Intervju s Tarikom Haverićem: Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko

tačno.net
Autor/ica 11.11.2016. u 11:07

Izdvajamo

  • Jednoumlje, kao suprotstavljeno pluralizmu, smetalo je samo dok je bilo komunističko. Sada, kada više nema „idejnog i akcionog jedinstva“ Saveza komunista, traži se jedinstvo Bošnjaka — koje se ni po čemu ne razlikuje od „srpske sloge“.

Povezani članci

Intervju s Tarikom Haverićem: Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko

Kada su generacije odgojene da od društvenih nauka ne očekuju naučnu istinu već izraze naklonosti i potvrdu svojih predrasuda, ne treba posebno raditi na ideološkoj dominaciji — ona se održava sama.

Razgovarali smo s politologom Tarikom Haverićem povodom objavljivanja njegove knjige Kritika bosanskog uma: Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu, o slučaju imenovanja škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću, budućnosti građanske ideje, o stanju na intelektualnoj sceni…

Razgovarao: Kenan Muminagić, prometej.ba

U svojoj Kritici bosanskog uma bavite se kolektivnim predodžbama bosanskih Muslimana / Bošnjaka. Postoji li poseban razlog zbog kojeg ste knjigu nazvali kritikom bosanskog, a ne bošnjačkog uma?

Tarik Haverić: Razlog je moje osjećanje da taj „ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ zapravo ne govori samo o samorazumijevanju bosanskog muslimanskogsubjekta, tj. o Bošnjacima (iako je o njima uglavnom riječ). I zadovoljan sam što su prvi prikazivači to prepoznali: Đorđe Krajišnik potvrđuje da knjiga, „bez obzira na činjenicu što se bavi bosanskim muslimanskim subjektom, neizostavno cilja i na sve druge kolektivističke subjekte i njihove fantazme oko nas“, a Ivica Đikić smatra da se ona ne tiče samo bosanskihkolektivnih subjekata, kada kaže da Kritika bosanskog uma, „analizirajući kako ’bosanski muslimanski subjekt’ spoznaje i tumači svijet i svoj položaj u njemu, precizno detektira i neke od ključnih deformacija današnjeg hrvatskog i srpskog društva“.

S druge strane, ja svoje knjige, baš kao i tuđe, podvrgavam testu anonimnog rukopisa: zamišljam da je neko našao Kritiku bosanskog uma bez prve strane. Sve je unutra, osim naslova, imena autora i godine izdanja. Ne zna se čak ni je li napisana na našem jeziku ili je prevedena… I onda pokušavam da zamislim šta bi se o knjizi moglo reći bez tih podataka.

U ovoj knjizi, iz slučaja u slučaj, ukazujete na mnoštvo proturječnosti u bosanskom muslimanskom kolektivnom imaginariju. Kako ti narativi, uprkos proturječnostima, uspijevaju održati svoju ideološku dominaciju?

Vrlo jednostavno: cilj mitskih naracija nije da iznose historijsku istinu o svijetu, već da ispune određenu funkciju. I ta funkcija, a ne sâma naracija, treba da bude predmet kritike. U tom smislu, treba da nas zanima samo šta bi se bitno promijenilo kada bi se, naprimjer, našli nepobitni dokazi (pred kojima bi morao zašutjeti čak i duh Nedima Filipovića!) da je 32 hiljade bogumilskih porodica u XV. stoljeću zaista u jednom danu prihvatilo islam pred sultanom Fatihom, kako hoće jedan od tih mitova? Kakve bi posljedice izazvalo to otkriće? Da li bi Bosna i Hercegovina prestala biti crna civilizacijska rupa kakva jest? Da li bi mladi Bosanci (dakle i Bošnjaci) prestali da se iseljavaju jer ovdje ne vide budućnost? Kada bi funkcija tih naracija bila da stvaraju materijalno i kulturno blagostanje, možda bih ih i ja podržavao ne pitajući se o njihovoj „istinitosti“. No koristi od njih ima samo uzak sloj „poslenika na nacionalnoj afirmaciji“ koji ih širi, jer je to jedini način da sačuvaju svoju društvenu važnost, i subvencije za svoje mitomanske projekte. Kada su generacije odgojene da od društvenih nauka ne očekuju naučnu istinu već izraze naklonosti i potvrdu svojih predrasuda, ne treba posebno raditi na ideološkoj dominaciji — ona se održava sama.

