Ime amebe, 20 godina poslije

Povezani članci

• Volite li…
• Projekcija dva kratka igrana filma – Maya Milenović Workman
• Ljetovanje sedamdesetih
• Hrvat il’ budala, pitanje je sad?
• 25 godina od zločina u Sjeverinu – Dužni smo da pamtimo i poštujemo žrtve ratnih zločina
• Čović Dodikovim stopama / Upućen poziv građanima da izvjese zastave tzv. Herceg-Bosne

Na međunarodnom TV kanalu na francuskom jeziku TV5 čiji se programi emituju u cijelom svijetu komentatorica vremenske prognoze je 23. aprila u 21h30 prostor u kojem mi živimo nazvala ‘ex-Jugoslavija’. 

Ako je u vremenskoj prognozi samo o geografiji riječ, a ostalo nije važno, možemo li reći da je nabujali Dunav naplavio Austro-Ugarsku? Ne znam koju bi zemlju neki prosječni gledatelj ‘prepoznao’ u nazivu Borussia? 

Da li bismo se posprdno nasmijali da ‘sijamske blizance’ neko nazove tajlandski  – ako je to sve isto?   

Koliko je naziv dalekometan (a poguban?) govori  sada već vječita tema da li je Nobelovac Ivo Andrić imao pravo što je većinsko stanovništvo nekadašnje Bosne, opisano u njegovim knjigama, zvao ‘Turci’, a Turci u genetskom smislu sigurno nisu bili. 

Kao manje bolan argument nudim nekoliko (povjesnih) imena za jedan te isti geografski pojam: Formoza, Tajvan, Narodna Republika Kina, Kineski Taipe. 

Da li je ime važno? 

Statistika je zabilježila da se u posljednjih 20 godina nešto i desilo. Bosna i Hercegovina, administrativna jedinica na zemljopisnoj karti svijeta, 1992. je postala članica Organizacije ujedinjenih naroda. Može li iko ustvrditi da to nije relevantna institucija?  Ovih dana Bosna i Hercegovina (priličito blijedo) proslavlja 10 godina (neslavnog) članstva u Vijeću Europe, najstarijoj organizaciji koja se bavi konstituisanjem Sjedinjenih Europskih Država, i koja ima sjedište u Strasbourgu, u Francuskoj. Ima li to ikakve veze i sa čim? Bosna i Hercegovina je 2010. stekla status posmatrača u Međunarodnoj organizaciji frankofonije. Televizijski kanal TV5 je bio jedan od nositelja obilježavanja dana frankofonije u cijelom svijetu. Uostalom, ovaj kanal i služi promociji francuskog jezika i izvjesne životne filozofije. Zar se Bosna i Hercegovina na francuskom zove ‘ex-Jugoslavija’? Zar makar statusom posmatrača Bosna i Hercegovina nije  ‘zaradila’ da se zove ‘imenom i prezimenom’, a ne ‘ex-Jugoslavija’? Čime se bave odgovorni u našoj zemlji, kad oni ‘tamo’ još nisu ustanovili da postojimo? Ne vjerujem da je TV5 nevažan izvor informacija i promocije. Kad bi čovjek bio samo malko emotivan, pomislio bi da  u BiH frankofona ima i previše, bez obzira na status posmatrača, a na temelju (naizgled indolentnog) ponašanja nadležnih ‘urbi et orbi’. Ovo pod navodnicima je na latinskom, prethodnici francuskog, pa neka razumije – ko može. 

Prije izvjesnog vremena je novinarka Charlotte Bouteloup, koja prati film u poznatoj emisiji Williama Leymergie-ja ‘Télématin’ na France 2, a prenosi je TV5, intervjuirala Angelinu Jolie u Zagrebu. Razgovarale su povodom premijere njenog redateljskog prvijenca ‘U zemlji krvi i meda’. Žao mi je što novinarka nije došla na premijeru u Sarajevo, ali me je  neprijatno iznenadilo sljedeće: Charlotte Bouteloup je u ovoj izuzetno gledanoj emisiji iznijela informaciju da je film Angeline Jolie snimljen i na ‘srpsko-hrvatskom’. Da li da zaključim da je novinarka Charlotte Bouteloup neobaviještena, ili da je ovaj podatak nevažan, to jest zanemariv? Na referentnom izvoru podataka o filmu ‘The IMDb» piše da je redateljičin prvijenac o Bosni snimljen na bosanskom i srpskom. Znamo li baš uvijek kad govorimo – o čemu mi to? «Kultura je sve ono što radimo i – ono što ne radimo». Novinari bi morali baratati podacima mnogo umješnije od ostalih. Ili se ipak radi o znanju i knjigama, 20 godina poslije? 

