Iako ga je smijenio, Tripalo je volio Tita

 VEDRAN SRŠEN
Autor 14.11.2017. u 09:07

Iako ga je smijenio, Tripalo je volio Tita

Foto: Savka, Tripalo i Tito – wikipedia

Uz devedesetprvu godišnjicu rođenja Ante Mika Tripala 

Bez obzira što je politički umirovljen u naponu snage u 45.-toj godini života, bez obzira na mnoge neugodnosti koje su iz toga proizašle, njihovi suvremenici su govorili da je Broz volio Miku iako ga je smijenio, a isto tako i Tripalo je volio Tita. Tadašnja predsjednica srpskih komunista Latinka Perović je rekla: „Izgledalo je kao da su zaljubljeni jedan u drugoga“.

„Kako svima, tako i nama“, objašnjavao je Miko Tripalo nakon povratka iz partizana svojim roditeljima i cijeloj porodici, izdancima velikaške, plemićke i veleposjedničke obitelji Tripalo činjenicu, da sada završetkom Drugog svjetskog rata, nakon što je njegova pobjednička vojska došla u Sinj, a on postao značajan i perspektivan kadar nove vlasti, ono što je preostalo od imovine te čuvene obitelji treba predati novouspostavljenoj državi.

Obitelj Tripalo doselila se u Sinj, dolinu Cetine, krajem 17. stoljeća iz Rame, a preci su mu cijenjeni veleposjednici i zastupnici u Dalmatinskom Saboru. Stekli su zavidan imetak baveći se poljoprivredom i držeći u posjedu velike površine obradivog zemljišta sinjskog polja, te su ujedno bili i vlasnici polovine od svih kuća u gradu Sinju.

U toj uglednoj, najbogatijoj veleposjedničkoj sinjskoj obitelji, rodio se 16.11.1926. godine sin Ante, kojemu dakle, ovih dana obilježavamo 91. godišnjicu rođenja, nažalost bez njega jer je Ante Miko Tripalo umro 11.12.1995. godine. Njegova majka Anka je bila poznata i jedna od najboljih splitskih tenisačica tog vremena, dok je otac Branko bio glava obitelji, te se čini sasvim normalnim da je mali Miko izrastao okružen manirima aristokratskog duha i odgoja. Miku su roditelji pripremali za studij u Švicarskoj, te ga upisuju u franjevačku Klasičnu gimnaziju u Sinju, jednu od najcjenjenjih obrazovnih institucija tog vremena. Tu Miko sklapa mnoga prijateljstva te isto tako prepoznaje i bijedu i siromaštvo s kojom se bore mnogi njegovi školski vršnjaci, đaci i poznanici. On gaji simpatije za male i obespravljene koji žude za pravdom i jednakošću i postaje borac za socijalnu pravednost, jer ga proganja i muči činjenica, a koju bi drugi priželjkivali, muči ga to što on ima a drugi nemaju. Iz tih razloga, razloga plemenitosti koja nosi ideale pravde, jednakosti, bratstva i slobode za sve ljude – Miko se u franjevačkoj gimnaziji susreće sa komunističkim naukom koji takve  njemu bliske ideje promiče i on ih zdušno prihvaća, želeći ostvariti san da i drugi imaju a ne samo on. Svoj će život posvetiti tome da žrtvuje osobno zarad interesa zajednice. Tako Miko u franjevačkoj gimnaziji postaje član komunističke omladine, organizira štrajkove, da bi u ožujku 1942. godine otišao u partizane.

Kada je Rafael Boban sa svojim ustašama stigao u Sinj, junačili su se pljačkajući imanje Tripalovih. Tih dana iz Sinja za Zagreb, ministrima i drugim uglednicima NDH, a i u državne urede stizali su pokloni stilskog namještaja Bidermajer, kredence, naslonjači i stilske stolice i fotelje presvučene svijetlim prugastim tkaninama ukrašene vijencima ili cvjetićima, porculansko posuđe i vaze i slične dragocijenosti. Poseban poklon Rafaela Bobana namjenjen je poglavniku NDH, konj iz štale Tripalovih. Kada je Miko devedesetih izabran u Sabor tu se „susretao“ sa stolovima i drugim Bidermajer namještajem iz njegovih dvora i sinjskih tinela, iz tih je dana poznata njegova izjava – „Tada 1945. godine oduzeli su nam sve, a danas nam to HDZ-ovci nisu vratili“.