Analizirali ste djela bošnjačkih akademskih autoriteta, i pokazali da se njihov model znanja ne može oduprijeti sistematskoj kritici. Koliko ta djela svojim manipulativnim analogijama i poluistinama reflektiraju predodžbe prosječnog bosanskog muslimana, i kolika je snaga autoriteta koji nad njim imaju akademske elite?

Djela koja analiziram, i koja svrstavam u „divlju nauku“ (po analogiji na „divlju književnost“), ne odražavaju predodžbe bosanskog muslimanskog subjekta — ona te predodžbe stvaraju. Kada bi ta djela bila podvrgnuta bilo kojem vanjskom kriteriju, tj. kada bi ih ocjenjivao univerzalni auditorij ideološki neopterećenih stručnjaka, profesori koji ih pišu ne bi dobili ni status studenata. Oni ipak opstaju, zato što sudjeluju u „nacionalnoj samodokumentaciji“, potvrđujući mitove o kojima smo govorili. Njihova djela niko ne prevodi, niti ih citira iko izvan nacionalne zajednice (osim eventualno kao građu kojom neki austrijski ili belgijski doktorandi potkrepljuju tvrdnje o ideologizaciji nauke na Balkanu, što nije laskavo); ipak, oni su tome doskočili tako što citiraju i hvale jedni druge, i neko neupućen zaista bi — u tom moru fus-nota i recenzija — pomislio da se radi o ozbiljnoj naučnoj produkciji. Izvan krugova povodljivih generacija kojima nude površne i dogmatske odgovore na ozbiljna pitanja koja donosi epoha, ti „bošnjački akademski autoriteti“ zapravo nemaju nikakvog autoriteta (i u tome se nimalo ne razlikuju od svojih srpskih ili hrvatskih parnjaka).

U svom nedavnom tekstu „Nije to fobija prema Arapima, ali nisu ni investicije: To je PROJEKAT od kojeg treba strahovati!“ Esad Duraković je, sudeći po reakcijama, artikulisao strahove koje bosanski muslimani osjećaju naspram arapskim investicijama i arapskim turistima. Kako Vi komentarišete ovakvu reakciju jednog religijski utemeljenog identiteta? Na koji način prisustvo Arapa može utjecati na binarni kod „naši-njihovi“?

Tekst koji spominjete, a ni reakcije, nisam čitao (ali jesam neke druge tekstove i razmišljanja o toj temi), pa mogu odgovoriti samo na najuopšteniji način. Ta „arabizacija“, za mnoge neželjena, posljedica je nekih davnih odluka i davno uvedene prakse. No bosanski muslimanski subjekt ne voli da razmišlja dugoročno, pa čak ni srednjoročno, on odluke donosi na osnovu svog trenutačnog, današnjeg osjećaja. On ne može da poveže osveštanje zgrade Vlade RS 2007. godine, zbog kojeg negoduje, s klanjanjem poslanika SDA u Skupštini SR BiH nakon prvih slobodnih izbora 1990. On ne vidi da je, nakon tih istih izbora 1990, svojim insistiranjem da se radnici u pravosuđu izjasne o „nacionalnosti“ kako bi se uvele kvote, uspostavio vezu između pravosudne funkcije i etničke pripadnosti, i time legitimirao Dodikovo odbijanje — više od 20 godina kasnije — da mu sude bošnjački suci. On vrši pritisak na državne institucije čim mu neke mjere ne odgovaraju (sjetimo se impresivnog skupa u Blagaju, kada je pred 35 hiljada ljudi Mustafa Cerić prijetio vlastima zbog odluke da se ocjena iz vjeronauke ne uračunava u prosjek!), i onda negoduje kada neki drugi subjekt, u Republici Srpskoj, vrši pritisak na državne institucije zbog mjera i odluka koje njemu ne odgovaraju!