A – ustanovila sam da, kad je o znanju (francuskog?) riječ,  ni naše maslo nije za Ramazana. Na laku za nokte koji sam neki dan kupila, poznate svjetske marke čiji je predstavnik u BiH ‘Orbico’, piše da je „Proizvođač: P&G International Operation SA 47, Route De Saint Georges, Petit Lancy, 1213 Geneva, Zemlja porijekla: Francuska“. ‘Geneva’ je u Francuskoj, i još piše na engleskom? Činjenica je da je na teritoriju današnje BiH u posljednje vrijeme operiralo par terorista i nekoliko heroja (da uzmemo za primjer samo Gavrila Principa i Radovana Karadžića; za njih u knjigama povijesti naše zemlje još nije ustanovljeno šta su od to dvoje), pa se i promijenilo štošta. Ali Švicarska je takva kakva je makar od 1848. Šta se desilo da u ‘Orbicu’ ne znaju da je ‘Geneva’ u Švicarskoj? Gdje je Ženeva podatak je koji bi trebali znati učenici u svakoj osnovnoj školi na svijetu. 

Sve skupa mi to djeluje – tužno. Možda su Francuska i Švicarska zaista predaleko? 

Nedavno sam, povodom 6. aprila u Sarajevu, ‘urbi et orbi’ poslala odličnu  foto-reportažu o sarajevskim stolicama sa e-novina. Jedna poznanica (intelektualka, ima pedesetak godina) iz Slovenije upitala je da li je to „spomenik svim žrtvama, bez obzira na stranu kojoj su ‘pripadali’? Ili se radi o civilima koji se nisu nacionalno opredijelili?“ Nevjerojatno, da me je to upitao neko sa teritorija ex-portugalske kolonije Makao, koja se nalazi usred HongKonga, ili neko sa otoka Guam – pitanje bih razumjela. Ali da to upita neko ko je dijelio isti geografski i administrativni prostor tolike godine, i da tako malo zna o opsadi Sarajeva – to me zaprepastilo. Nije opsada trajala tri dana – da neko nije uspio ‘upratiti’ događaje. Grad Sarajevo postoji od 1462. U tenkovskom je obruču bilo skoro četiri godine. Kako se  građanin, koji stanuje u svojoj kući, ide na posao jer postoji radna obaveza, stoji u redu za kruh i vodu i traga za hranom – nacionalno opredjeljuje? Kako se to radi? Kako se to daje na znanje – ubicama? Koga su granatirali oni sa brda, na koga su ciljali snajperisti? Na nesrbe ili na građane Sarajeva, svih boja i mirisa, koji su tu uspješno uznikli? Kakva je to ignorancija, frivolnost, ležernost, ljenost, površnost, nezabrinutost, nezanimanje za donedavno – povelik dio vlastite domovine? Pa pojedini izdanci ljudskog roda se, kad im umre član familije i nekome ustupe dijelove mrtvog tijela, zanimaju za ljude čiji su organizmi sretno prihvatili srce, jetru, ili rožnjaču, mada to nije ni opipljivo, ni vidljivo golim okom? Gdje mi to živimo? Jesmo li se mi ljudi pretvorili u jednoćelijska bića koja se zovu ‘interes’, a prezivaju ‘potrošač’? U knjigama su poznatija pod nazivom amebe:  to su praživotinje koje žive u mulju bara. Za one koji su smetli s uma: ameba mijenja oblik kad se kreće, pri čemu se stvaraju izdanci, koji se zovu lažne noge. Pojava se zove pseudopodija. Znanstvenici tvrde da je, iako ima samo jednu ćeliju, ameba jako kompliciran organizam. 

Jesmo li zaista tako daleko dobacili, da nas zanima samo primitivna aktivnost ‘kupiti i prodati’ (se)? 

Ja ipak mislim da sve ovo ima veze sa znanjem i knjigama. A budući da je u Sarajevu crvene niti 11541 nedavno završen Sajam Knjige, da je onda i citiram: «Umjesto pravim, oni su krenuli krivim putem, a njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, i oni ne znaju šta rade» (sura II, ajet 16).

Kad u Knjizi tako piše.