III. svjetski rat i genocid nad ljevičarima i „paganima“

Salmedin Mesihović
Autor 16.11.2015. u 18:16

Izdvajamo

  • Hajde da vidimo ko su bile žrtve najvećih masakara u zadnjih par mjeseci. U Turskoj npr. dva najveća masakra (Suruç i Ankara) izvedena od „kalifatskih“ vojnika su bila direktno i namjenski usmjerena prema pripadnicima ljevičarskih organizacija. U Parizu je glavni pokolj bio na koncertu rock grupe Eagles of Death Metal. Da su se namjerno napali upravo ovi ciljevi zbog njihovog ideološkog ili kulturološkog predznaka potvrđuju i sami ISIL-ovci u svojim saopćenjima. Pa tako navode da je napadnut teatar Bataclan u Parisu jer se tamo okupilo na stotine paganskih nevjernika. U Ukrajini nakon svih zbivanja koja su se desila 2014. i 2015. god. došlo je do faktičkog eliminiranja nedugo ranije relativno snažnih i brojnih komunističkih i socijalističkih organizacija, a ruše se kipovi Lenjina koji je najzaslužniji da je Ukrajina od obične carske ruske provincije postala republika. Ljevičarskoj koaliciji u Portugalu, koja je pobijedila na izborima se ne dozvoljava dolazak na vlast. Grčka vlada je bila izložena sustavnom ucjenjivanju i pritisku.

Povezani članci

III. svjetski rat i genocid nad ljevičarima i „paganima“

U I. svjetskom ratu su žrtve genocida bili Jermeni, u drugom II. svjetskom ratu su žrtve genocida bili Jevreji, Romi i mentalno i fizički onesposobljeni. Oni su proglašeni „autsajderima“ u novom svjetskom poretku i trebalo ih je eliminirati. U ovome ratu, još uvijek ne previše javno, „autsajderi“ novoga, hantingtonovskog poretka su svi oni koji se ne uklapaju u takvo viđenje svijeta. U prvom redu to su ljevičari i oni koji se po defaultu proglase tzv. „paganima“.

Foto: PA

Nakon pokolja koji se desio u Parizu u petak 13. XI. 2015. god. oglasio se između ostalih i papa Francisko, koji je ovaj napad nazvao “djelićem Trećeg svjetskog rata“. Riječi vrhovnog poglavara najbrojnije religijske institucije na svijetu uvijek izazovu veliku pažnju, posebno kada se odnose na neke goruće probleme u svijetu. Naravno, odmah se razvila diskusija da li je stvarno u toku III. svjetski rat ili kako još neki govore IV. svjetski rat (jer „Hladni rat“ i njegove proxy „vatrene ratove“ računaju skupno kao jedan od velikih ratova). Od strane onih koji dovode u pitanje tezu pape Franciska, navode se metodološki argumenti. Pa se tako ističe da svjetski ili bilo koji drugi rat mora imati svoj i oficijelni početak i svoj oficijelni kraj, da ima jasno zaraćene strane, linije fronta ili borbene zone, da je njime direktno zahvaćen ubjedljivo najveći dio svijeta, da se gubitci mjere milionima ljudi, da postoje jasno suprostavljene ideologije i ciljevi zaraćenih strana. I da ovo što se u svijetu dešava ne ispunjava nijedan od uvjeta za to. Međutim, ako bi se ovi argumenti primijenili i a ranija dva svjetska rata, onda se ne bi ni ona mogla smatrati svjetskim.