Sva ta podsjećanja služe da istaknem kako je projekt od kojeg Duraković, sudeći prema naslovu, strahuje, samo prirodna i neizbježna posljedica jednog drugog, ranijeg projekta, Izetbegovićeve „islamizacije Muslimana“. Dijelovi Bosne i Hercegovine pod kontrolom SDA u tom su projektu korjenito preobraženi, desekularizirani, a Arape su uvjerili da je sve to početak nekakvog preosvajanja, muslimanske reconquiste. Stoga, kada dvojica Kuvajćana šikaniraju mlade Sarajke jer im se ne sviđa kako su odjevene, oni ne misle da to rade u stranoj zemlji, već u svojoj, u kojoj važe njihovi običaji — jer su im domaćini pružili zadovoljavajuće dokaze da je tako.

Ipak, ne sjećam se da je Esad Duraković u ono vrijeme prosvjedovao protiv uzroka, „islamizacije Muslimana“, koji je doveo do posljedice koja mu danas smeta. Ni bilo ko drugi, uostalom, od onih koji su sada zabrinuti. Valjda su vjerovali da će bosanski muslimani, primajući arapske, turske ili malezijske pare, otvarajući njihove škole i usvajajući njihove običaje, moći zadržati kontrolu i zaustaviti proces kada im to više ne bude odgovaralo. I tek sada otkrivaju kakvog su konja uzjahali, i da ne rade svi „naši“ u našem interesu.

No ta „arabizacija“ ima još jedan aspekt, koji će neko vrijeme ostati manje vidljiv. Kapital je nezaustavljiv, i samo je pitanje dana kada će Arapi početi da otkupljuju nekretnine u „srpskim“ i „hrvatskim“ dijelovima dejtonske Bosne i Hercegovine, pa i u onima iz kojih je 1992. protjerano bošnjačko stanovništvo. A srpski i hrvatski nacionalisti, koji nisu mogli i još uvijek ne mogu da zamisle „zajednički život“ s mirnim i pitomim bosanskim muslimanima, gledat će sada svakodnevno burnuse i galabije, burke i nikabe, i slušati guturalne glasove iza visokih zidova imanjâ koja će, za bijedne pare, čuvati zaštitari, uglavnom dični sinovi srpskog i hrvatskog naroda…

Ima u tome neke poetske pravde!

Pišete i o djelu Mustafe Busuladžića, koje je nedavno aktuelizirano nakon što je Skupština Kantona Sarajevo dala njegovo ime osnovnoj školi u Dobroševićima. Prije toga, pisali ste o sistematskom distanciranju bosanskog muslimanskog subjekta od tradicije antifašizma. Kako objašnjavate taj snažni animozitet naspram komunizma, u vremenu kada komunizam praktično više ne postoji?

Načelno, animozitet prema antifašizmu i animozitet prema komunizmu dvije su odvojene stvari. U Francuskoj, naprimjer, pokret otpora u Drugom svjetskom ratu vodili su mnogi republikanci, dakle desničari (kakav je bio De Gaule) i po definiciji antikomunisti. Animozitet prema komunizmu osjećao je i antifašist Winston Churchill. Samo je u Jugoslaviji bilo moguće to izjednačavanje, iz historijski objašnjivih razloga: za razliku od Engleske i Francuske, ovdje nije bilo antifašista-desničara. Pravu borbu protiv fašizma, s puškom u ruci a ne potpisivanjem deklaracija, vodili su samo ljevičari: komunisti, skojevci i njihovi simpatizeri. Kako je sastavnica njihovog pogleda na svijet bio i (često militantni) ateizam, svoju odbojnost prema komunizmu bosanski muslimanski subjekt podebljao je simpatijama prema onima protiv kojih su se komunisti borili. Teško je u našoj literaturi naći tako tople riječi kakve su one kojima Mustafa Busuladžić veliča novi poredak koji će nastati kada Mein Kampf pobijedi Kapital

