HSS – Hrvatskoj suvišna, a HNS – nepotrebna stranka

Povezani članci

• Sarajevska: Ulica zaboravljenog stida
• Upravo počinje globalna 1991. A koja je godina Hrvatskoj?
• Bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane
• Profesoru Roku Markovini umjesto čestitke
• Esad Bajtal: Sevdalinka je ljubavna pjesma koja nema rok trajanja
• Pripadnici KFOR-a suzavcem rastjerali mještane sa barikade,jedan Srbin ubijen južno od Ibra

Čak i pažljiviji pratitelji hrvatskih političkih (ne)prilika teško će se sjetiti kad su od nekog čelnika HSS-a čuli ili u odnosnim stranačkim, npr.predizbornim, materijalima pročitali puno ime te stranke. Kao da je HSS kratica, a „Haeses“ puni naziv.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin      

Kao da su i sami „haesesovci“ (pod)svjesni da je ime stranke im pomalo nespretno, pa i neprecizno, pa i anakrono. Zapravo da joj je najveća upotrebna vrijednost baš taj anakronizam, odnosno još u tragovima prisutna nostalgija za jednom odavno, pred sedamdesetak godina završenom pra- odnosno prednacionalnom homogenizacijom. Ulogu nacionalnog političkog pokreta od 1990-tih na ovamo definitivno je zgrabio Tuđmanov HDZ, i tu prostora za još jedan takvo općenarodno grupiranje jednostavno više nema. Radićeva Hrvatska seljačka stranka kao identifikacijski politički znak, onda još pretežno seljačkog, hrvatskoga naroda iz vremena unitarne međuratne monarhističke Jugoslavije, odigrala je svoju povijesnu ulogu i ostala u sladunjavoj romantičarskoj kolektivnoj nacionalnoj svijesti. Suvremena revitalizacija Radićeve stranke-pokreta pokazala se zlouporabom te svijesti, dakle političkim promašajem. Tako će se HSS prije nego što iščezne sa hrvatske političke scene još neko vrijeme šlepati kao rezervna HDZ-ova opcija, balon za napuhavanje HDZ-ova koalicijskog potencijala, utočište za HDZ-ove disidente…

Slična je situacija, i po nezgrapnosti imena i po političkom prostoru djelovanja i s Hrvatskom narodnom strankom, čije puno ime se također razmjerno rijetko rabi, iako kratica HNS može prosječnog, dakle površnog, pratitelja dovesti ponekad u nedoumicu radi li se u nekim (ne)zgodama o Hrvatskom nogometnom savezu. Narodnjaštvo je u zapadnim demokracijama u pravilu odrednica desnih, nacionalističkih stranaka. A mjesto i uloga koje HNS upražnjava u spektru hrvatskog stranačja zasigurno se ne može odrediti desnima, a politički analitičari se ne mogu složiti treba li (se) HNS pozicionirati na lijevi centar (od SDP-a), ili na radikalniju ljevicu (od SDP-a), ili kao SDP-ova rezervna inačica. U svakom slučaju, do izglednog političkog iščeznuća, opstanak mu sudbinski ovisi o dobrohotnosti, odnosno potrebi SDP-a da s HNS-om i još nekim strančicama dovodi preostale lijevo orijentirane hrvatske birače, a koji još ustrajavaju u izvršavanju svoje „građanske dužnosti“, u ultimativnu situaciju.

Ako išta, možda u hrvatskom stranaštvu danas nedostaju jedna baš istinska Hrvatska SELJAČKA stranka i baš istinska HRVATSKA NARODNA stranka. Seljačka stranka koja bi se, za razliku od ovih današnjih šminkerskih „radićevaca“, a koristeći sentimentalni bonus koji tome imenu daje nacionalni karizmatski štih, profilirala kao „staleška“ stranka još uvijek brojčano i gospodarski značajnog sloja hrvatskog seljaštva. Dakle, stranke koja će zastupati interese sela, individualnih poljoprivrednih proizvođača i OPG-a, koja će protežirati zadrugarstvo i ekološku proizvodnju, a boriti se protiv GMO i uvoznih lobija, kontrolirati sustav poticaja; stranke koja će ciljano „pucati“ na 10-tak posto glasova mahom seljačkog biračkog tijela po Slavoniji i Baranji, Međimurju i Istri, Dalmatinskoj zagori i Konavlima; kojoj će u (svakoj) koalicijskoj vladi biti „zajamčeno“ ministarstvo poljoprivrede, a, ovisno o izbornom uspjehu, možda i npr. ministarstvo regionalnog razvoja…

Današnjoj bi Hrvatskoj još potrebnija bila jedna „ekstremno“ lijeva stranka, koja bi se u specifičnom, da ne kažem apsurdnom, hrvatskom slučaju baš i mogla zvati „Hrvatska narodna stranka“. „Hrvatska“ u smislu da je ona u biračkom smislu ograničena isključivo na teritorij Republike Hrvatske i samo na građane koji na tom teritoriju prebivaju. Dakle, ono „H“ u kratici HNS ni u kojem smislu ne bi se protezalo na građane susjednih država, posebice ne one najsusjednije. A hrvatsko narodnjaštvo toga novoga HNS-a bilo bi eksplicitno suprotstavljeno postojećoj hercegovačko-dinaroidskoj, ja je zovem hadezenjarskom, paradigmi hrvatovanja dominantno obilježenoj neoustaštvom, individualnim zgrtanjem, te suštinskom nebrigom za opće(narodno) dobro. Narodnjaštvo koje bi se prioritetno okrenulo rehabilitaciji ugroženih temeljnih nacionalnih vrednota, inače još uvijek i usprkos svemu latentno dominantnih u gospodarski i kulturološki najrazvijenijim hrvatskim regijama, poput antinacifašizma (hrvatski: protuustaštva) kao civilizacijske tekovine na kojoj počiva suvremena Europa, a trebala bi i (cijela) Hrvatska u njoj; te kulta rada i privređivanja za sebe, obitelj i poduzeće, ali i uvažavanja zajedničkih i općih komunalnih, regionalnih i državnih potreba. I, dakako, to bi morala ostati politička stranka, a nikako prerasti u nacionalni (protu)pokret.