U socijalističkoj Jugoslaviji Miko Tripalo je napravio veliku političku karijeru obnašajući čitav niz odgovornih dužnosti, a njegov uspon i pad je vezan uz Josipa Broza Tita. Napredovanje na više funkcije socijalističke zajednice započeo je 1957. godine kada se po prvi put predaje štafeta Brozu u čast njegova rođendana, a tu prvu štafetu predaje upravo Ante Miko Tripalo. Poznato je također da je njegova karijera okončana u Karađorđevu 1971. godine, kada je smijenjeno liberalno rukovodstvo hrvatskih komunista na čelu sa Mikom i Savkom. Tada je iz Saveza komunista Hrvatske izbačeno 50 tisuća članova partije, a na sudovima pokrenuto preko 2 tisuće političkih sudskih procesa.

Doživio je Miko, tada nakon pada, mnoge neugodnosti, pa čak i to da je Vojna bolnica u Splitu odbila pružiti medicinsku pomoć njegovom ocu kada je bio na umoru, iako je bio njihov pacijent, a njegovu ženu Smilju su umirovili nakon što je odbila odreći se muža i osuditi njegovu političku aktivnost.

O dvoličnom odnosu naših ljudi prema onima koji su na vlasti i kada ti isti siđu s vlasti, najbolje ilustrira priča kada je za vrijeme rata ozlijeđenog Miku iz talijanskog okruženja iznio gimnazijski kolega Ivan Romac. Dok je Mika bio na vlasti bilo je sve više i više onih koji su govorili kako su ga upravo oni iznijeli i spasili sigurne smrti, da bi nakon pada 1971. godine tu zaslugu ti isti prepustili samo njemu, Ivanu Rimcu.

Bez obzira što je politički umirovljen u naponu snage u 45.-toj godini života, bez obzira na mnoge neugodnosti koje su iz toga proizašle, njihovi suvremenici su govorili da je Broz volio Miku iako ga je smijenio, a isto tako i Tripalo je volio Tita. Tadašnja predsjednica srpskih komunista Latinka Perović je rekla: „Izgledalo je kao da su zaljubljeni jedan u drugoga“.

Sam Tripalo, ocjenjujući Tita, u razgovoru sa Enesom Čengićem će 1989. godine reći – „Veličinu Titovu ne mogu mjeriti po tome što je meni rekao ili meni  učinio…….. nego što je napravio za ovu zemlju. Možemo mi na Tita imati primjedaba, ali da nije bilo njega danas bismo svi zajedno bili ruski sateliti“.

U našoj bi se zajednici danas svi trebali upitati i zabrinuti, zašto više ovdje nema mjesta za ljude kao što je bio Ante Miko Tripalo, da nam takvi kao on budu na komandnim mostovima, da nam takvi kao on budu uzori i zašto je takvih moralnih veličina sve manje i manje? Jer Miko je imao sve i svega se toga odrekao u korist zajednice, u korist onih koji nemaju. I zar je danas došlo takvo vrijeme da je materijalno jedino važno? Jer ako je materijalno uistinu jedino važno i ono što nas danas pokreće, tada u takvim zajednicama nema mjesta za ljude slične njemu, Miku Tripalu.

Hrvatska stvarnost i njeno propadanje, pokazuje da se na uzorima koji se nude  u društvu, na hrvatskim političarima i generalima, koji su se suprotno Tripalu, u ratu obogatili ne može graditi i pokrenuti Hrvatska, niti takvi mogu biti zalog njene sretnije budućnosti. Što se to prije shvati to bolje. Jer Hrvatska doživljava demografsku katastrofu gubeći svaka tri mjeseca onoliko ljudi koliko je izgubila u Domovinskom ratu. Ovo je put u propast. Sa ovakvom političko-generalskom i policijsko-obavještajnom elitom Hrvatska je na putu propadanja.

Ante Miko Tripalo je to vidio puno prije nas napisavši u svojoj kolumni u Novom listu još 2.5.1992. godine, a što je aktualno i danas:

„Raste državni aparat s velikim brojem zamjenika i pomoćnika ministara, troše se državna sredstva za kupovinu luksuznih stanova, preuređenje funkcionerskih vila koje će im za nekoliko mjeseci biti prodane, nabavljaju se najmoderniji avioni i automobili, mora se postaviti pitanje: kakva će to socijalna država biti?“

Zato Hrvatska danas traži, treba i traga za svojim Antom Mikom Tripalom.

 VEDRAN SRŠEN
Autor 14.11.2017. u 09:07