A zašto taj animozitet traje i danas, skoro trideset godina nakon odlaska komunista s historijske pozornice? Zato što kleronacionalistička desnica, koja je u Bosni i Hercegovini na vlasti u različitim konstelacijama (i nije, naravno, samo muslimanska!), nema ništa drugo da ponudi. Oni su trajno nesposobni da ostvaruju materijalno i kulturno blagostanje, i svoju vlast legitimiraju podsjećanjem na bivša stradanja. Pritom se i ne trude da prikriju svoju selektivnost. Njima ne smeta isključivost i jednoumlje, već samo komunistička isključivost i jednoumlje prije šezdeset i više godina. Naprimjer, članovi grupe kojoj je 1983. suđeno u Sarajevu posjetili su tajno Iran, gdje su se žalili na postupke jugoslavenskih komunističkih vlasti prema političkim protivnicima. U tom trenutku, Homejnijev režim ubijao je bez suđenja na stotine svojih političkih protivnika (a 1988. godine, po Homejnijevom naređenju, bit će pobijeno oko 25 hiljada pripadnika organizacije Mudžahedin-e halk, zato što su bili „izdajnički dvoličnjaci koji uopšte nisu vjerovali u islam“,

منافقین خائن به هیچ وجه به اسلام معتقد نبوده). O tome, naravno, nismo ništa čuli od „muslimanskih intelektualaca“ kada su jednom došli na vlast. Kao što ne čujemo ni danas, naprimjer o progonu novinara, intelektualaca i protivnika režima u Turskoj. Ni riječi o jednoumlju koje uvodi Erdoǧan! I nema prosvjednih okupljanja pred ambasadom Saudijske Arabije kada tamo bičuju ljude jer su ateisti, a žene osuđuju kao vještice… Nameću se i druge paralele: jugoslavenski komunisti u jednom trenutku ipak su se oduprli diktatu iz Moskve, dok danas, kada vlast vrše beskičmenjaci uspješni jedino u priređivanju kolektivnih iftara, Ankara odlučuje čak i o tome ko može dobiti neku beznačajnu plaketu Skupštine grada Sarajeva!

Desni elementi u našem društvu, i njihovi mediji poslovično spremni da etiketama diskredituju sve što ne odgovara njihovoj slici svijeta, dosad šute o Vašoj knjizi. Kako to komentarišete? Da li je to svjesno ignorisanje, ili desnica ne čita?

Kad smo kod toga, ne čita ni ljevica. Bilo bi ipak neprilično da ja, kao autor, komentiram (ne)recepciju svoje knjige. Kada nešto objavite, pristajete da to postaje „javno duhovno dobro“, podložno svim vrstama interpretacija, komentiranja ili ignoriranja. Kritika bosanskog uma nastala je iz autorske potrebe, a ne iz želje da se nekome nešto poruči pa da se sačeka odgovor. Moje pisanje ne stvara ničiju obavezu da se prema njemu odredi.

U medijima primjećujemo ozbiljan uzmah desnog populizma, koji ne preza da sve neistomišljenike stavi na listu za odstrel. Od Saffa preko Stava, pronalaze se neprijatelji Bošnjaka. Šta će izroditi taj diskurs i takav medijski tretman? Postoji li ovdje istinski pluralizam mišljenja?

