Intelektualna sumnja je izvor kreativnosti

Povezani članci

• Iz Nazorove
• Predrag Matvejević: Žrtve su žrtve bio genocid ili ne
• Nek’ je nama nas
• Priča o dobrim mostarskim ljudima (4)
• Fra Ivo Marković: KRIŽ NAD MOSTAROM JE PORUKA MUSLIMANIMA DA NISU DOBRODOŠLI
• Samo plinovod kojega ne smije biti?

Piše: Zijad Burgić

Koje je to vrijeme u kome mi živimo? Kako naći odgovorna pitanja koja potresaju društvo? Osvrnuti se u prošlost!? Danas takav jedan pogled pribavlja u najmanju ruku etiketu nostalgičara. Ipak, nužno je slijediti iskustva iz prošlosti (Historia magistra vitae est.) Jedno je danas sigurno, jednoumlje nije ekskluzivno pripadalo jednom sistemu i jednom vremenu, ono je na balkanskim prostorima u ljudima, u njihovom mentalnom sklopu.

Tako se sada vidi veoma jasno da se sva ova igra demokracije u višestranačju, posebno u zemljama u tranziciji, manifestira samo kao mogućnost olakog realiziranja pojedinačnih i grupnih ambicija i interesa hermetički zatvorenih krugova. I još se pokazuje kao društveni fenomen koji ne postoji od juče, već kao produkt davno uspostavljenih pravila društvene i političke igre sa osloncem na povijesna iskustva plemićko-monarhističkih relacija gdje se jednostavnim i beskrupuloznim postupkom prenošenja ovlasti iz države kojoj se služi u instrument kojim se grupa služi.

Svjedoci smo, još uvijek samo nijemi, da po toj matrici uglavnom obitava bosanska društvena i politička zajednica. Po toj matrici – ko misli, a ne što misli – kreće se cijeli jedan život. U tom, hermetički zatvorenom krugu interesa, poremećaji jedino nastaju u sukobu s interesima  ”spolja”. Poslednji rat je primjer za takvu vrstu disharmonije zajednice. Naime, rat u Jugoslaviji, a posebno u Bosni i Hercegovini, je bio, između ostalog, posljedica jednog takvog spoljnog pritiska.

Ideja globalizacije i ugušivanje ideje komunizma, što je započeto mnogo prije rušenja Berlinskog zida, imala je krvavi saldo na našim, bosansko’hercegovačkim, prostorima. Posljedice su i sada očigledne: velike žrtve bosanskog naroda čije patnje ni nakon smirivanja spoljnih uticaja ne prestaju. Daljnje patnje su, čini se. rezultat konsolidacije i smirivanja unutrašnjih hermetiziranih krugova koji svoj interes, kao i obično, nalaze u korištenju vlastitog naroda. Cijena se ne pita, ali krajnji rezultat je gubitak identiteta i time povjesne i kulturne autohtonosti bosanskog naroda i cjepanje njegovog povjesnog bitka.

Kako prepoznati ove procese kao historijski anahronizam? Teško! Moraju za to biti angažirani oni članovi zajednice čija misao nije hermetizirana, neovisni intelektualci i mislioci koji svojom idejom nadilaze parcijalnu zatvorenost i samozadovoljnost unutrašnjih krugova, a čiji interesi završavaju i graniče sa njihovom ograničenom idejom grupne, vjerske ili nacionalne samodovoljnosti. Danas imamo situaciju kada vladajuća, vjersko-nacionalna, ideologija tih istih krugova odbacuje sve ono u povjesti Bosne i Hercegovine što nije u granicama njihovih vrijednosti. Tako se odbacuju od jednih ili svojataju od drugih, imena Vase Pelagića, Miroslava Krleže, Ive Andrića, Meše Selimovića…  Veličina, dakle, čije čitanje i razumijevanje izaziva pobudu onog kritičkog mišljenja koje  ideju grupne samozadovoljnosti ne stavlja na pravo mjesto, već na mjesto racionalne, razumne, sumnje – gdje joj je i mjesto.

Otuda današnje vrijeme, kada se globalno i lokalno uzajamno prožimaju, zahtjeva onu vrstu intelektualaca i promišljanja koja će i opšte i parcijalne društvene pojave staviti u kontekst sumnje, bez obzira na autoritet i izvor tih pojava. Sumnja je esencija kreativnosti, intelektualac je time legitimisan i određen. U protivnom vladaj se po maximi :”Audi, vide, tace, si vis vivere in pace”  (Slušaj, gledaj, ćuti, ako želiš živeti u miru).