Hajde da vidimo kako stoje stvari sa I. svjetskim ratom. Koji je precizni datum izbijanja rata. Je li to datum atentata Gavrila Principa na prestolonasljednika Franca Ferdinanda, je li to dan kada je Austro-Ugarska monarhija poslala ultimatum kraljevini Srbiji, je li to dan kada je ista Monarhija objavila navedenoj kraljevini rat, je li to datum ruske mobilizacije ili objave rata Njemačkog Carstva, republike Francuske i Britanske imperije. Svi će reći da je to nebitno, jer su se svi ti događaji desili u mjesec – dva. Ali šta je onda sa ulaskom Osmanskog Carstva u rat tek krajem oktobra iste godine, kraljevine Italije u maju 1915., Bugarskog carstva u jesen 1915., Rumunije 1916. i SAD-a tek 1917. god. Kao oficijelni datum završetka rata se uzima 11. XI. 1918. god., ali i nakon toga datuma nastavili su se sukobi u srednjoj, istočnoj i južnoj Europi kao direktni derivati I. svjetskog rata, i koje je Čerčil nazvao „ratovima patuljaka“ i to sve do 1922. god. I pitanje zaraćenih strana je relativno u I. svjetskom ratu, što se najbolje vidi po primjeru Italije koja je prije rata bila saveznik sa Njemačkom i Austro-Ugarskom, da bi prvo proglasila neutralnost, a onda napala Austriju. Prvo Osmansko carstvo, a kasnije i Bugarska su se kolebale na čiju stranu da se priključe, pa su bile kao na nekoj vrsti aukcije gdje su pojedini saveznici pokušavali privoliti na svoju stranu nudeći sve i svašta. SAD su godinama tvrdile da to „nije naš rat“. Iako je Japan bio na strani Antante, i čak okupirao neke njemačke pozicije na Dalekom Istoku i pacifičkim otocima, to Nijemcima nimalo nije smetalo da ponude Japanu i Meksiku napad na SAD (koje su u tom trenutku još bile neutralne). Što se tiče obuhvata rata, činjenica je da se rat uopće nije odvijao ili osjećao na dobrom dijelu Planete. Iako je Europa, uz Levant i srednji Istok, bila ubjedljivo najzahvaćenija ratom, u njoj je dobar dio zemalja bio neutralan (kompletna Skandinavija, Nizozemska, Švicarska, Španija). Istina je da su se gubitci mjerili milionima poginulih ili umrlih zbog drugih posljedica rata (epidemije, glad, genocid). Što se tiče ideologija i ciljeva rata, tu priča sa I. svjetskim ratom stoji najproblematičnije. Pa carski i kraljevski poglavari europskih zaraćenih država su skoro svi bili rodbinski vezani, jedna velika familija. Neki su bili i prvi rođaci (kao poglavar Britanske imperije, njemački kajzer i ruski car; svoj trojici je baka bila kraljica Viktorija). Iako je u ovo doba nacionalizam imao golemu ulogu, o njemu kao glavnom motivatoru rata kod dobrog dijela vojnika je isto teško govoriti jer su zaraćene strane uglavnom bile uglavnom imperijalni gorostasi. Za primjer je dovoljno navesti da je samo u okviru združene Britanske imperijalne vojske na frontu bilo više od milion Indijaca, od čega je  poginulo nešto više od 74 000, a najduži otpor u okvirima njemačke carske vojske višestruko nadmoćnijem protivniku su pružile afričke jedinice (sastavljene od stanovnika Tanganjike). Da ideologije nisu bile u tolikoj mjeri bitne zaraćenim stranama pokazuje i činjenica da je kajzer dopustio da kroz njegovu teritoriju prođe voz u kojem su se nalazili Lenjin i drugi vodeći boljševici kako bi oni izveli revoluciju u Rusiji. Isti ti boljševici će godinu dana kasnije streljati kajzerovog prvog rođaka Nikija. A ciljevi rata, koji su to? Iskreno meni kao historičaru, ni do danas nisu baš jasni krajnji ciljevi ne samo Saveza, nego i pojedinih njihovih članica. Možda je motivacija za ulazak u rat, koji je trebao biti kratak i pobjedonosan, bila želja da se na bilo koji način spriječi propast starih vladajućih struktura, umanji neumitno jačanje plebejskih slojeva i socijalnih i demokratskih ideja i pokreta i njihov utjecaj na širu populaciju. Ali činjenica je da je rat ustvari samo zapečatio sudbinu tih starih struktura. Na kraju su nestala četiri carstva, a europska aristokratija (koja je poticala još iz srednjeg vijeka) je zauvijek sišla sa pozornice i nestala kao bilo kakav politički faktor.