Na to sam djelomično već odgovorio. Jednoumlje, kao suprotstavljeno pluralizmu, smetalo je samo dok je bilo komunističko. Sada, kada više nema „idejnog i akcionog jedinstva“ Saveza komunista, traži se jedinstvo Bošnjaka — koje se ni po čemu ne razlikuje od „srpske sloge“. I guše se svi disonantni tonovi. Ideja skupštine, naprimjer, jest da legitimno budu zastupljene različite ideje i da se nude različiti projekti. Na kraju se glasa, pa jedni budu „za“ a drugi „protiv“. Pa ipak, kada su se svojevremeno neki poslanici u Skupštini Kantona Sarajevo usprotivili predlogu da se škola u Hadžićima nazove po Enveru Čolakoviću (što je njihovo pravo, i sama suština političkog pluralizma!), novina koju spominjete, Stav, koju finansira autoritarni Erdoǧanov režim, posvetila je blok od 18 strana tobožnjem oživljenju komunističke ideologije, uvjeravajući nas da „Centralni komitet ponovo jaše“. Njihova ideja pluralizma jest da imaju neograničenu slobodu da prozivaju svakoga ko ne misli kao oni, o Enveru Čolakoviću, Erdoǧanu ili bilo čemu drugom. Dakle, kada ne bi bilo nikoga da se usprotivi ideologiji stranke na vlasti i njenom sluganskom odnosu prema Turskoj, i kada bi svi kao jedan trubili unaokolo da je Mustafa Busuladžić bio veliki intelektualac, to ne bi bilo jednoumlje (naletosum!), nego čist pluralizam… Nedavno je urednik ovog glasila, po povratku iz Turske kamo je išao po svoje mišljenje, obavijestio bosansku javnost da su „u Turskoj svi jedinstveni“ u ocjeni da su neuspjeli državni udar „organizirali i proveli Fethullah Gülen i njegovi sljedbenici“ (onako kako su u Jugoslaviji svi bili jedinstveni da treba suditi Izetbegoviću, Behmenu i društvu kao državnim neprijateljima?). Za histeriju koja se širi na Zapadu, a potaknuta je hapšenjem novinara u Turskoj, navodno nema nikakvog stvarnog razloga: trenutno su u zatvoru svega četrdeset tri (43) novinara. Ili, kako precizira Filip Mursel Begović radi istinitog informiranja javnosti, četrdeset tri „terorista koji su radili u medijima“. Dakle, ovoga mjeseca uz platu i bonus!

Na sve što se dešava u javnom prostoru morali bi reagovati intelektualci. Međutim, osim par pojedinaca i dominantne desne većine, znatan dio šuti. Zašto zaboravljaju svoju odgovornost kao intelektualci i ne reaguju?

Individualni slučajevi se razlikuju, i svako ima svoje razloge. Često je to i strah za građansku egzistenciju: u situaciji kada država i akademski život nisu odvojeni, i kada se dodjela subvencija i sredstava za naučne i umjetničke projekte ideološki uslovljava, ljudi koji su vezani za siromašne časopise i niske honorare za nastupe u emisijama naprosto ne žele da se izlažu riziku. Jasno je da to ne smije biti razlog, i da angažman intelektualaca upravo dobiva svoj puni smisao tek u situaciji stalnog rizika, ali ja sâm izbjegavam da evociram odgovornost osiromašenih i ucijenjenih intelektualaca, dok god postoje opipljivi i nepobitni dokazi odgovornosti vladajuće kaste.

Treba li nam u ovom momentu šira lijevoliberalna platforma koja će uključivati politički element i intelektualni korektiv?

U našem dobu, koje neki nazivaju postideološkim, „lijevo“ i „desno“ u političkom spektru možda nisu sasvim izgubili značenje, ali ga je u svakom slučaju potrebno iznova definirati. U našim uvjetima, i kada je riječ o opoziciji, radije govorim o „građanskim strankama“ nego o ljevici. Tu stvar nije pretjerano složena: partijski programi različite vrste nalaze se, besplatno, na internetu, i koherentan skup ideja koji bismo mogli nazvati „platformom“ može se sklopiti za jedno popodne. Problem je, naravno, u političkom ponašanju. Neki od tih subjekata, kada su na poziciji vlasti, postupaju na način koji se ne razlikuje od postupanja etničkih stranaka. Politički pragmatizam nalaže da se najprije ujedine, naprimjer, sve stranke nastale cijepanjem Socijaldemokratske partije. I ako u tome uspiju, ako opet budu jedna jaka stranka, bit će znatno lakše njihovo približavanje lijevom centru i strankama koje se ne boje da oglase svoju privrženost vrijednostima političkog liberalizma.

tačno.net
Autor/ica 11.11.2016. u 11:07