svaki od nas pokušava da unese dio svojih strasti, svojih uvjerenja, svoje viđenje stvari iz jednog višeg aspekta”. I kako na sudskom procesu izranjam iz svoje anonimnosti, da bih ostao upamćen ako ništa onda barem kao čovjek koji je pomogao da se pred očima cijeloga svijeta raskrinka ta odvratna hrvatska medijska i književna laž.
Samo još da onog ušljivog Jergovića naši momci dovuku natrag u zemlju. Pa da onda dođe tih mojih pet minuta.

N.N.