Što se tiče II. svjetskog rata, tu sa početkom rata i njegovim završetkom stvari stoje još kompleksnije. Pojedine države su u rat ulazile sa godinama i godinama razmaka.  Republika Turska je u rat ušla tek u februaru 1945. god. Da li treba početak rata staviti 1. IX. 1939. sa napadom Trećeg Rajha na Poljsku ili možda ga datirati sa 7. VII. 1937. god. i napadom Japana na Kinu. A onda se postavlja pitanje šta je sa italijanskim invazijama Etiopije i Albanije. Kako tu smjestiti Španski građanski rat, njemačko prisjedinjenje Austrije i Sudeta, okupaciju Češke, „Zimski rat“ SSSR i Finske, okupaciju i prisjedinjenje baltičkih državica. Sa savezništvima je isto djelimično problematična stvar. Britanija i Francuska su popuštale Trećem Rajhu do krajnjih granica, a SSSR je napadom sleđa na Poljsku omogućio Nijemcima brzo slamanje poljskog otpora. SAD su u rat ušle krajem 1941. god., tek kada su i same napadnute u Perl Harburu. Italija je 1943., promijenila saveznika, kao i Rumunija i Bugarska naredne godine. Hortijevska Mađarska je pokušala promijeniti saveznika, ali je to spriječila preventivna akcija esesovaca. Francuska je nakon kapitulacije 1940. god. pod svojom višijevskom vladom ostala lojalna do samoga kraja Trećem Rajhu, radi čega je bila izložena napadima zapadnih saveznika i Francuza koji su se protivili višijevcima (npr. Britanci su uništili francusku mediteransku flotu u Mers – el Kebiru). I u ovom slučaju, nije stvarno čitav svijet bio u ratu. Iako su pojedine zemlje Latinske Amerike bile formalno ili simbolički u ratu, ipak ovo područje planete bilo mirno, kao i veći dio Afrike. Europa je bila glavni ratni teatar, pa i sada jedan dio država nije bio uvučen u rat (istina manje, nego u prethodnom ratu). U ideološkom pogledu, stvar je nešto jasnija. Iako to na početku nije izgledalo tako, rat se transformirao u antifašistički i antinacistički, sa ciljem slamanja primarno ovih stvarno zločinačkih ideologija. Sam cilj rata je isto jasniji, a to je želja Hitlera i njegovih glavnih saveznika, da totalno zagospodare svijetom i uspostave svoj ideološki obrazac.

Kada pogledamo ratna zbivanja uzrokovana raspadom SFRJ, teško je isto odrediti i njihov početak i njihov kraj. Je li njihov početak bilo rušenje Ustava iz 1974., uvođenje vanrednog stanja na Kosovu, raspad SKJ na XIV. Kongresu, augustovska pobuna 1990. u Kninu (balvan revolucija), ubistvo policajaca Gorana Alavanje, sukob na Plitvicama, selo Borovo, proglašenje nezavisnosti Slovenije, opsada kasarni JNA… Je li kraj bio Dejtonski sporazum u novembru 1995. ili Kumanovski sporazum 1999., a šta je onda sa malim ratom u Makedoniji koji se desio 2001. god. sa povremenim recidivima sve do danas. Iako postoji saglasnost da se rat u Bosni i Hercegovini završio Dejtonskim sporazumom, uopće se ne zna kada je počeo rat u BiH. Je li to bilo sa dolaskom rezervista, napadima na Hrvatsku iz Bosanske Krajine i Hercegovine, napadom na selo Ravno, bombardiranjima Bosanske Gradiške, ubistvom svata, barikadama u Sarajevu, sukobom u Bosanskom Brodu, napadom na Bijeljinu ili početkom opsade Sarajeva. Čak je i pitanje početka opsade Sarajeva problematično, je li ona počela 1. III. ili 5. IV. ili 6. IV. ili 2. V. 1992. god. Za svaki od ovih dana postoje argumenti i ZA i PROTIV. A pitanje savezništava i ciljeva u ratnim zbivanjima na prostoru ex-SFRJ je isto problematično. Između javnog zalaganja i stvarnog djelovanja kod učesnika u ratu je postojao golem jaz. Neki su u početku rat predstavljali pod firmom borbe za očuvanje Jugoslavije (bar do kraja 1991. god.), a ustvari su željeli Veliku Srbiju. Neki su se javno borili protiv agresije na Hrvatsku u njenim „avnojevskim granicama“, a ustvari su izvršili agresiju na BiH kako bi srušili njene „avnojevske granice“. Neki su donijeli Platformu za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, koja je vrlo brzo postala „mrtvo slovo na papiru“ dok se uistinu stvarala neka mala fildžan teritorija. Ratovi su isuviše složena stvar da bi se promatrali i analizirali pojednostavljeno.

Na osnovi navedenih primjera sam želio da ukažem da argumenti kojima se dovodi u pitanje teza pape Franciska o III. svjetskom ratu ne stoje. Nesumnjivo se rat vodi i to na nizu ratišta, koja ne uključuju samo linije fronta, nego i gerilske i terorističke napade. Najžešće je na Levantu, Srednjem Istoku i Arabijskom poluotoku, ali borbi ima i u Europi (npr. u Ukrajini, napadi po gradovima Zapadne Europe). Zaraćene strane je teško sistematizirati, ali ugrubo bi se mogli staviti u skupove oivičene tezama Semjula Hantingtona o „sukobu civilizacija“. Žrtve se već mjere milionima (posebno u Avganistanu, Iraku, Siriji i Jemenu), izbjeglički talas se približava brojkama iz II. svjetskog rata. Velike sile, izuzev Kine, su već dobrano vojnički i borbeno aktivne. Ideološki profil sudionka je najviše cementiran hantingtovštinom, a uzroci rata su ekonomska kriza i slom neoliberalnog poretka u svim njegovim aspektima (isto kao što je Velika kriza iz 1929. direktno vodila ka usponu ekstremizma i samim tim izbijanju II. svjetskog rata). Naravno, i ovdje imamo na djelu genocid. U I. svjetskom ratu su žrtve genocida bili Jermeni, u drugom II. svjetskom ratu su žrtve genocida bili Jevreji, Romi i mentalno i fizički onesposobljeni. Oni su proglašeni „autsajderima“ u novom svjetskom poretku i trebalo ih je eliminirati. U ovome ratu, još uvijek ne previše javno, „autsajderi“ novoga, hantingtonovskog poretka su svi oni koji se ne uklapaju u takvo viđenje svijeta. U prvom redu to su ljevičari i oni koji se po defaultu proglase tzv. „paganima“. Hajde da vidimo ko su bile žrtve najvećih masakara u zadnjih par mjeseci. U Turskoj npr. dva najveća masakra (Suruç i Ankara) izvedena od „kalifatskih“ vojnika su bila direktno i namjenski usmjerena prema pripadnicima ljevičarskih organizacija. U Parizu je glavni pokolj bio na koncertu rock grupe Eagles of Death Metal. Da su se namjerno napali upravo ovi ciljevi zbog njihovog ideološkog ili kulturološkog predznaka potvrđuju i sami ISIL-ovci u svojim saopćenjima. Pa tako navode da je napadnut teatar Bataclan u Parisu jer se tamo okupilo na stotine paganskih nevjernika. U Ukrajini nakon svih zbivanja koja su se desila 2014. i 2015. god. došlo je do faktičkog eliminiranja nedugo ranije relativno snažnih i brojnih komunističkih i socijalističkih organizacija, a ruše se kipovi Lenjina koji je najzaslužniji da je Ukrajina od obične carske ruske provincije postala republika. Ljevičarskoj koaliciji u Portugalu, koja je pobijedila na izborima se ne dozvoljava dolazak na vlast. Grčka vlada je bila izložena sustavnom ucjenjivanju i pritisku.

Publicola

Salmedin Mesihović
Autor 16.11.2015. u 18:16